„Sve je podložno ritmu. Ritam je u svemu, u kucanju srca, u smjeni dana i noći, u slijedu godišnjih doba, u načinu na koji hodamo ili vojnički stupamo, u poslu svakoga obrtnika, a pjesnik nije ništa drugo nego obrtnik u službi ljepote, čak i onda kada ona to nije. Sve teče, govorio je stari Heraklit; sve titra po zakonima nekoga ritma, pisao je Vladimir Nazor. Nema skladbe bez ritma, pravilnoga ili nepravilnoga, ravnomjernoga ili sinkopiranoga, trodijelnoga, kao na primjer u valceru, ili sinkopiranoga, dvodijelnoga, kao u tangu ili u nadiranju valova morskih. Život je dakle podložan ritmu, pa stoga i život pjesnika, i onaj svakodnevni i onaj povlašteni, kada nastaju pjesme, podvrgnut je ritmu, a stih posebice. Reklo bi se da pjesma još prije nastanka, kada se javlja onaj prvi, darovani stih, donosi i ritam kojim se želi ostvariti, a pjesnik ga slijedi, birajući stopu kojom će moći najbolje ići za njim, ostvariti njegov hod do kraja“… Luko Paljetak
SLOVO O IVICI OSIMU ŠVABI I NOGOMETNOJ POEZIJI MARKA TOMAŠA
Marko Tomaš je o legendarnom Švabi napisao knjigu pod nazivom Ivica Osim: Utakmice života, biografija. Autor prati najveće pobjede i poraze čovjeka za kojeg kažu da nije obični trener. „Imao je najteži zadatak na svijetu, donositi radost običnim ljudima. I u tome je uspijevao. Put nije bio lak, a o fudbalu danas kaže da više ide prema gladijatorstvu – sve je manje igre. Knjiga je nastala na osnovu razgovora sa Ivanom i Amarom Osimom, ali i mnogim drugim izvorima. Predstavlja dragocjeno svjedočenje o simbolu jednog vremena, vremena drugačijih ljudi, u kojem se budućnost izmaštavala i stvarala, a koje je zauvijek nestalo“, rekao je Tomaš na promociji ove knjige.
Ispunjenje želja spada u osnovne pokretačke snage od najranijih dana, pa sve do kraja života. Zapravo, sve što radimo, usmjereno je na ispunjenje snova i fantazija u realnosti. Ali u svemu tome postoje velike obmane, radi kojih većina ljudi plaća „danak svome neiskustvu“. Najveći dio mladosti provedemo na način da se pripremamo za život, a na kraju kada „uplovimo“ punim plućima u život, spoznamo da tog života zapravo i nema, pa čak da je onaj period pripreme za život bio mnogo više taj istinski život. Tek kad se nekako izborimo sa iluzijama o „vječnom životu“ postajemo kadri da vrijeme kao takvo osvijestimo. Slične obmane postoje i u potrebi da ispunimo svoje snove. Puni smo nade i očekivanja da će se snovi ostvariti u realnosti, jer je naša pokretačka snaga ustrojena na tom principu. Ali vrlo rijetko smo spremni da obrnemo tu životnu filozofiju, i da se naučimo zadovoljiti ispunjenjem stvarnosti u snovima. Ono što nam se događa u stvarnosti, na svjetlosti bijelog dana, svoje čudno, fluidno postojanje dobija u snovima. Ne mora značiti da će neki motiv iz proteklog dana isplivati baš naredne noći u snovima, ali se često dešava i to. Neki banalni razgovor, ljudsko lice ili fotografija izazove u našim snovima jednu sasvim neobičnu radnju, koja je mnogo stvarnija i živopisnija nego holivudski film, a što jako brzo zaboravljamo nakon buđenja. Čini se da je mnogo bolja životna filozofija držati se ispunjenja stvarnosti u snovima, nego istrajavati na uzaludnom ispunjavanju želja, snova i fantazije u realnosti. Pogotovo što se ti snovi najčešće i ne ostvare. Koliko ima upropaštenih ljudskih sudbina, koje je proizvela ta bjesomučna trka za slavom, novcem i uspjehom. „Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, zna se, njegova je najkratkotrajnija. Tako se bar kaže u razgovoru. Ali sve su slave kratkrotajne“, govorio je Alber Kami. Pokušavajući se izboriti za glavnu rolu u vlastitom životu mi često zaboravljamo da je jedan Ivica Osim Švabo, dok se stotine njih upropaste u pokušaju da postanu slavni nogometaši, ili barem na pogrešan način usmjere svoj život, koji na kraju ostane neispunjen. Upravo to neispunjenje života može da izazove veliko razočarenje kod ljudi. To razočarenje se počne nazirati tokom krize srednjih godina, upravo kao posljedica neispunjenja onih elementarnih želja i životnih ciljeva, koji su nas tokom odrastanja pratili. Marko Tomaš se tim problemom pozabavio u pjesmi „Nekada smo bučno sanjali“:
„Nekada smo bučno sanjali / u pozadini se valjala glazba / koja nadima grudni koš / studirali smo zaboravljanje krvi. / Nekada smo sanjali / široke avenije svjetskih metropola / poznavali smo puno ljudi / žene su bile prelijepe i nedostižne / znali smo ih nasmijati. / Nekada smo sanjali / osmijeh nam nije silazio s lica / zapisivali smo zavjete / i dugo birali odjeću za izlazak. / Nekada smo sanjali / gubili razum zbog golih ramena / u džepove trpali kineske kolačiće sreće / silazili na rijeku u sparnim noćima i sudbonosnim porukama hranili ribe / to je bio dovoljan razlog za poeziju.“
Najveća poezija je savladati umjetnost destilacije stvarnosti, razdvajanja onoga što nam je uistinu potrebno, od onoga što je kontaminacija, nanos suvišnog, posebno onog što je obamana i ovisnost o opijatima, trendovima u modi i politici i tome slično. Ukoliko taj zanat ne naučimo, onda se naš život uvijek trucka pogrešnim kolosijekom, a na kraju završi u velikom razočarenju neispunjenosti, a ponekad i u istinskom brodolomu. Stoga je jako važno umijeće upravljanja fantazijom. Fantazija je jako bitna u današnjoj civilizaciji, ali i u proteklim vremenima, ništa manje. To je resurs koji osmišljava postojanje, i nije ništa manje važan od drugih resursa, kao što je energija i tome slično. Tužno je što se najveće manipulacije nad ljudima ostvaruju upravo kroz zloupotrebe u upravljanju njihovom fantazijom, odnosno potrebom da im se životni snovi i ciljevi ispune. Tokom mladosti toga čovjek nije svjestan, jer je od školskih dana pogrešno trasiran, da teži ka ostvarenju nekih vrijednsti. U tom periodu donese neke životne odluke, povuče neke sudbonosne poteze, koje na kraju vrijeme na jedan bolan način ospori, negira i obesmisli, ali tada povratka nazad i nema. Najčešće greške su one emotivne prirode. Mlad čovjek sanja o ostvarenju ljubavi, stane na ludi kamen, što bi se reklo; time je donio cjeloživotnu odluku. Međutim, nakon određenog broja godina ta njegova želja i potreba za ostvarenjem ljubavi se na jedan tužan način istopi, a on ostane obavezan raznim ugovorima. Najveći broj grešaka je te prirode, jer gotovo svi nasjednu na tu igru. Mi čak i ne znamo da oni slojevi društva koji jako dobro znaju što će nam se desiti za nekoliko decenija, prave planski inženjering nad našom egzistencijom, na način da nam na put podmeću niz životnih grešaka, na koje kao neiskusni nasjedamo, a oni na tome profitiraju. Ukupna organizacija ljudskog života je ustrojena na tom principu, a najveći broj ljudi progleda onda kad bude kasno. Tako Tomaš nabraja neostvarene snove u svojoj pjesmi: „Nekada smo sanjali / samovali fajrunt nad prljavim šankovima / čitali budućnost iz zacakljenih očiju / dugo šetali sjenovitim alejama / gajili duboko poštovanje prema dostojanstvu gubitnika. / Nekada smo sanjali / u knjigama tražili opravdanje za tugu / ostavljeni stajali na kiši daleko od kuće / na sjeveru Europe / odnosili svoju ljubav ka kolodvoru / pod otežalim mokrim kaputom / tako smo švercovali hamburšku kišu preko granice / pakirali je u stihove i bestidno prodavali namjernicima.“
Šta bi od života preostalo bez uspona i padova, razočarenja i pokajanja? Ali je tužno što je sve unaprijed zacrtano. Sve te životne staze i putevi, pa i broj koraka koji se moraju preći od rođenja do smrti. Ivo Andrić je kao diplomata obišao sve staze i bogaze ondašnje Europe da bi na kraju shvatio da nikada i nije trebalo silaziti sa Višegradske staze. To se posebno tiče naše želje da postanemo dio tuđih snova. Pri tome se često i sami zateknemo u brojanju para iz tuđeg novčanika. Tako postoji u ovim krajevima običaj da čovjek napusti svoje selo i rodnu kuću i ode u bijeli svijet kako bi se obogatio, a nakon četrdeset godina se vrati i sav novac uloži u izgradnju etno sela koje izgleda kao ono u kojem je odrastao. Njega tokom cijelog života pred sobom goni kao stihija potreba da istraje u svome ostvarenju snova. Ali problem je što su takve želje u većini ljudi pogrešno usađene ili su proizvod neke deformacije. Zapanjujuće je koliko daleko idu navedene manipulacije. Inženjeri haosa i anarhije, kada njihova Fabrika fantazija zakaže, obično ukupno društvo gurnu u haos i ratno razarenje. Kako bi ponovo nakon rata nekoliko decenija pred nama razastirali ćilime prošivene iluzijama. Marko Tomaš nastavlja dalje u svojoj pjesmi „Nekada smo bučno sanjali“:
„Nekada smo sanjali / kovali planove u hladnim poslijeratnim sobama / konobari su voljeli našu učtivost / povlađivali našoj naivnosti / katkad primali stihove umjesto novčanica. / Nekada smo sanjali / izgledali kao da nosimo veliku tajnu na duši / znali napamet adrese na koje smo slali razglednice / pozdrav iz Pariza, Berlina, Londona, Barcelone / dobro nam je išlo / imali smo svoje zaljubljivanje, svoju glazbu, putovanja / imali smo svoje knjige i osvajanje svijeta / stizali čak do Buenos Airesa / obećavali svoje živote Davidovoj zvijezdi / nad dvjema malim zadihanim dojkama / predano učili tango do kraja noći / voljeli oporo crno vino / i tako sve do narednog svitanja. / Svi su znali za naše podvige. / Nekada smo bučno sanjali.“
Budućnost je s prozora hladnih, poslijeratnih soba izgledala sasvim drugačije. Pred nama se otvaralo polje velikih mogućnosti a staze neostvarenih snova iskrsavale su na svakom koraku. Ali ponovo, na kraju jedne stvarnosti, sve te istine izgledaju nešto drugačije. Gorki talog neispunjenosti je došao sa zakašnjelim životnim iskustvom. Ali možda se sve to nekom drugom ponovi. U nekim novim hladnim, poslijeratnim sobama. Nakon što se se ova postojeća stvarnost preobrazi u zgarište neispuneih snova i životnih razočarenja. Iz kojih će prokuljati sve obmane, prevare i zablude. Ali šta bi bio život bez zabluda. Zablude najljepše pjevaju. Bez njih, na kraju krajeva, ne bi ni bilo poezije. Možda bi bili pošteđeni velikog broja obmana da smo naučili da tragamo za ispunjenjem stvarnosti u snovima i da se time zadovoljimo. U svakom slučaju bi nam se mnogo toga vratilo u život. Svemirom upravlja Sfera koja snove pretvara u stvarnost i obratno. Taj proces se odvija na najdubljem mentalnom planu i još uvijek je velika zagonetka. I dalje smo u „sobi neispunjenih snova“ s pogledom uprtim u nebo nade koje je za Galileja knjiga u kojoj je zapisana sva filozofija svijeta, razigrana rapsodija fantazije, poezije i znanja.
Marko Raguž
Sarajevo, ljeto 2024.
