Tranzicijske kulture mijenjaju svoj odnos prema prošlosti ne samo mentalno nego i – bukvalno. Tako je samo u tranzicijskoj Hrvatskoj, na primjer, bukvalno srušeno ili samo bukvalno devastirano nekih tri tisuće spomenika, kažu. Ti su spomenici bili podignuti u znak sjećanja na antifaštističku borbu Jugoslavena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Danas su umjesto starih podignuti novi spomenici. Novi spomenici podignuti su u znak sjećanja na antijugoslavensku borbu hrvatskoga naroda za osamostaljenje.
U nedavnom ratu srušeni su mnogi stari, a nakon rata podignuti mnogi novi religijski hramovi: nove džamije, nove katoličke i pravoslavne crkve. Sve prema receptu onog mahnitog srpskog bacača granata na Dubrovnik, koji je negdje izjavio: “Nema veze! Sagradit ćemo Dubrovnik ponovo, još ljepši i još stariji!” Ovu izjavu danas više nitko i ne pamti, a Dubrovnik su u međuvremenu pokupovali bogati stranci. Ako je tako, postoji velika vjerojatnost da će Dubrovnik uskoro iznići još ljepši i još noviji. Ali to je već druga priča. Vratimo se spomenicima.
Živim u Holandiji, u zemlji s najmanjim javnim spomenicima na svijetu. Prolazite pored njih i jedva da ih primjećujete, njihova visina ponekad ne prelazi trideset centimetara. Najviše mi se sviđa što Holanđani podižu spomenike ne samo književnicima, nego i svojim omiljenim književnim junacima. U Amsterdamu je na Rembrandtovu trgu iznikla spomenička izvedba Rembrandtove Noćne straže, atrakcija za turiste, koji se sada konačno imaju gdje fotografirati, a da pritom ne izgledaju kao Guliveri među Liliputancima. Likovi s Rembrandtove slike izgrađeni su, naime, u prirodnoj ljudskoj veličini. Ali i u tako maloj i tijesnoj zemlji kao što je Holandija ima ekscesa što se pretjerivanja u veličini tiče. U gradnji je velelepna džamija u Amsterdamu, koja će, sudeći prema nacrtima na panou, nadmašiti mnoge građevine svojom veličinom.
Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi ne podižu spomenike krumpiru, na primjer. (Istina, Holanđani su se dosjetili da prilikom primanja u državljanstvo svojim novim državljanima poklanjaju porculanski Delft-blue krumpir!) Ali ne, čovjek – ta podanička kreatura – najradije podiže spomenike svojim političarima. Pritom ga krumpir hrani, a političari ga upropaštavaju. Ali tvrdoglavi ljudski primjerak i dalje diže spomenike svojim herojima, za koje se na kraju ispostavlja da su – bili kriminalci. Što ćemo, čovjekova duša je konobarska, uvijek spremna da služi i bez napojnice.
Hrvati – kojima je, valjda, konačno dosadilo da ruše i podižu spomenike koji imaju političku poruku – nedavno su podigli spomenik Bruceu Leeju. Spomenik je podignut 2005, u gradskom parku “Zrinjevac” u Mostaru, a Bruce Lee simbolizira principijelnu borbu za pravdu lišenu kompliciranih etničkih konotacija. Spomenik su već drugi dan oštetitili nepoznati vandali. Zašto bi se Kinezima – koji danas sa svojim jeftinim trgovinama i restoranima prijete da penetriraju u osjetljivo hrvatsko nacionalno tkivo – podizao spomenik?!
Čuvši za hrvatsku akciju, stanovnici srpskog sela Žitište, nedaleko od Zrenjanina, odlučili su da podignu spomenik Rockyju Balboi. List Politika izvjestio je da su članovi Udruženja građana Žitišta uputili pismo odgovornim osobama u Philadelphiji, gdje se događa radnja Stalloneova filma, i gdje već postoji spomenik Balboi.
Nakon vijesti o Mostaru i Žitištu, javili su se i građani srpskog grada Čačka. Prema pisanju tabloida Kurir, skupina stanovnika Čačka pokrenula je inicijativu da se oda priznanje Samanthi Fox, pop ikoni osamdesetih, koju bi građani Čačka pozvali da nastupi na manifestaciji Dani estrade i tom prilikom službeno otkrili spomenik podignut u njezinu čast. “Zaslužila je, žena, boga mi! Kad su mogli podići spomenike Bruce Leeju u Mostaru i Rockyju u Žitištu, zašto i mi u Čačku ne bismo odali počast autentičnom seks-simbolu osamdesetih?” izjavio je jedan od inicijatora ideje. U slučaju da ova zamisao bude provedena u djelo, Čačani namjeravaju napraviti spomenik Samanthi iz vremena kada ova još nije bila desilikonizirala svoje silikonske grudi. “Taman posla da Samanthu zakinemo za njezine Bogom dane obline! Ako treba, i dvostruku količinu mramora ćemo naručiti, samo da sve bude urađeno kvalitetno i vjerodostojno njezinoj figuri iz 80-ih, kada je dostigla najveću slavu!” izjavio je za Kurir građanin Čačka, koji je želio ostati anoniman.
Nešto sam ovih dana razmišljala o Poljacima, što i nije teško, jer kamo god da krenem nalijećem na Poljake. Eto, nedavno sam bila u engleskom Cambridgeu i u lobiju hotela u kojem sam odsjela naletjela na mladu Poljakinju. Zapalila sam cigaretu na mjestu gdje je to bilo dopušteno, a ona je prskala po zraku iz neke osvježavajuće prskaljke. Ispostavilo se da je studentica prava iz Byalystoka, da je došla u Englesku za dečkom, da je dečko vodoinstalater, a ona, eto, povremeno čisti u hotelu za šest funti na sat.
U londonskom metrou konstantno zuji poljski jezik. Čini se da su najtemperamentniji korisnici mobilnih telefona mladi Poljaci. Preklani sam zalutala u engleski Bath. Na tamošnjem fakultetu – menedžerski odsjek, naravno – studiraju mladi Rusi, djeca siromašnijih “novih Rusa”, dok siromašna poljska djeca uglavnom – konobare.
Ovdje, u Holandiji, kolaju priče o tome kako su poljski vodoinstalateri okupirali holandsko tržište pokvarenih vodoinstalacija, pa domaći vodoinstalateri nemaju više posla. Istina, načula sam i priče o tome da lokalni spretni ljudi profitiraju zararačunavajući Poljacima stanarinu trostruko višu od uobičajene.
Sve su to, naravno, priče, jer živog poljskog vodoinstalatera nisam još srela. Fantomski poljski vodoinstalater prati me gdje god krenem po Evropi. U Njemačkoj me redovito pitaju jesam li Poljakinja, što odmah prevodim kao: Jesam li žena poljskog vodoinstalatera? Sve u svemu, poljski vodoinstalater je nova evropska opasnost. On je bauk koji kruži Evropom u radničkom odijelu, s francuskim ključem u rukama, i plaši domaću radničku klasu. Jer domaćim marljivim ljudima očito nema života dok poljski vodoinstalater prijeteći leti kao Batmen nad njihovim glavama.
Inspirirana inventivnošću svojih bivših zemljaka, Hrvata i Srba, predlažem s ovoga mjesta da se neznanom poljskom vodoinstalateru podigne spomenik u mnogim evropskim gradovima. Zašto? Zato što je poljski vodoinstalater prva žrtva evropskoga ujedinjenja, a pogotovo evropskoga proširenja. S obzirom da o poljskom vodoinstalateru svi govore sa strahom i mržnjom – tako da je poljski vodoinstalater čak zasjenio poslovično omrznute Rome – spomenik bi se trebao sastojati samo iz postolja. A na tom postolju neka piše jednostavno i tužno: Spomenik neznanom poljskom vodoinstalateru.
Usput rečeno, treba mi vodoinstalater. Ako netko zna za nekoga, neka mi se javi na adresu redakcije. Neću bilo kojeg vodoinstalatera, hoću poljskog vodoinstalatera, da se konačno konfrontiram s tim novim evropskim fantomom. A s majstorima znam kako treba. Majstora treba paziti kao kaplju vode na dlanu. Zato, zna se, najprije pivica, i da bude hladna, pa tek onda ostalo…
Dubravka Ugrešić
