Smrtnim plamom svjetlost te oblijeva.
Zamišljenu, blijedu, bolnu
naspram starim elisama sutona
koji se oko tebe vrti.
Nijema je prijateljica moja,
sama u osami ovog samrtnog časa,
a prepuna životã ognja,
istinska nasljednica uništenog dana.
Sa sunca grozd pada na tvoje tamne halje.
Krupno korijenje noći
naglo ti buja iz duše,
i izbijaju stvari u tebi skrivene,
tako da se blijedi i modri svijet
iz tebe upravo rođen, hrani.
Oh, veličanstvena i plodna, i zanosna robinjo,
kruga što crn i zlaćan biva:
uspravna, pokušava i postiže djelo tako živo
da vene njeno cvijeće, a ona se tugom plavi.
Pablo Neruda
20 ljubavnih pjesama i jedna očajnikova
