Šindlerov lift – Nostalgija, tradicija, erupcija, dirljivost

Cvijetić je prvenstveno pjesnik, a Schindlerov lift je njegovo prvo objavljeno prozno djelo. Tematika koju najčešće obrađuje je ratna, odnosno anti-ratna. Dosta pažnje posvećuje analizi događaja vezanih za rat u BiH 90 –ih i svijetu koji je izronio iz tih događaja. Naglasak stavlja na osobno, kolektivno i egzistencijalno u svakom svojem obliku. Ne nastoji zadirati u politiku koliko u goli život koji sebe stvara i uništava. Kratki roman dakle, ne odskače od ostatka opusa koliko se na njega zrelo nadovezuje. Progovara o razdoblju 70 – ih godina prošlog stoljeća, o “idili” industrijalizirane Jugoslavije, o zajedništvu, multinacionalnosti, multikulturalnosti, a o svemu tome u kontekstu neke organske cjeline, nekih zajedničkih ciljeva, nadanja, briga i pobjeda. 70 –e Cvijetić1 predstavlja s distance i u kontekst djela ih ne uvrštava kao alegoriju, već kao još uvijek neriješen početak kraja, nagovještaj budućeg.

Ono što maksimalno okupira autora je nemogućnost da se shvati zašto je izbio rat, zašto su isti ti ljudi iz 70 –ih, bili sasvim drugi, ali isti ljudi 90 –ih i zašto su sada svi nakon svega toga uglavnom pristali biti ovakvi kakvi su danas – apolitični, otužni, pasivni, u autorovim očima neshvatljivo shvatljivi.

Pitanje “kako se uopće moglo dogoditi to što se 90 – ih dogodilo” ostavlja i autora i čitatelja s knedlom u grlu, jer činjenica da činjenice izostaju, da ijedan racionalan razlog zakazuje ono je s čim se moramo nositi. Možda je najbitnije od svega predstavljanje sadašnjeg razdoblja, kada se ipak mnogo činjenica, događaja, imena zna, ali nitko ne djeluje, ne želi djelovati i zapravo nema i ne zna kako. Ta “ukočenost” ono je što čini 90 – e još mračnijima. Schindlerov lift tako nam nudi perspektivu 70 – ih, 90 –ih i sadašnjosti.

Nudi nam imena, nesreću i jednu negativnu genealogiju, genealogiju koja se nažalost mora zadovoljiti na kolektivnoj razini da bude samo obična arheologija. Urednica knjige Kristina Ljevak na ovaj način predstavlja knjigu: “Urušavanjem svijeta kakvog smo poznavali, urušio se i život u dva prijedorska solitera, u gradu koji je, kako sam autor kaže, rupa svijeta poznata po ratnim zločincima, logorima i slikarima. U tim soliterima, dok nisu postali oblakoderi smrti, zajednički su se proslavljale radničke pobjede i unapređenja.

Danas radnika/ca više nema, potonuli su u naciju i ostali punih pluća vode. Komšije su pogubile komšije, nakon razmjene sličica u djetinjstvu, nekadašnji drugovi mijenjali su mrtve i ranjene na liniji razdvajanja, a majke su djecu pronalazile u sekundarnim masovnim grobnicama, nakon što bi im, odbijajući da vjeruju kako su mrtvi, spremale večeru i čekale vijest o njima. Može li se u dva nebodera smjestiti ukupna tragedija Bosne i Hercegovine? Može, i Darko Cvijetić nam svjedoči o tome, potvrđujući da o užasu koji smo imali/e sreću preživjeti i čije posljedice živimo, mogu i trebaju pisati samo najbolji. Svakom rečenicom autor Schindlerovog lifta štiti nas od mrtve kiše koja pada po Prijedoru. Njegov kišobran sačinjen je od ljudske i književne čestitosti.”

S druge strane, u kritici za portal Moderna vremena Vanja Kulaš, između ostalog, piše: “Crveni soliter, arhitektonski ponos onog doba i tih prostora – a govorimo o Bosni i Hercegovini sredinom 1970-ih, kao i tvornički dimnjaci koji taj dvostruki neboder okružuju, pedesetak godina kasnije poput nišana utisnutih u rahlo tlo odaju počast jednom pokorenom svijetu, nekom ljepšem ili bar smislenijem življenju kakvo se ondje, a vjerojatno ni igdje drugdje, neće ponoviti. O stamenim vertikalama u pustinji koje svjedoče o izgubljenim vrijednostima zajedništva i solidarnosti pripovijeda Darko Cvijetić […] a taj način ispisuje poemu o multinacionalnom Prijedoru, uspješnom industrijskom središtu zapadne Bosne, 1990-ih poništenom masovnim zločinima.

Utroba nebodera koja godinama vedro podrhtava od radničke pjesme, zatvorit će se nad tom životnošću kao bezglasna kripta. O svemu tome pripovjedač govori prividno distancirano, tzv. postupkom ohlađivanja, ustežući se silom od emocionalnosti dok rekonstruira biografiju Crvenog solitera koji ovdje figurira više kao središnji junak, nego kao mjesto radnje…Radnja je smještena u “Crveni soliter” u kojem je i autor odrastao. Spominje se i susjedni “Plavi soliter”. Ime knjige dolazi ne samo od metafore na film Schindlerova lista, već i na fakat da su liftovi i u Crvenom i u Plavom soliteru bili marke Schindler. Schindlerov lift isprva je statusni simbol, “dokaz gradskosti”, element svakodnevne normalnosti, da bi se, samo odjednom, prometnuo u metaforu rasporenog smisla, u zdvajanje nad neskladom između svega što je bilo i poslijeratnog ničega.”

U knjizi dominira kao mjesto i kao metafora “Crveni soliter” i liftovi marke “Schindler”. Smatram da je veoma zanimljivo povući relaciju između “objektivnog” statusa nebodera i autorovog, koji ih pretvara i iz svojeg iskustva i shvaćanja prikazuje kao mjesta sjećanja, te između shvaćanja nebodera od strane vlasti i kolektiva.

Kao što Young piše:”Stoga razlikujem memorijal od spomenika samo u širem, općenitijem smislu: postoje spomen – knjige, spomen – aktivnosti, spomen –dani, spomen – svečanosti i spomen – skulpture. Neki od njih znače žalovanje, a neki slavljenje, no svi su u širem smislu memorijali. Spomenici se, s druge strane, odnose na podskup memorijala: materijalne objekte, skulpture i instalacije što služe za sjećanje na osobu ili stvar. […] U posljednjem su stoljeću ideja memorijala – spomenika i njegovo mjesto u modernoj kulturi postali kontroverznim kao i njegova definicija. Zaista, tradicionalna pretpostavka da je spomenik bezvremen gotovo da ga je, kao oblik, prognala na margine modernog diskursa. Kad se prepoznalo da spomenici nužno posreduju pamćenje, čak i ako ga nastoje pobuditi, na njih se počelo gledati kao na izmještanje sjećanja koje su trebali utjeloviti.”

Znači spomenik je memorijal, no ono što nas zanima je kako točno “Crveni soliter” funkcionira kao spomenik. Što je potrebno da spomenik bude spomenik? Mislim da je najčešći odgovor da ga vlast prizna, no ponekad i zajednica može preuzeti inicijativu te stvoriti svoj spomenik, npr. u obliku murala, grafita, itd. Problem na koji čitatelj nailazi je definitivno pitanje zašto je “Crveni soliter” u očima šire “zajednice” i vlasti samo još jedna zgrada, mjesto na kojemu i dalje žive neki isti “stari” i neki “novi” svijet. Neosporno je da neboder sadrži sve što jedno mjesto sjećanja sadrži, a to je samo pamćenje, samo sjećanje. To nam Cvijetić neosporno pokazuje i dokazuje. U očima autora “Crveni soliter” je univerzalni spomenik života, života u svim svojim oblicima. Kažem univerzalni, jer neboder nije politički spomenik, on je fakticitet svakodnevice i preko njega, odnosno u njega je upisan život, sjećanje i pamćenje posljedično sa životom; u njemu su i 70 – e i 90 –e i gorka razorena sadašnjost.

Zanimljivo je da je autor uspio stvoriti, možda i mimo svoje intencije, jedno definitivno spomen – mjesto, jedno novo obogaćeno pamćenje – on je stvorio knjigu o soliteru. Umjetničko djelo, jedno sjećanje na sjećanje – na soliter. Upravo ta kompleksnost sjećanja, monopola na njega, ali i njegove prevrtljive naravi ono je što najčešće plaši vladajuće u proglašavanju određenih mjesta spomenicima. Gorko je razočaranje da soliter ostane samo soliter, da mu se ne prizna prošlost koja je oblikovala živote apsolutno svakoga zatečenog u Prijedoru 90 – ih, ali ne i samo njih, već i svih koji su imali nešto ili nekoga u tom gradu tada.

Problem s izmještanjem sjećanja kada govorimo o spomenicima kao što navodi Young se također pronalazi u djelu. Cijela knjiga je zapravo pokazatelj teškoće prisjećanja, da se toga jednostavno sjeti, ali i da se nešto napravi s tim sjećanjem. Upravo opasnost od difuznog pamćenja, tj. brzi preokreti, najčešće nasilno uspostavljeni nad nekim sjećanjem, nad prošlošću pritiskom izmišljene tradicije, između ostalog, su veliki dio knjige i to kada se govori o nagloj promjeni ulaska Jugoslavije u rat, iz zajedništva u krvoločnost, iz organskog života u nastrano ubijanje. Problem pretvorbe jednog svijeta u drugi, a sve to s istim akterima ono je što i autora i čitatelja i samu povijest ostavlja u nevjerici. Pratimo što nam veli Hayden White u ogledu “Historijska pripovjednost i problem istine”: “S druge strane, možemo doći u napast da takve ironične pripovjednosti držimo neprihvatljivima, na način koji nam sugerira Friedlander u svojim osudama historijskih djela, romana i filmova koji, pod krinkom naizgled vjernog prikazivanja najstrašnijih činjenica života u Hitlerovoj Njemačkoj, ustvari estetiziraju čitav prizor i prenose njegov sadržaj u objekt fetiša i sadomazohističkih fantazija. Kako ukazuje Friedlander, takva glamurozna predstavljanja fenomena Trećeg Reicha nekad su bila neprihvatljiva, bez obzira na njihovu preciznost ili istinosnost njihovih činjeničnih sadržaja jer su predstavljale povredu morala i ukusa. To što su takvi prikazi postali sve uobičajeniji i stoga očito prihvatljiviji tijekom posljednjih dvadesetak godina, upućuje na duboke promjene u društveno sankcioniranim standardima morala i ukusa. Ali na što ta okolnost upućuje kad su u pitanju temelji na kojima želimo prosuditi je li pripovjedni prikaz Trećeg Reicha i ‘konačnog rješenja’ neprihvatljiv premda je njegov činjenični sadržaj točan i dostatan?”

Ovaj White-ov citat goni na promišljanje. Jedno je jasno: Cvijetić nipošto ne estetizira činjenice i događaje, već nastoji opisom podsjetiti. Čak bih se usudio reći da Cvijetićeva intencija nije stvaranje sjećanja ili njegova evociranja, odnosno ne smjera na ono što označavamo kulturom sjećanja. Moglo bi se, s ne malo sigurnosti, tvrditi da Cvijetićeva knjiga upozorava na nedostatak određene politike sjećanja. To nije zahtjev za politizacijom sjećanja, ali jeste odustajanje od upornog puštanja da stvari idu svojim tokom, jer je taj tok, kako pokazuju događaji iz knjige, sama povijest, loši i, zbog toga što “tok” nikada nije samo neki “prirodni tok”, već ga uvijek mi kao ljudi, kao društvo stvaramo, i za njega jesmo i moramo biti odgovorni. Što se tiče morala i ukusa Cvijetićeva knjiga ne propušta niti jedan gadni detalj, niti jedan stravičan prizor kako bi se vjerodostojno opisalo prošlo.

Ako bi govorili o fetišu, oslanjajući se na Whitea, onda smatram da je neophodno tvrditi da ono što knjiga Schindlerov lift pokušava je upravo razoriti diskurs koji dominira tragičnim događajima 90 –ih. Cvijetić, uz sve napore koje jedan svjedok vremena uopće može imati, pokušava razmaknuti, tj. raščistiti maglu, koju i dalje zaraćene političke strane, propagiraju, odnosno nameću javnosti. Diskurs je to koji nepomirljivo i dalje tvrdokorno naglašava razlike, prebacuje krivicu i širi netrpeljivost, koji poziva na šutnju, na “pravljenje blesavim”, na okretanje glave, kao da se nikada ništa nije dogodilo. Pitanje činjenica u knjizi je veoma osjetljivo, ako ne i najosjetljivije pitanje koje može iskrsnuti. Svima koji se “na prvu” slažu s Cvijetićem ili su se unaprijed slagali, činjenice u Cvijetićevoj knjizi nikada niti neće predstavljati problem. Tu se ne radi o trivijalnosti činjenica, već o njihovoj eksploataciji. Zato Cvijetić ne nastoji taksativno navoditi dokumente ili se na njih pozivati. Ne spominje povijesne dokumente, jer upravo tako nešto smatra fetišiziranjem i etičkim srozavanjem. Kako i zašto da se čovjek poziva na činjenice u njihovom društveno prihvatljivom obliku, kada ima svoje oči i svoje tijelo kao dokaz. Zašto da se inzistira na nekim “činjenicama” kada se ionako sve zna. Cvijetić upravo veoma hrabro odlučuje još jednom zakoračiti u taj prostor “sve se ionako zna” i još jednom ga pokušati iznijeti, upozoriti na njega.

Vladajući diskurs je taj koji u ime “tamo nekih činjenica” dopušta da sve prolazi, da se na bilo koji način govori; na kraju krajeva da se ništa zapravo ne dogodi, da se niko ne usudi bol da umanji. Ako bi netko išao tako daleko, potkopavati vjerodostojnost Cvijetićeva djela i prozivati ga za laž, to bi jedino mogao s aspekta nedovoljne autentičnosti činjenica, odnosno, njihovom sumnjivom invokacijom, taj netko bi izgubio njegov glas, njegov stav, intenciju, pa i to što činjenice kod njega znače i kakve su to “činjenice”. Ne smije se zapasti u jednostrani relativizam i tvrditi da ne postoje “činjeničnije” činjenice, ali ne smije se gubiti iz vida da takva eksploatacija činjeničnosti jedino i isključivo otvara put lažima i obmanama. Schindlerov lift između redaka na to upozorava, kao da nas tome poučava, govori da je ta binarna preučestala pozicija jedan od razloga zašto postoji tekst “Schindlerova lifta” i zašto uopće ne želi ulaziti u polemiku “činjeničnosti”. Rat činjenicama i dalje ostaje rat; i dalje ostaje ono što je i sada. Cvijetić iz toga želi izići i izlazi.

No, kako sam ranije naveo, Schindlerov lift iskazuje “ono što se ionako zna”, a to definitivno pretpostavlja postojanje neke kulture sjećanja. Što nas ovdje zanima, nije koja je to točno kultura, koji su njeni stavovi, već zašto i kako se događa da “iako svi sve znaju” postoji još jedan dominantniji obrazac koji vlada ljudima i njihovim sjećanjem. Naravno, to su kompleksna pitanja na koja bi se zadovoljavajuće decidno odgovorilo i koja se nikada ne mogu reducirati na proste čimbenike, no možemo pokušati ući odgovoru u trag na temelju misli Hobsbawma. On piše da “ponekad nove tradicije lako mogu biti uklopljene u stare, a ponekad se kreiraju posuđivanjem iz dobro opskrbljenog skladišta službenog rituala, simbolizma i moralne karizme”.

Iako se Cvijetić ne osvrće na promjene u društvu nakon rata, poput neuklonjivog nacionalizma, naglog masovnog prelaska ateističkog građanstva u veoma vjerski nastrojeno, itd., već se radije drži jedne druge niti pripovijesti i sjećanja, odnosno opisa. Piše o sadašnjosti, a nje se ne sjeća nego je živi. Naglasak na življenju u njoj je veoma važan za Cvijetićevu knjigu. Pitanje življenja je stavljeno u krupniji plan nego li analiza sustavnih promjena u društvu. Cvijetićevo “kako” (su se ljudi promijenili) je mnogo dublje od pitanja “koji su to točno uzroci promjene”, jer niti jedan razlog ili uzrok ne može opisati tragediju koja se dogodila i koja još uvijek traje. Nedvosmisleno je da su se ideolozi “našega novog” postjugoslavenskog svijeta poslužili raznim reaktualizacijama davno zaboravljenih ili čak nepostojećih tradicija i sjećanja, no pitanje kako su ljudi tako olako pristali raditi to što su radili ostaje najveća enigma.

Sjećanje i prošlost, sjećanje uvijek kao sjećanje na prošlo je kompleksna, dvosmjerna relacija. Uvijek mnoštveno, društveno utječe na iskustvo pojedinca koji tada pomoću rekonstrukcije uvjetovanog ponovno stvara određeno pamćenje koje može postati kolektivno. Iako se Schindlerov lift eksplicitno ne bavi pitanjima tko je stvarao pamćenje i tko ga stvara, već više staje na jednom dubokom čuđenju – “kako” – i to pogotovo kroz alegoriju “kartonskog Tita”, bavi se pitanjem “okvira” koji je bio potreban da se situacija sagleda, preživi, zaživi. Slijedimo Assmanovu kulturu sjećanja: “Subjekt pamćenja i sjećanja ostaje uvijek pojedinac, ali u ovisnosti o “okvirima” koji organiziraju njegovo sjećanje. Prednost je te teorije da ona istodobno sa sjećanjem može objasniti i zaborav. Ako pojedinac – i društvo – mogu pamtiti samo ono što se može rekonstruirati kao prošlost unutar relacijskih okvira njihove sadašnjosti, onda će ono što u takvoj sadašnjosti više nema relacijske okvire biti zaboravljeno.”

Veoma se bitno pitati i o ovoj analogiji između pamćenja i zaborava. Ukoliko prošlost više ne možemo relacijski uspostaviti sa sadašnjošću, Assman tvrdi da tada nastupa zaborav. No jesu li sva sjećanja i sve rekonstrukcije podjednako lagane za sprovesti? Što je s ratnim stradanjima koje opisuje Cvijetić? S jedne strane, kako uopće možemo imati relacijski okvir u kojem smo sposobni u vrijeme mira rekonstruirati rat? Ukoliko je to moguće, ne znači li to da bi samo to stanje u kojem je takvo nešto moguće bio zapravo rat? S druge strane, ipak se rata sjećamo, a da nije rat, ali isto tako, a to je po mom mišljenju Cvijetićeva glavna teza – mi, tj. društvo Prijedora, o kojem je u užem smislu riječ, zaboravilo je taj rat, zaboravilo je bit. Ostaci koje danas zovemo sjećanje, nedostatni su da stvore potpunu sliku i isto su tako čudnovati jer nakon toliko malo godina od rata kako je moguće da ostali samo ostaci?

Primijetio bih da je tome kriv “okvir” – okvir društva u koji pojedinci moraju “upasti”, s vremenom. Međutim, ostaci nisu jedino što je ostalo. Ostao je i čisti zaborav, a mislim da je razlog tome trauma koja je pratila te događaje 90 – ih. Možda je sjećati se iskreno naprosto suviše teško da bi nakon proživljenog ljudi htjeli to isto opet i svakodnevno proživljavati. U tome i leži opasnost, jer je jedan od načina za nošenje s traumom i, na žalost, pronalaženje isključivog krivca za nju. Druga je opcija rezignacija koja često daje moć u ruke ljudima koji će, veoma vjerojatno, nastojati ponoviti prošlost i/li profitirati od nje. Ukoliko je zaključak uopće moguć, sve u svemu, smatram da se Schindlerov lift Darka Cvijetića spušta u sam suteren; u samu traumu osobnog i kolektivnog te progovara jednim “novim”, “nepoznatim” jezikom o minuloj i aktualnoj stravi, kompleksnosti, šutnji i svim ostalim ne/mogućnostima da se simbolizira dogođeno. Nije problem samo i nužno prošlost simbolizirati ispravno, već je problem skupiti snagu da se na osobnoj razini odluči stvoriti, vratiti čvrsti stav. Schindlerov lift je k tome svojevrsni poziv da se raščisti s dosad uobičajenim kategorijama sjećanja/zaborava, individualnog/kolektivnog, ispravnog/krivog te da se pronađe barem kompromis o tome da za zlo nema kompromisa.

Tek kada se odluči govoriti hrabro i bez povlađivanja ikome, tj. oslobođeno od osobnog i kolektivnog pritiska, moći će se stvoriti “poligon” za hvatanje u koštac s prošlošću. Problem nošenja sa sjećanjem u kontekstu knjige nije toliko u samoj definiciji toga što je to sjećanje niti kako se ob/n/avlja, koji mehanizmi, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, potvrđuju sjećanje. Problem sjećanja kod Cvijetića je selekcija kao selekcija uopće. Kako dolazi do selekcije i redukcije ukupno proživljenog na krhotine pamćenja? Zašto se gube bitna pitanja koja nam Cvijetić nudi na dlanu?

Za kraj volio bih izložiti još jednu pri/misao vezanu za Schindlerov lift.2 Upravo zato jer je naizgled samo od sebe došlo, sada je bitno upozoravati na sve što bi kao naredno, ubuduće, moglo doći. Cvijetićeva knjiga je stoga sjećanje u svojoj čistoj, nezagađenoj, nereduciranoj formi, jer ono što nas on, napokon, želi poučiti je to da nam povijest mora biti učiteljica života. Isto tako, da je nužno marljivo učiti kako bi se nešto uopće i moglo prenijeti. Ili, riječima Jure Kaštelana: “Kolektivno pamćenje nije kristalizirana kocka leda nego živi organizam u neprekidnom vrijenju, pretakanju i nastajanju: sve dok ne presuše sokovi života.” Život, kako kod Kaštelana, tako i pogotovo kod Cvijetića ne označava ništa drugo do dirljivost. Dirljivost života i život koji opstaje jedino dirljivošću. Za to se bori Cvijetić, a ovim romanom nas izravno, s “terena”, obavještava o teškoćama takve jedne (i jedine) borbe.

Patrik Weiss

1 Darko Cvijetić rođen je 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik. Redatelj je, dramaturg i glumac u prijedorskom pozorištu. Pjesme i priče prevođene su mu na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog Hypomnemata. Objavio je desetak knjiga poezije, knjigu priča, a u pozorištu režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Uvršten je u uži izbor za nagradu “Europski pjesnik slobode”. Član je PEN – Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH. Izučio je filozofsko vrtlarstvo kod filmologa i majstora misli Novosađanina Ivana Obrenova.

2 Prikaz knjige Darka Cvijetića Schindlerov lift s aspekta kulture sjećanja svjedoči da se radi se o “poetičnom” kratkom romanu, iako bilo koja gruba klasifikacija ovo djelo samo unižava. Ono što s ovime želim reći je da je Cvijetić stvarao djelo koje svojom formom nastoji itekako dosljedno pratiti sadržaj (događaje) koje u opisuje. Pripovijeda se iz 3., ali i prvog lica. Netko bi je mogao nazvati i subjektivnom ispovijedi. no mislim da je ta oznaka nipošto ne iscrpljuje u njenoj kompleksnosti. Ono što je subjektivno jeste njegov stav koji nikada ne iščezava i ono subjektivno jeste činjenica da je kao osoba, a potom autor, prisustvovao svim događajima koje prenosi, no tvrditi da se radi o čistoj subjektivnosti bilo bi naprosto naivno. Možda na trenutke djeluje da se autor igra, da suviše stilizira ili podređuje sadržaj stilskim i izražajnim sredstvima, no autor je cijelo vrijeme “mrtvo ozbiljan”, i u svojoj, naizgled subjektivnosti, više nego objektivni svjedok onoga o čemu priča, ali ne samo objektivni, već je njegovo pripovijedanje svojevrsni filter između odveć naivnog i iskrivljenog, kolektivnog, ideološkog sjećanja. Cvijetić ne zahtjeva, ne proziva i ne sjeća se tendenciozno, temi temi pristupa veoma oprezno, nipošto banalno, balansira, no ne na način da čini kompromise tamo gdje za njih nema mjesta, već balansira između uranjanja u kolektivno ranjenu egzistenciju kao i svaku pojedinačnu, pa tako i svoju. Autor se nada da će samim opisom tragičnih događaja zazvati savjest kod samih sudionika tih događaja, ali i svima nama koji smo nakon njih došli. “Da se ne ponove” bila bi maksima djela, ako se uopće u ovom kontekstu možemo usuditi govoriti o maksimama..