Atena — centar političkog i filozofskog života
Atena je, za vrijeme napretka robovlasničke demokracije u doba Perikla — bila središte helenskog političkog i kulturnog života. U svom nadgrobnom govoru palim junacima (prema Tukididu) Periklo veliča atensku demokraciju, jer su u njoj svi građani prćd zakonom jednaki i nije bilo nikakvih privilegija ni po rodu ni po porijeklu. To je bilo potpuno sprovedeno, jer je ekonomski razvoj Atene davno razbio rodovsku aristokraciju. U demokratskoj Ateni Periklo je davao minimalnu pomoć siromašnima, kako bi imali prilike, da uzmu učešće u političkom životu države. Ipak to ukazuje, da je imovinska razlika građana bila važan razlog, da li će netko zbog stalnog rada (jer je siromašan i nema robova) imati mogućnosti da odlazi u skupštinu i tamo sjedi dane i dane, da bi slušao govore ili sam u njima učestvovao. Ekonomsko posjedovanje je jasno diferenciralo društvene snage, o kojima će i Aristotel izreći svoj sud, da državu održava srednja klasa, a upropaštavaju je bogati ili potpuno siromašni.
Iako je Atena svim slobodnim građanima davala jednaka prava, ipak se svi nisu mogli tim koristiti, jer su bogatiji ljudi (ukoliko su pokazivali interes) mogli više učestvovati u javnom životu, nego siromašni, koji su se morali baviti svojim svakodnevnim poslovima.
Cijelo tadašnje društvo počivalo je na robovlasničkoj privredi, a siromašni slobodni ljudi izjednačuju se u radu s robovima, te počinju razmišljati o svom položaju i o vrijednosti starih shvatanja, t. j. da li je sve po prirodi takvo, ili po društvenim okolnostima?
Slobodan čovjek postaje sve više najamni radnik, i jedna antička definicija najamnog radnika glasi — da su to slobodni ljudi, koji zbog siromaštva, a za novac, rade robovske poslove.
Socijalno stanje tih ljudi bilo je vrlo slabo, o čemu se može naći potvrda u stihovima pjesnika i tragičara.
Davno je iščezla naturalna zamjena, i novac je uslijed velikog razvoja trgovine s kolonijama na istoku i zapadu imao odlučnu ulogu u društvu. Slobodni građani, koji nisu mogli izdržati konkurenciju jeftine robovske radne snage stalno su se zaduživali, i uz velike kamate dobivali novac, kojim su održavali svoj život.
Koliko je novac bio moćan i šta je u društvu mogao učiniti, svjedoče neki fragmenti Euripida. Na pr.: ≫I rob je poštovan, ako je dospio do bogatstva, a slobodan čovjek, koji je siromašan, nije ništa.≪ To je velika optužba, kad se uzme u obzir da su svi osim Helena nazivani barbarima i smatrani određenima da rade najgrublje poslove. Ili ovaj fragment: ≫Siromašan biti, znači biti prezren i nepoštivan.≪
Antička robovlasnička demokracija nije mogla spriječiti, da slobodni ljudi uslijed imovinske nejednakosti postanu ovisni od drugih, bogatih, tako da je politička sloboda ipak omogućavala ekonomsku zavisnost i bijedu mnogih građana.
Taj društveno-politički život, t. j. s jedne strane neimaština, a s druge strane parazitski život i nepošteno bogaćenje, postao je aktuelna tema antičkim komediografima. Među njima se naročito ističe Aristofan, koji je u svom ≫Plutu≪ iznio mane i spletke raznih ljudi, pokazujući ujedno kako pošten čovjek teško može postati bogat, i uglavnom slabo živi.
Aristofan u tom djelu govori, kako se bogate ≫lopovi, govornici, doušnici i hulje.≪ Na pr. neki otac hoće od bogova doznati za svoga sina da li:
. . . ćud da promijeni
I bude lopov, rđa, svaka nesreća
Jer to je, mišljah, baš za život korisno.
To je mišljenje oca koji sina sprema za život, jer i
. . . slijepac, čini se,
To jasno vidi da u ovo vrijeme sad
Ne činit dobra od koristi Silne je.
Sam bog (Plut) govori kako poštenih ljudi vrlo malo sreće, i obično ima posla s onima koji na razne načine žele bogatstvo nepravedno steći. Dalje Aristofan govori, kako pošten čovjek, ≫nema kore hljeba≪, a niti će ≫ostaviti za sprovod≪, a
Mnogi od ljudi, ma da su hulje,
sjaju u bogatstvu sjajnu.
Sto stekli ga u nepoštenju,
a mnogi veoma čestite duše,
U bijedi sve traju i gladuju . . .
Iako je Aristofan bio umjereni konzervativac, i nije bio uvijek naklonjen atenskoj demokraciji, on ipak ukazuje na imovinske razlike u tadašnjem društvu (iako tema ima opći karakter, a nije samo za Atenu), koje ljude nužno upućuju na rad oko vlastite egzistencije i dovode u ovisnost jedne od drugih.
Atenska robovlasnička demokracija je djelomično iskorištavala i atenski savez i tako je ona proširenjem ekonomskog i političkog utjecaja pokušavala uravnotežiti svoje prilike.
Međutim, tendencije ekspanzije imala je i agrarno aristokratska Sparta, zbog čega je između njih došlo do peloponeskog rata (431—404).
U tom društvenom previranju razvijala se individualna svijest i Atena je bila centar glavnih zbivanja. Nova situacija zahtijevala je od ljudi dobro poznavanje društva, njegova života i običaja, o čemu je često trebalo držati uvjerljive govore ili protugovore, uvjeravati narod ili pak osporavati tuđe misli, a za sve to trebalo je dobro poznavati retoriku.
Čovjek je postao glavni problem, ne samo u svakodnevnom političkom zbivanju, nego i u teoretsko-kulturnom izučavanju. Aktuelna su pitanja: da li je sve po prirodi što postoji u društvu i da li uopće nešto vrijede nazori iz mitologije? Sta znači pravo i moral, filozofija i nauka?
U toj situaciji političke izgrađenosti društva, kada je na osnovu demokratskih zakona formalno bilo svakom omogućeno da uzima učešća u javnim i državnim poslovima, kada se više nije pazilo na porijeklo pojedinca, nego samo na njegove sposobnosti bilo vojničke ili govorničke, filozofske ili književne — jedini predmet interesiranja i proučavanja postao je čovjek.
Postavilo se pitanje: da li on treba biti religiozan ili ne, da se drži starih nazora ili da pokuša reformu svega, a to je sve bilo od presudne važnosti za stari ≫polis≪ i njegovu tradiciju.
Tada su prestala biti aktuelna pitanja kozmosa, da li se na pr. u sredini nalazi centralna vatra, pa se oko nje sve okreće, ili negdje zemlja lebdi i t. d. Sve je to postalo sporedno, jer je društvo uslijed diferenciranja klasnih snaga došlo do višeg razvijenog stupnja, te je u starim okvirima bilo teško ostati.
To stanje je našlo svoj teoretski izraz u filozofiji (sofisti) i u književnosti, i takva društvena situacija bila je vrlo povoljno tlo za sofiste, koji su iz nje proizašli. Sofisti su bili obrazovani ljudi, koji su prvi uveli cijelo grčko društvo u školu, putovali, držali govore i predavanja, dokazivali i osporavali razne misli na trgu, u sudu i skupštini, te okupljali oko sebe sve zainteresirane, koji su u novoj situaciji davali i velike sume novca, samo da postignu znanje i političke sposobnosti — za aktivno učešće u javnom političkom životu.
Uslijed svih tih događaja — i filozofija, koja se uvijek bavi pitanjima života, doživjela je promjenu. Namjesto kozmologije starih filozofskih škola, sad je glavni problem njenog izučavanja — čovjek, koji o svojoj prošlosti i tradiciji počinje drugačije misliti, jer, razvijajući svoju svijest o samom sebi, on korigira svoj stav i prema ranijim misaonim proizvodima, na koje uslijed nove situacije gleda mnogo kritičnije.
SOFISTI — NOVI FILOZOFI U ATENI
Do današnjeg dana održala su se protivrječna mišljenja o sofistima, jer svjedočanstva koja su o njima sačuvana potječu uglavnom od njihovih protivnika: Aristofana, Platona i Aristotela.
Djelovanje na masu konzervativnog komediografa Aristofana bilo je najveće, jer je on u svojoj komediji ≫Oblaci≪ (izvedena prvi put god. 423. a poslije još dugo godina davana na pozornici) prikazivao sofiste kao pljačkaše, koji se bore protiv istine, i sve što je nepravedno žele pokazati kao pravo. I Aristotel je isticao više negativnu stranu sofista, dajući ujedno i definiciju o njima ・— da je sofist čovjek, koji iskorištava samo prividno znanje, a ne pravo, da bi zaradio novaca (Soph. Elench. 1 c.) Takva karakteristika ne može se primijeniti na sve sofiste. Sofisti se razlikuju — kako grupe starijih od mlađih, isto tako i oni međusobno, pa objektivan sud može biti samo pojedinačan sud o svakom od njih. Zbog toga treba u prikazivanju sofista (jer se ta riječ i danas čuje u negativnom smislu) ispitati i to, koliko su njihovi ideološki protivnici bili objektivni prema njima, a zatim izložiti — što su sofisti pridonijeli općem razvoju filozofske misli.
Sama riječ sofist (σοφιστής) do pojave filozofa sofista (5. vijek) koji su tražili novac za svoje učenje, imala je vrlo pozitivno značenje. Taj izraz je značio Što i ≫učenjak≪. Historičar Herodot (oko 484—425) zove sofistima Solona i Pitagoru, a Sokratov učenik Ksenofont (oko 430—354) zove Sokrata i Antistena sofistima u pozitivnom smislu riječi.
Kada je antički polis (država) počeo opadati, a tradicija imala sve manje vrijednosti, došlo je vrijeme, da nove ideje osvajaju sebi put, i ta epoha s novim nazorima imala je svoje teoretske predstavnike u sofistima, vrlo obrazovanim i sposobnim ljudima, ali koji nisu bili bogati ljudi, nego su živjeli od honorara za svoje učenje. Oni su svojim učenjem mnogo pridonije li razvijanju oštroumnosti, kritičnosti, bogaćenju jezika, preciznoj upotrebi riječi, čime su cijelu Heladu kulturno uzdizali. Te .zasluge sofista prvi je objektivno iznio i priznao Hegel u svojoj historiji filozofije. Tu se svakako misli na sofiste koji su ušli u samu filozofiju i svojim ogromnim znanjem predstavljali u svoje doba misaonu epohu.
Branko Bošnjak
Nastaviće se
