Kako je govorio Igor Vuk Torbica (1987-2020)
„Danas je čovjek okrenut sam protiv sebe u tolikoj mjeri da koliki god napredak činio, toliko napreduje i prema svom samouništenju. To ne znači da cijelo vrijeme živim u strahu, već da ne mogu na jednostavan način gledati na ljude, iz lijeve ili desne opcije, lakog izbora i konkretnih podjela. Skeptično gledam i na samoga sebe”
Telo celog naroda može sačuvati jedino pisac
„Ne mogu sebi više dozvoliti da vjerujem u pojam generacije, barem ne na način kao što je to nekad bilo. Ono što mogu da vjerujem jeste da postoje u datim godištima istomišljenici ili osobe sa određenim senzibilitetom i profilom, pa samim tim nije ni potreban veliki broj ljudi kako bi se nešto mijenjalo. Ali, ono što nam otežava, toj „mojoj generaciji“, jeste što je naš fokus mogućnosti gdje možemo da se pobunimo, da radimo ono što najbolje radimo, sužen. Čini mi se da je tako jer neke generacije za koje vjerujem da čak i kad su kretale da čiste dvorišne deponije vlastitih društava, nisu taj posao napravile ni dopola. Stali su i zasjeli na mjesta sa kojih se više ne sklanjaju i do kojih se ne može doći. Tako da, ne samo moja generacija, nego rastu mladi ljudi koji će morati da razbiju ovaj i ovakav lanac. I to, to usporavanje, ta apatija, ta zatečenost vidljiva je u svemu pa i u umjetnosti. Evo, na primjer, vi nemate jedan kapitalni roman o ratu. I to na cijelom Balkanu. Nemamo ozbiljan roman o Bosni, o Srebrenici, o bilo čemu što bi nas se trebalo ticati, jer nekad tijelo cijelog naroda može sačuvati jedan veliki pisac. Dežulović, Jergović, Kecmanović ili Vlada Arsenijević u romanu ‘U potpalublju’, koji su pisali o ratu, bavili su se samo pojedinačnim događajima ili pojavama. Nama treba jedan fundamentalan, ozbiljan roman, sasušen od potrebe da jednog dana postane scenario ili bilo šta drugo. Činjenica da ga nemamo mene brine. No, vjerujem da će ljudi koji tek rastu i nisu ni bili rođeni u vrijeme rata pisati romane i revidiraće vrijeme koje mi nismo uspjeli do kraja sagledati, u tome leži moja nada“
Što je, zapravo, politički teatar?
„Što je, zapravo, politički teatar? Ono što danas tako zovemo, ja se ne bih nužno složio da je u svakom slučaju politički teatar. S druge strane, imamo paradoks da je politički teatar, barem u festivalskom smislu, mejnstrim. I meni onda ili nešto ne valja sa političkim teatrom, ili nešto ne valja sa samim festivalima. Ili je nedovoljno oštar i ne može da pogodi metu u koju cilja, jer da može – ne bi nam pustili da to radimo“.
Ja hoću da se ljudi iskreno uznemire i zapitaju
„U ovom trenutku u kojem se nalazi ovo društvo, i ja u njemu, ne vidim načina i razloga da postavljam nešto što bi bila lijepa ili plemenita tema. Ja hoću da se ljudi iskreno uznemire i zapitaju. Možda ću vam za deset godina reći: e sad je vrijeme da ja želim ljudima poručiti lijepa osjećanja… i to bi bilo divno. Zaista. Znači, nije moja perverzna unutrašnja želja da pričam ružne priče. To je pitanje stvarnosti i naloga lične odgovornosti“
Sveprisutna kompleksnost i proturječnost stvari i pojava
„Za sebe mogu reći da sam pacifist i da ne pozivam ljude u hajke i ratove, ali mislim da je jako bitno razumijevanje problema, a ne brza i laka rješenja. Zanima me sveprisutna kompleksnost i proturječnost stvari i pojava, isto kao što me nerviraju okoštale vrijednosti koje danas više nemaju stvarnu težinu. Došlo je vrijeme da takve kategorije do kraja dovedemo u pitanje i da se zapitamo što možemo naučiti s rubnih stajališta“
