Bilo je nešto čime mi se Mato osobito nametao. Nisam još znao kako se ta stvar zove, i uzaludno sam se upinjao da joj otkrijem ili smislim ime, ali sam mu još onda, pošto sam već krupnim koracima bio počeo da je gubim, na njoj pozavideo. Ta stvar, kako sam kasnije doznao, zvala se: spontanost. Slobodna, nerazmišljena spontanost reakcije, nezakočena, već u samom aktu, gotovo istodobnom, i gotovo isto tako spontano poteklom intervencijom svijesti. Tom nagonu samoposmatranja (koji je urođen i primaran kao i sama spontanost) bilo je suđeno da se u daljem toku u meni egzasperira upravo do flagelantske analize, prijeteći da mi svojim toksinima zatruje čitav organizam. Ukoliko nas burnost doživljavanja, ne ostavljajući nam predaha za prerađivanje doživljenog, od toga ne spase, taj demon samoispitivanja (daleko od narcizma, pod čijim se prividom s početka ponekad javlja!) podoban je da nas dovede na sam rub očajanja, a korak dalje, do prave pravcate mržnje na nas same. (Otuda ona glad doživljavanja, kao neki duhovni superinsulinizam, sa svim sadržajem patnje i zla koje i sebi i drugome nanosimo, katkad možda nije drugo nego akt instinktivne samoobrane, legitiman i neosudiv kao i svaka samoobrana.)
U nešto kasnije vrijeme, kad sam se već bio opredijelio za “put umjetnosti”, zastrepio bih kad god bi u razgovorima došla riječ na spontanost i neposrednost kao nužni preduslov umjetnosti: zabrinuo bih se nad vlastitom budućnošću.
Vladan Desnica
Proljeća Ivana Galeba
Priredio: Stefan Cikić
