2. Jul 2009. godine
19:00
Stadion Rohonci Út, Szombathely
Referee: Albano Janku (Albania)
Szombathely (Mađarska) – Irtysh (Kazahstan)
<
p style=”text-align: left;”> 1 0
Kenesei 79′
Da je neko pitao Ernu Csantos ne bi znala da odgovori zašto je sa ćerkom pošla na utakmicu. Djevojčica ima tek tri godine, a ni Erna ne voli fudbal toliko da bi išla na stadion. Muškarci u njenoj kancelariji su danima pričali o toj utakmici, o novoj sezoni, da je na kraju odlučila da pođe. Tog jutra je opet zatvorila Džojsovu knjigu koju je njen bivši muž toliko hvalio da je ona već peti put pokušavala da je pročita, bezuspješno. Zatvorila je knjigu i još jednom pomislila da se njen bivši sigurno pretvarao kada se toliko divio toj knjizi. Potpuno je nezanimljiva. Djevojčica je bila vesela što izlaze, voljela je parkove, igrališta, kupališta.
Kada joj je prišao čovjek i na lošem mađarskom pitao za put do stadiona sasvim je normalno bilo da mu kaže da pođe sa njom. Pitala ga je:
– Da li govorite njemački?
On se nasmiješio i odgovorio:
– Njemački je moj maternji jezik.
Volker Helbig se divio ljepoti žene pored koje je hodao. Bila je ljepša od bilo koje žene koju je znao. Pitala ga je da li je turista.
– Ne baš. Nekako, istražujem živote…nećete se smijati…književnih junaka..pišem knjigu o književnim junacima..
– To je lijepo.
– Jeste li čuli za Leopolda Bluma.
– Naravno, Džejms Džojs.
– Da. Njegov otac, Rudolf, rođen je u ovom gradu…Emigrirao je u Irsku, promijenio prezime i vjeru..Ovdje se prezivao Virag, i bio je Jevrej, a u Irskoj se prezivao Blum i bio Protestant…
– Znam…Kako je lako književnim junacima da mijenjaju prezimena i vjere…
– Hm. Mislim da ni njima nije lako…- rekao je Helbig.
Njihova mjesta su se nalazila na istoj strani stadiona tako da su nastavili da razgovaraju i nakon ulaska kroz kapiju. Pomislio je da je pita da mu kasnije pokaže grad. Sa druge strane, razmišljao je o eventualnom mužu ili momku, da li je dijete njeno, mlada je. U jedno je Volker Helbig bio siguran: želi da je pita, onako kako godinama nijednu ženu nije pitao, možda i nikada nije, osim jednom, pijan, na hrvatskom primorju, ali to je bilo davno, da je pita sa osmjehom, slobodno, bez ustezanja, da li želi te večeri da mu pokaže grad, da izađu zajedno…
I kada je na poluvremenu skupio hrabrosti i zaustio da je pita, ona ga je preduhitrila.
– Ako želiš mogu kasnije da ti pokažem grad, ipak sam ja ovdje rođena.
– A djevojčica? – upitao je i odmah se ugrizao za jezik.
– Povešću je kod bake, pa ćemo izaći…Ima zanimljivih mjesta..Znaš li da si došao u najstariji grad u Mađarskoj?
Nasmiješio se. Znao je sve o tom gradu, uvijek se dobro upozna sa činjenicama prije putovanja. Rekao je:
– Nijesam znao. Sve ćeš mi kasnije ispričati.
Kristini Csantos nije bilo pravo kada je njena majka, nakon što je u 79. minutu Krisztian Kenesei iz slobodnog udaraca dao fantastičan gol, prvo zagrlila nepoznatog čovjeka, a tek zatim nju. Čovjeka koji je nijednom nije pogledao, bez obzira i na kike i na haljinicu i na novu lutku koju je čvrsto držala u naručju.
Oh, nije lako, kako da bude lako, ova zemlja krije kosti i prah Rimljana, Gota, Langobarda i Avara, Slovena, Franaka, Mađara, Njemaca i Turaka! I kuga i kolera i bombardovanja i pogromi, a opet osmjesi i radovanje. Osmjesi i radovanje…I ne znam, stvarno ne znam, šta će ljudima išta više. Jedna utakmica, kladionica, pivo u kafani, odlazak kod frizera. Šta je sve to nego radost. Djevojčica će porasti, sjetiće se jednom, u drugoj zemlji, tog muškarca sa stadiona, sjetiće ga se dok bude veslala, da, veslala, na jednom jezeru, sama, dok je prijateljica čeka na molu, čita knjigu i čeka je, nije željela sa njom da se otisne ka dubinama. Djevojčica koja je odrasla, mislila je o dubinama i o tom čovjeku. Bila je mirna, bila je radosna.
Iz 52 kratke priče o evropskom fudbalu, Fenomeni, 2012.
