Jasan Pogled

Smutnja i slutnja

Foto: Paddy Walker

Čudiš li se to, zemljače, što su Taru zamutili? Još je tebi dobro, čim se čudiš…

I nadam se da ćeš nastaviti da se čudiš, jer će čuda biti… I dok se god čudiš, blagosloven si među ljudima i rijekama.

Teško nama raščuđenima što su odavno okačili čuđenje o klin ili ga fijuknuli u trnjište… Ne bih se, ovakav kakav sam, čudio ni da su Taru polokali, a ne zamutili…

Lokanje u visokom stilu im je omiljena nacionalna disciplina…

Stilsko lokanje je ulaznica u viši svijet, u funkcionersko oblokavanje koje se upražnjava na najvišim adresama, u slavnim oblokaonicama gdje se ispija sve što se može ispiti…

Kažem, dobro je što su je samo zamutili, ako su je zamutili, može biti da će se i odmutiti…

Stilske lokadžije su zamutile i ljude, pa kako ne bi i rijeke, rječice, potoke i potočiće koji su zamućenju skloni…

Zamutili su i najbistrije glave, pa kako da ne domute i ove smutljivce kojih je uvijek više od mučenih bistrina…

Zamutili su i smutili i nebo nad glavama i plavu pučinu debeloga mora pod glavama…

Smutili su i zemljicu kuda smućeni krakamo, a čini mi se da su i one pod rođenom zemljicom pomutili. Pa kad smutiše, zamutiše i pomutiše predačke kosti, kako da ne pomute, zamute i smute i smeteno potomstvo koje sve nade polaže u potpuno pomućenje…

Dobro je, kažem, da Taru nijesu polokali…

I Taru i Moraču, a nekmoli neke manje važne rijeke i vodotoke…

Jer u taj zijev može da se ulije Tara sa svim pritokama i Morača pride, pa da mu je opet malo… Taj mojkovački zijev i katunski ponor može da poloče more, a nekmoli Taru, Moraču i sestrice pritočice… I kad more poloče, opet će mu biti malo…

Jer taj zijev i taj ponor je vječito žedan… Ne može se napiti dok god ima ijedne jedine kapi, ijedne jedine suze… Kad zine to crno čudo, ni debeloj pučini nije sigurno, pa kako će biti presahlim rijekama našim… Dobro je dok ih još ima, pa neka su mutne…

Dobro je opet, što je i more tamo gdje je bilo i što jug nije sjever, a istok zapad…

I dobro je što im glad nije veća od žeđi… Dobro je dok loču…

Šta ćemo kad počnu da proždiru… A tek što nijesu… Kad ih raspomami glad, a gladni su se rodili, požderaće sve što nijesu popili… A kad sve popiju i požderu, njihova utroba će nam biti jedini horizont. Jedino nebo… Zato i kažem, dobro je, pa iako je mutno. Možda se odmuti. Možda Tara progleda. A kad Tara progleda, možda nam bude lakše. Neka bar ona vidi kako smo zamutili izvor i izgubili tok… Kako smo se zajazili u mrtve baruštine…

Kako su nas popili u prljavoj čaši…

Ostavite komentar: