Reforma društva kako ju je zamislio Sokrat pomoću svoje filozofije nije uspjela. On je umro s uvjerenjem da je vršio koristan posao, ali je i posumnjao, da će Atenjani brzo dobiti opet takvog čovjeka — koji će cijelog života nastojati da ljude popravlja i upućuje u ono što je bolje. Njegovi učenici nisu pošli u cjelini njegovim načinom filozofiranja, pa se pripadnici tih škola zovu nepotpuni ili jednostrani sokratovci.
I dalje je ostao čovjek — kao problem etike — i te škole su pokušale da odrede u čemu se sastoji sokratovski ideal dobra — da ga ljudima prikažu, kako bi oni mogli u svom djelovanju težiti prema tom cilju i tako se usavršiti. Problem najvišeg dobra aktuelan je u sve tri sokratovske škole: u megarskoj, u kirenskoj i u kiničkoj.
Megarsku školu osnovao je Euklid iz Megare (treba ga razlikovati od matematičara Euklida), a osim njega tu još pripadaju: Eubulid iz Mileta, izvrstan majstor eristike (polemike), Stilpon iz Megare protivnik Platona i Diodor Kronos (umro oko 307), koji je poznat po svojoj tezi, da je moguće samo ono, što je stvarno, zbog toga ga je kritikovao Aristotel, jer nije priznavao kategoriju potencijalnosti, dok još nije realizirana.
Problem etičkog dobra megarska škola je shvatila najapstraktnije. To Dobro je ideal, savršeno ]e, a kao takvo nije promjenljivo. Svi ljudi sa svojim raznolikim pogledima mogu vidjeti na kom stupnju pravednosti i dobra stoje, kad se usporede s tim jedinstvenim i općim Dobrom. Ono samo, kao takvo, može biti ideal, i ono ne treba prolaziti nikakav razvoj, budući da je savršeno, i postaje cilj prema kome treba težiti.
Time je megarska škola spojila bitak elejske ontologije (“Ev), sa sokratovskim pojmom Dobra (Άγαμόν), objektivirala sam pojam i uzdigla ga kao supstancijalnu samostalnost.
Iz toga svega izlazi, da je pravi bitak — samo to opće, kao etički princip, a ostala različitost je potpuno nesavršena.
Pored takvog određenja dobra ostalo je nejasno, što treba raditi, da bi se taj ideal postigao. Taj apstraktni pojam dobra, trebalo je odrediti mnogo konkretnije, da bi ljudima bio jasan i dostižan. Tim konkretnim odredbama dobra ističu se druge dvije škole: kirenska i kinička.
Kiresku školu osnovao je Aristip (435—360) iz Kirene (Sjev. Afrika). Kirena je bila vrlo bogat trgovački grad, i bila je naseljena ljudima iz Grčke dvije hiljade godina prije n. ere (doba kretsko-mikenske kulture). Možda je vrlo ugodan i raskošan život u samom gradu nešto pridonio, da se oformi učenje Kirenske škole. Tu još pripadaju: Teodor prozvan ateist, Hegesija — ≫propovjednik smrti≪, zbog čega su mu predavanja u Aleksandriji bila zabranjena, jer su mnogi slušači izvršili samoubistvo, zatim Anikerid i ateist Euhemer.
Kirenska škola je shvatila dobro u najrealnijem smislu; ono se sastoji u trajnom zadovoljstvu, u izbjegavanju neugodnosti i bola, i što bolji užitak, tim je ideal bolje postignut.
Kriterij tog ideala nije samo razum, nego najprije vlastiti osjeti (πάΰηϊ’ι čovjek može znati samo o svojim osjetima, ali ne i o tuđim. Razum, svojim uvidom(φρόνησις)odlučuje, da li je nešto trajnije uživanje ili samo prolazno, pa se prema tome čovjek upravlja. Jedino taj racionalni momenat kirenske škole ima nešta sokratovsko, a drugo je sve njemu suprotno, jer je tu potpuno napušteno sokratovsko istraživanje pojmova na području etike. Senzualni hedonizam (ήόβνή) je kriterij djelovanja i cilj se sastoji samo u tome, da se to zadovoljstvo (dobro) sve više proširuje, što se opet ne može nikad realizirali, čime se nužno dolazi u suprotnost, u pesimizam, i na kraju je ideal smrt (kod Hegesije), jer se novim željama nikad ne može stati na kraj.
Hedonističko određenje dobra ima antireligioznu stranu i negira svaki zagrobni ideal, u što su mnogi vjerovali i posvećivali se u tajne obrede, da bi im bilo lakše poslije smrti.
Osporavanje svake vrijednosti takvom religiozno-mističnom nazoru je pozitivno, ali s druge strane ocjenjivati mjerilo dobra prema vlastitom uživanju i zadovoljstvu, ne može biti nešto pozitivno, jer bi taj individualizam, nužno morao doći u svoju suprotnost, u borbu svih sa svima, što bi bilo vraćanje na prirodno pravo, a ukidanje svih pozitivnih društvenih ustanova.
Da je takav ideal dobra bio neizvediv, bilo je potpuno jasno, ali i rješenje dobra, koje je dala kinička škola — bilo je opet suprotna krajnost.
Kiničku školu osnovao je Antisten (440—366) iz Atene.
Najpopularniji iz te škole je Diogen iz Sinope, o kom je sačuvano mnogo anegdota. Umro je u Korintu god. 323.
Kinici su bili filozofi ≫proleteri≪ i naročito su djelovali među siromašnim dijelom naroda. U odricanju od svih potreba htjeli su pokazati vlastitim primjerom, kako je kultura i društvo na krivom putu, jer čovjek je najsretniji, kad ništa ne treba. To će postići, ako svoje potrebe smanji na minimum i da svaki dan sužava i taj minimum. Time će čovjek postati smiren, ne će ga upropaštavati mnoge nepotrebne stvari, jer svatko nosi svoj ideal u sebi.
Od najapstraktnijeg određenja Dobra (u megarskoj školi) kao nekog apsoluta izvan čovjeka, Kirenjani su ga shvatili u realnom svijetu izvan sebe, koga treba samo da uživaju, a kinici ga nalaze isključivo u čovjekovom uviđanju, da je najbolje što manje trebati, jer jedino to osigurava sreću i zadovoljstvo (u prirodnom primitivizmu).
Antisten, osnivač te škole, nije bio samo na području etike protiv Megarana i njihovog općeg, nego je i u spoznajnoj teoriji istupao protiv njihovog općeg, tvrdeći da postoji samo pojedinačno kao svoj identitet (A — A). Stoga, osim sudova identiteta na pr. čovjek je čovjek, drugo se ne može sa sigurnošću tvrditi ni govoriti, jer opće nije postojeće. Time se suprotstavio Platonu, zbog čega ga je Platon u svojim djelima kritikovao, da još nema oči za opće, nego samo za pojedinačno.
Antisten se približio elejcima i nasuprot dijalektici misli kod Sokrata, ostao na stavu apstraktnog logičkog identiteta, čime se misao nije mogla razvijati.
Gledajući u cjelini, Sokratove škole nisu imale ni metodu istraživanja, što je velik nedostatak niti su težile ispitivanju pojmova, koje je započeo učitelj — nego su prešle u prakticizam svakodnevnog života, s težnjom da društvu ukažu na mogućnost izlaza iz krize. Kad filozofija isključivo ostaje kod svakodnevnog života, a da iz tog ne uopćava ljudski misaoni odnos prema toj stvarnosti, nego postaje samo praktični ≫putokaz ≪, to predstavlja njenu potpunu slabost.
U praksi Sokratovih škola čovjeku su pružena tri rješenja ideala dobra, ali nijedna škola nije vidjela suštinu društva, šta ono po sebi predstavlja, iz kakvih se suprotnosti sastoji i kako se kreću ti odnosi, iz čega bi teoretski mogla obrazložiti svoje shvatanje; nego se apstrahirala od tog realnog zbivanja i našla izlaz u pojedinačnom stanju vlastitog osjećanja, kao potpunom rješenju društvenih sukoba. Međutim, tu društvenosocijalnu stranu shvatio je potpunije Sokratov učenik Platon, koji je svojom filozofijom htio izvršiti i reformu društva.
Branko Bošnjak
