Caché, igrani, drama, triler, Francuska, Austrija, Italija, Njemačka, 2005
REŽIJA: Michael Haneke
ULOGE:
Daniel Auteuil (Georges
Laurent),
Juliette Binoche (Anne Laurent),
Maurice Bénichou
(Majid),
Annie Girardot,
Bernard Le Coq
SCENARIJ:
Michael Haneke
FOTOGRAFIJA:
Christian Berger
MONTAŽA:
Michael Hudecek,
Nadine Muse
SADRŽAJ:
Georges i Anne Laurent pariški su bračni par i roditelji dvanaestogodišnjeg dječaka Pierrota. Georges je uspješan televizijski voditelj književne emisije, a Anne izdavačica knjiga. Njihovu sigurnu i ugodnu svakodnevicu ugrozi pojava videokazeta nepoznata autora. Netko izvana snima njihovu kuću, pa iako se uz kazete, koje se pojavljuju na njihovu kućnom pragu, ne nalazi nikakva poruka, doživljavaju ih kao skrivenu prijetnju.
Film je osvojio FIPRESCI nagradu i nagradu ekumenskog žirija, a Haneke nagradu za najboljeg redatelja u Cannesu 2005. godine.
BOJA, 117′
Caché’ – Priča o bijeloj, bogatoj i prestravljenoj Europi
Kad su prošle jeseni gnjevni mladi imigranti izišli na ulice Saint Denisa i drugih pariških novogradskih predgrađa, stali paliti automobile te kamenovati apoteke i dječje vrtiće, Europa je za trenutak ostala smrznuta. Do tada su obojena loša predgrađa i rasni sukobi pripadali kulturnom imaginariju Sjedinjenih Država. Europa – koja je pogrešno vjerovala u asimilacijsku moć dominantnih domicilnih kultura – u buktinji limenih olupina gledala je početak novog svijeta.
Pet mjeseci prije toga u francuskim je kinima počeo igrati jedan film za koji će se uskoro ispostaviti da je proročanski napipao ono što će se pola godine kasnije dogoditi u pariškim “banlieuima”. Taj film se uopće nije bavio krupnim političkim pitanjima.
Bijeli i obojeni
Riječ je o filmu koji je po temi sasvim intimistički, a po žanru bi možda najprije prošao kao horror. Ipak, taj film kroz sjajnu kafkijansku metaforu dodiruje upravo one teme koje će iduće jeseni marširati na ulicama: odnos bijele i “obojene” Francuske, pitanje periferije i centra, povijesne krivnje i kolektivnog klasnog sjećanja. Taj sjajni film nije napravio Francuz, nego Nijemac s austrijskom putovnicom i pariškom adresom. Njegovo je ime Michael Haneke, a film se zove “Cache” (Skriven).
Režija i scenarij: Michael Haneke
Uloge: Daniel Auteuil, Juliette Binoche, Maurice Benichou, Lester Makedonsky, Walid Afkir, Anne Giradot
Do te jeseni “Cache” je već izigrao plodan život jednog art-filma. Premijerno je prikazan u Cannesu, dobio je izvrsne kritike, osvojio je nagradu za režiju i nagradu kritike te pristojno utržio u kinima. Ipak, tek nakon pobune u Saint Denisu “Skriven” je doživio drugi, proročki, afterlife. Uzdignut kao film koji je prozreo suštinski “bug” današnje Europe, “Cache” je u studenome ovjenčan sa šest Europskih filmskih nagrada (EFA) i proglašen najboljim europskim filmom. Nakon “Nepoznatog koda” i “Vučjih vremena” stvari su postale jasne: Haneke je glavni filmski tumač kompleksa, strepnji i nedoumica bijele, bogate i izbezumljene Europe.
Pripadnik upravo takve Europe junak je Hanekeova filma, književni kritičar i voditelj TV emisije o književnosti Georges Laurent (Daniel Auteuil). Laurent živi sretnim životom srednje klase, ima lijepu i pametnu ženu Anne (Juliette Binoche), sinčića, stan pun knjiga, pametne prijatelje i dovoljno novca. Tu idilu srednje klase prekida jedna poštanska pošiljka.
Sjećanje na Tadića
Georges i Anne poštom dobivaju jednu za drugom videokasete. Na prvima ih nepoznati snimatelj prati u njihovim dnevnim aktivnostima. Potom snima njihov privatni život. Oni pozivaju policiju, koja im priopći da ne može ništa zato što kasete same po sebi nisu prijetnja. Uskoro stižu dvije kasete na kojima su snimljeni jedan prigradski sirotinjski haustor i unutarnje dvorište jednog seoskog imanja. Georges tada shvati da su kasete zapravo igra asocijacija, dio puzzlea koji treba složiti. A taj puzzle progovara o onome što je Georges potiskivao kao najdublju, od svih skrivanu djetinju tajnu.
Bolje poznavatelje hrvatskog filma priča “Cachea” može podsjetiti na jedan davni i pomalo zaboravljeni hrvatski film, a to je “Treći ključ” Zorana Tadića. I kod Tadića mladi bračni par počinje dobivati tajanstvenu poštu – kuverte novca. I kod Tadića pošiljke imaju veze s potisnutom krivnjom primalaca – mitom koje su dali da bi se domogli društvenog stana. Tadić je bio hičkokovski đak, za uzor je imao “Ptice”, pa film nije realizirao kao realistički motivirani triler, nego kao metaforički horror u kojemu iz političke metafore proizlazi irealni, fantastični rasplet. Nešto jako slično radi i Haneke.
Igranje trilerom
Ne želim vam, naravno, odati rasplet
filma da ne pokvarim gušt, ali gledatelj se mora pripremiti na to da
Hanekeov rasplet neće biti realistički, s konkretnim zlikovcem
kojega junak može identificirati i svladati, kao u holivudskom
trileru. Umjesto toga, Haneke je – baš kao i Tadić – posegnuo za
kafkijanskom realiziranom metaforom. Krivnja više nije krivnja
jednog čovjeka. Krivnja postaje stanje jedne klase. U srazu s tim
sjećanjem make up liberalnog humanizma pada: nema više uljuđenosti
i tolerancije, svatko može postati lepenovac, gnjevna zvijer koja
riče kad joj je ugrožen sveti komoditet.
Michael Haneke
redatelj je koji se uvijek rado igrao trilerom i hororom te spretno
pervertirao obrasce popularnog filma. U tom smislu, “Cache”
se nastavlja na Hanekeova istraživanja kulture filmskog nasilja u
“Funny Games”, obiteljskog morala u “Bennyjevu videu”
ili, pak, tematiziranje žanra katastrofe u “Vučjim vremenima”.
Haneke može prevrtati populističke žanrove jer je u najmanju ruku
jednako vješt kao i oni koji se njima bave. Njegov film pun je
istinske jeze, a nekoliko horrorskih situacija u njemu doista je
šokantno. Međutim, Haneke odlazi korak dalje, izmiče očekivanoj
žanrovskoj arhitektonici i svoj horror polako pretvara u izvještaj
o stanju nacije. “Skriven” je jedan od najboljih filmova u
karijeri sjajnoga Austrijanca.
Jurica Pavičić
