Biografija (11)
Piše: Nicholas Murrey
Kafka se borio da održi uobičajeni raspored pisanja od osam do jedanaest sati uvečer, ali posao i pritisak u uredu stalno su se nametali prisiljavajući ga da razmišlja kako “dokle god se ne oslobodim ureda, ja sam izgubljen”. Ččak mu je i vlastiti pisaći stol postao neprijateljem, razlogom zbog kojeg nije bio u stanju pisati: “Ima previše toga na stolu što pravi prekomjeran nered.” Negdje oko ponoći na Badnjak 1910. Kafka se prisilio na obračun s neredom u pretincima svojeg radnog stola, u kojima je bilo “smotaka starih novina, kataloga, razglednica”, i sa svojom nesposobnošću da prostor osvojen za pisanje iskoristi što je više moguće. Samoća za radnim stolom bila mu je od životne važnosti ukoliko je želio bilo što učiniti.
“Samoća ima za mene moć koja se nikada ne izjalovljuje. Moja se nutrina rastapa (zasad samo površinski) i spremna je osloboditi ono što je dublje pohranjeno. Tada započinje lagano sređivanje moje nutrine i ne trebam ništa više, jer nered je najveći neprijatelj skromnog talenta.”
Nakon nekoliko dana Kafka priznaje: “Nemam više snage ni za jednu rečenicu. Da, kada bi se radilo o riječima, kada bi bilo dostatno napisati jednu riječ, a da je tu riječ u potpunosti ispunio samim sobom, čovjek bi se mogao okrenuti mirne savjesti.”
Ono što je fascinantno u Kafkinu razmišljanju o vlastitu pisanju jest način na koji se usmjeravao prema izravnom, neposrednom odnosu izvora svoje kreativnosti i sredstva izražavanja — jeziku. Pisanje postaje proces potpune predaje mogućnostima izražavanja (koje su bolno teško dokučive, a njihov potencijal beskonačan), proces koji nije uvjetovan nikakvim razmatranjima društvene stvarnosti, očekivanjima žanra, etičkim namjerama, zapravo bilo čime što bi izvana bilo poželjno, osim onoga što bi moglo biti “dostatno” da “riječ u potpunosti ispuni samim sobom”. Kafka je počeo pridavati veću važnost pisanju: ono više nije bilo obična, “književna vokacija”. U tim se okolnostima čak bojao previše pisati o sebi radi straha da će “izdati vlastitu predodžbu o sebi… jer čovjek si mora dopustiti da vlastitu predodžbu konačno definira na papiru samo tada kada to može učiniti u cijelosti, bez ikakvih slučajnih posljedica i potpuno iskreno ‘.
Ustrajavajući na dosizanju “potpune iskrenosti”, Kafka je dodatno zategnuo stroj na kojem se dobrovoljno rastezao. Max Brod rekao je o svojem prijatelju: “Imao je neobičnu auru snage… neprobojna kompaktnost njegovih ideja nije mogla podnijeti ni jednu pukotinu, nikada nije izgovorio riječ bez značenja.”
Ne dopuštajući si takve “pukotine’, Kafka se osigurao da mu pisanje doslovce izgleda — kao što se očito čini i svima nama koji ga pratimo kroz njegova pisma, dnevnike i zabilješke — kao pitanje života i smrti. Pitanja manje važna od života i smrti, koja je postavio jogunasti češki mali poduzetnik, utjecala su na to da je niz Kafkinih dnevničkih zapisa tijekom prva dva mjeseca 1911. bio isprekidan službenim putovanjima radi nadzora tvornica u Reichenbergu i Friedlandu (Frydlant), gdje se iz snijega izdizao bršljanom obrasli dvorac (koji je mogao biti dvorcem u njegovu znamenitom romanu). Otputovao je iz a krajem siječnja, a vratio se oko 12. veljače. U Friedlandu je posjetio carsku panoramu (razglednicom obavještavajući Broda o svojem kretanju), dok je u Reichenbergu, gdje se smjestio u hotelu Eiche, pronašao vegetarijanski restoran Thalysia i triput posjetio kazalište, iskoristivši stanke dok je radio u Uredu za naknade radnicima. Dosta je čitao, a osobito djela svojeg književnog idola Heinricha von Kleista (“ispunjava me kao da sam mjehur neke stare svinje”).
Pisao je kad god je mogao, zabilježivši početkom godine da su mu okolnosti tada bile naklonjenije nego lani, unatoč nerazumijevanju u obiteljskom okruženju, što ga je uvijek duboko žalostilo. Sjećao se kada je jednom jedan od njegovih ujaka pogledao nešto što je napisao te ostalim rođacima, koji su ga promatrali dok je čitao, kazao: “Uobičajene stvari.” Kafkina je reakcija bila karakteristično ekstremna: “jednim sam potezom zapravo bio izopćen iz društva… dobio sam uvid u hladan prostor našega svijeta”. Soba mu je postala utočištem u kojem je takve događaje mogao izbjeći, premda nije mogao izbjeći iscrpljenost ili živčane napetosti uzrokovane njegovim trenutačnim načinom života. Razmatrao je kako je “potpuno iscrpljen radom. Ne uredskim, nego onim drugim radom.” “Mučilo” ga je što je na poslu morao provoditi šest sati na dan, od osam do dva, a bio je “pun vlastitih stvari”. Dopuštao je da je Institut imao “definitivne i potpuno opravdane zahtjeve. No to je, osobito za mene, jeziv, dvostruki život iz kojeg vjerojatno nema izlaza, osim u ludilo.”
Unatoč tomu, u središtu njegovih frustracija bila je sve jasnija spoznaja da je ipak nešto posjedovao, premda se to očitovalo na zagonetan i neobičan način. Dnevniku je povjerio da je “osobita priroda” njegova nadahnuća takva da može “učiniti bilo što, pa i ne samo ono što je potrebno za neko određeno djelo. Kada svojevoljno napišem jednu jedinu rečenicu, na primjer, ‘pogledao je kroz prozor’, ona je već savršena.
“26 Kafka je 26. ožujka 1911. otišao na prvo u nizu teozofskih predavanja koje je u u održao dr. Rudolf Steiner. S teozofijom se već bio upoznao u salonu Berte Fante, ali sada je imao priliku vidjeti Steinera uživo.
“On možda nije najveći suvremeni duhovni učenjak”, smatrao je Kafka, “ali je samo njemu dodijeljen zadatak da poveže teozofiju i nauku.” Dva dana poslije, u tri sata poslijepodne, Kafka je posjetio velikog mudraca u hotelu Victoria u Jungmannstrasse (Jungmannova ulica). Prtljao je sa svojim šeširom dok ga nije smjestio na stalak za čizme. Steiner ga je upitao: “Vi ste, dakle, dr. Kafka? Zanimate li se već dugo za teozofiju?” Kafka se bio pripremio iznijeti svoju dilemu: “Osjećam da velik dio mojeg bića žudi k teozofiji, ali istovremeno se strašno bojim. Zapravo, bojim se da će to rezultirati nekom novom zbrkom, koja će za mene biti vrlo neugodna, jer se čak i moja sadašnja nevolja sastoji samo od zbrke.”
Steiner je saslušao Kafkina objašnjenja zbrke, koja se sastojala u tome da se sve što mu je bilo važno ticalo samo književnosti. “I tako sam, zasigurno, iskusio stanja, premda ne mnoga, koja, prema mojem mišljenju, odgovaraju stanjima vidovitosti kakva ste vi, gospodine doktore, opisali, u kojima sam se u potpunosti nalazio u svakoj misli, ujedno je ispunjavajući, te u kojima se nisam osjećao samo na rubu vlastitih granica, nego na rubu granica čovječanstva kao takvog.” Budući da je smatrao da ne posjeduje “smiren entuzijazam vjerojatno karakterističan vidovnjacima”, Kafka je osjećao da u tim stanjima bliskima vidovitosti nije napisao svoja najbolja djela. Steiner ga je pozorno slušao, mudro klimajući glavom i istovremeno gurajući maramicu u jednu nozdrvu, boreći se s posljedicama prehlade. Mladić je objašnjavao kako je došao do zaključka da ne može živjeti samo od književnosti, naročito ako se uzme u obzir “sporost sazrijevanja mojeg rada i njegov naročit karakter”. Zdravlje i Kafkina narav ratovali su protiv nesigurnosti isključivo književne karijere: “Postao sam stoga činovnikom (Beamte) u osiguravajućem društvu.” No to još nije bio kraj njegovoj dilemi: razdirala ga je dvojnost posla i pisanja: noć ispunjena pisanjem kvarila je učinak njegova rada u uredu i obratno.
“Na naizgled zadovoljavajući način ispunjavam svoje obaveze u uredu [bilješke iz Instituta pokazuju da je redovito dobivao pohvale za učinkovitost i vještinu]. Međutim, moje unutarnje obaveze ostaju neispunjene, a svaka neispunjena unutarnja obaveza postaje nesrećom koja me nikad ne napušta.” Kafka se bojao da će ukoliko potpuno usvoji teozofiju otvoriti treću frontu tjeskobe i stresa, no želio je da mu Steiner potvrdi točnost njegove analize. Nažalost, Kafka ovdje završava izvješće o tom susretu. Ne znamo što je Steiner mislio o tom strastvenom mladiću mrkog izraza, uredne pojave i sjajnih očiju, koji je došao potražiti njegov savjet. To mora da je bio jedan od dragocjenijih susreta tijekom Steinerova boravka u Pragu. U međuvremenu je Kafka vodio računa o tome da se pozabavi kako onim tjelesnim, tako i onim duhovnim u sebi. U svibnju je, za vrijeme jednog službenog putovanja, posjetio Moriza Schnitzera, iscjelitelja, praktično smještena u Warnsdorf u (Varnsdorf), unutar Kafkina područja, na sjeveru češke. Schnitzer mu je dijagnosticirao “zatrovanost leđne moždine” i preporučio vegetarijansku prehranu, svjež zrak i sunčanje, kao i da se kloni liječnika, što je bila prava glazba za Kafkine uši.
Kafka je i sam bio došao do zaključka da mu liječnici ne čine dobro, djelomično i zato što, za razliku od iscjelitelja, nisu problemima pristupali holistički. Oduševljeno je Broda izvijestio o susretu s “čarobnjakom”‘0 Schnitzerom, industrijalcem koji se u vrtnom gradu Warnsdorfu počeo baviti “prirodnim liječenjem” i koji mu je bio rekao da “živi na pogrešnim linijama”. Premda povremeno sklon ismijavanju pomodnih aspekata pokreta prirodnog liječenja, Kafka se ozbiljno posvetio primjeni njegovih prin- f cipa. Cijelu je godinu spavao pokraj otvorenog prozora, izbjegavao je meso, osim kada su to zahtijevali liječnici, i nije pio alkohol. činilo se-da se tog ljeta fizički dobro osjećao (premda je Brod u svoj dnevnik zapisao da je svojeg prijatelja još uvijek morao poticati na to da se oslobodi depresije”). Tijekom tog razdoblja nije ništa napisao, ali je počeo čitati o Dickensu, što ga je potaknulo na razmišljanje o tome kako pisac proživljava priču u sebi, kako ga ona “progoni” i kako joj se on potpuno predaje ma kuda ga to vodilo. Još je jednom Kafka naglasio kako pisca na pisanje prisiljava nešto izvan njega samoga i kako si mora dopustiti da ga preuzmu snage nadahnuća. Sto se tiče dobrostanja općenito: “Prestao sam se stidjeti svojeg tijela na kupalištima u u, Königssaalu i Czernoschitzu. Kako kasno nadopunjujem ono što sam u obrazovanju propustio! Tek sada, u dobi od dvadeset i osam godina — kasno paljenje, rekli bi na trkalištu.”
U skladu s tim, 26. kolovoza krenuo je s Brodom na put u Zürich, Luzern, Lugano, Stresu i Pariz, ostavljajući oca koji se zbog stresa na poslu bio razbolio. Kafka i Brod odlučili su da za razbibrigu “svaki opiše putovanje i vlastite osjećaje na putovanju”.
Kafkine su bilješke s puta naročito dojmljive, i često su usredotočene na opise žena koje su susreli na putovanju. U Ostenu u Italiji iskusio je “drhtavi osjećaj pri pogledu na guštere koji su se uvijali po zidu”, a u Menaggiu je razmišljao o činjenici da “svaka izgovorena riječ talijanskog prodire duboko u prazninu čovjekova vlastita neznanja”. Milansku je katedralu otpisao kao “pomalo zamornu” u usporedbi s atrakcijama bordela Al Vero Eden, u kojem je Kafka, naučen na takve kuće, konstatirao: “Kod kuće čovjek na trenutak izgubi osjećaj vlastite nacionalne pripadnosti s Njemicama, a ovdje s Francuskinjama.”
Kafka nije bio putnik po prirodi — gotovo nikada nije napuštao , osim kad je odlazio u lječilišta i odmarališta, i jedva da je vidio nešto od Austrije, a kamoli nešto više od toga. Priznao je da mu je samo dnevnik pomagao da ublaži “smrtonosni osjećaj monotonog prolaska vremena”. Iz Milana dvojica su se prijatelja uputila u Pariz (putem primijetivši “dvije male Francuskinje debelih stražnjica”) kako bi razgledali slike u Louvreu i posjetili Versailles. Vidjeli su Carmen u Operi Comique, a poslije i Racineovu Fedru. Tu su bili i “razumno vođeni bordeli” kojima su upravljale snažne žene: “Već sam u u često usputno primjećivao amazonski karakter bordela. Ovdje je on još prisutniji.”
Kafkin osvrt na “usamljenu, dugu šetnju do kuće” navodi na zaključak da je možda odbio ponuđenu djevojku koja je “stisnutom šakom pridržavala haljinu preko spolovila” te ostavio Maxa da se zabavi. Kafku se posebno dojmio sustav pariške podzemne željeznice, njezini tuneli i tračnice. “Budući da je lako shvatljiva, podzemna željeznica predstavlja slabu i najbolju priliku da stranac pun nade pomisli kako je uspio brzo i točno, iz prvog pokušaja prodrijeti u srž Pariza.”‘
Nastaviće se
