Stanko Cerović: Koliba u istoriji [Tema: Veliki rat]

Piše: Stanko Cerović

Za divno čudo, s obzirom na vrijeme i društvo, sa­čuvano je dosta fotografija Gavrila Principa i sredi­ne u kojoj je živio. Kao što se u sunčevom zraku koji je našao pukotinu u daskama i prostrijelio mračnu prostoriju vidi izrezak života – sa zrncima prašine što se otimaju da ostanu što duže u svjetlosti, stva­rima i ljudima koji se gube u sve tamnijim kontura­ma što su dalje od zraka, dok u uglovima sve ne ne­stane u mraku – tako se na ovim fotografijama na­zire trag ogromne misterije koja obavija Maloljet­nika u čijem je znaku protekao dvadeseti vijek. On je u istoriji ono što je Artur Rembo u poeziji: mete­or koji se pojavio mimo poznatih zakona o kretanju nebeskih tijela.

Kako god se to dešavalo, lijepo je: u truloj civili­zaciji koja je pohlepu pretvorila u cilj života, a bor­bu za opstanak u jedinu istinu o ljudima, i koja se rušila sa visina svoga bogatstva i svojih iluzija, pri­jeteći da zaguši život na zemlji, usred te buke i bi­jesa pojavila se figura neukrotivog Maloljetnika što pljucka u požar čačkajući zube i mirno ulazi u nje­ga kao da jedini zna tajni smisao zbivanja, kao da je­dini zna da je riječ o nečemu drugom i nekome dru­gom a ne o tome što ljudi misle da vide, misle da rade, misle da znaju, a ponajmanje o tome čemu se nadaju.

Ovo i nije heroj, jedva ako se otkačio od majči­ne suknje, ali opet teško da je bilo heroja koji se toli­ ko rugao strahu, bio tako siguran na svom putu, kao da ga vodi lično Atina za ruku, koji je s toliko lakoće odustajao od života, a čije je golobrado lice tako si­lovito obasjalo istoriju.

Kad je ubio austrougarskog princa 1914, na Vi­dovdan, najveći paganski praznik južnih Slovena, bilo mu je dvadeset godina. Kao maloljetnik nije mogao biti osuđen na smrt, tako da je bačen u ta­mnicu, gdje je umro na kraju rata, kao najomrznuti­ji dječak Evrope, bukvalno pod ruševinama Austro­ugarske carevine.

Bolešljiv, mršav i ispijen, blijedoga lica, s nekim neobičnim pogledom koji bi djelovao kao pospan da nema u njemu nečeg zanesenog, kao usnulog, i zato nepokolebivog. Stiče se utisak da se život ovo­ga dječaka već desio; odavno je sve obavljeno, samo boginja pronosi njegovu opranu glavu kroz neprija­teljske redove.

To isto se nazire i na grupnim fotografijama, ali na još čudniji način. Postoje fotografije sa drugim zavjerenicima i mladobosancima. Gavrilo među njima nije bio ništa posebno. Pa ipak, na tim foto­grafijama Gavrilo Princip privlači pogled kao neko izdvojen, odabran, sjenovit. Svi drugi djeluju kao ljudi u kojima i oko kojih se nešto dešava, oni su u okolnostima i u toku zbivanja, psihološki i soci­jalno, samo Gavrilo izgleda kao zalutalo biće, ne­što konačno, dovršeno i zatvoreno, izvan okolno­sti i samoga sebe. Može biti da je ovo posljedica tu­berkuloze – plućni bolesnici, naročito ako su mla­di, vuku preko lica i u ponašanju nešto kao sudbin­sku sjenku.

Zna se da je taj atentat pun nevjerovatnih slu­čajnosti. Amaterski organizovan, skoro neizvodiv, sve je ispalo drukčije i više puta potpuno propalo, dok prinčevska povorka nije nabasala na Gavrila kao da ga je tražila kroz cijelo Sarajevo. I ako je od sudbine, mnogo je.

Postoje i fotografije njegovog sela, roditelja i rodne kuće.

To je najsiromašnija koliba u Evropi. Sve je na ivici ničega. Koliba je sklepana od najbjednijeg ma­terijala, samo koliko da se drži, sve je golo, unutra i oko nje, na hercegovačkom kamenu, ljutom od samoće; nije se ni stiglo do ideje o ukrasima. Jezi­vi pritisak elemenata, za one koji su u njima odra­stali ništa nije tako nezaboravno, blještava svjetlost i oštra sjenka, opojni mirisi, ljuti ukusi, čisti pokre­ti i glasovi, jedva poneka domaća životinja u carstvu zmija što igraju po kamenju. Život je nešto kratko, čisto i neshvatljivo. Ostalo su naslage đubriva.

U toj kolibi je Gavrila Principa istorija poljubila u usta. Rijetki su takvi ljudi, u njima nema ništa lič­no, a mnogo je neljudskog, kao mjesečare neka sila ih vodi tajnom cilju. Teško je o njima misliti, a isto­vremeno su nezaobilazni i privlačni, kao da nešto zove iz njih, ali nemušto. Tama, tama, dubina i taj­na. Ništa Gavrilo nije uradio u životu, čak su ga iz gimnazije izbacili, a u vojsku ga nijesu primili. Kao da su sva vrata društva zatvorena za njega. Onda se odjednom, pred njim i samo za njega, širom otvo­ri kapija koja se ni za koga ne otvara. Sukne u istori­ju, dva hica i gotovo, kao ispod kamena zmija s ko­jom je rastao. U dvadesetoj godini u najdublju tamu tamnice, u dvadeset i četvrtoj smrt. Pa čovjek po­misli da tu nema ništa, samo slučaj i nesreća, ali ko, ili šta, tako smišljeno, tako precizno i, iznad svega, tako prekrasno kroz njega stvara svoje djelo? Slu­čaj, ali u okviru istorijske nužnosti. Trebalo bi ima­ ti veću dušu i širu svijest da bi se razumjeli ljudi koji razbijaju okvire svijesti i istorije.

Eh, kad bih ja mogao reći o bilo kom djeliću ovoga svijeta, najmanjoj mrvici realnosti, tako hra­bro i tako jasno, to što je Gavrilo Princip rekao jed­nim metkom o evropskoj civilizaciji! Reći najdublju istinu o dvadesetom vijeku, reći je i odmah je gla­vom platiti, jer je dosegnut maksimum života, eto, kad bih takvo nešto mogao, drukčije bi se i pisalo i čitalo, pa i živjelo.

Dječak iz kolibe je 1914. godine bio jedini čo­vjek u Evropi, nešto mlado i čisto, sakriveno i hra­bro, potpuna negacija civilizacije što je izdala čovje­ka i ušla sa njim u rat do istrebljenja. Indijanac, cr­nac, proleter, žena i dijete, rudar i logoraš, tuberku­lozni anđeo vođen nježnom boginjom što je htje­la tako da ga utješi: evo, sine moj posljednji, gurni ovu građevinu prstom, to će ti se dopasti, a otac će ti uračunati u pravednost.

Erik Hobzbaum napisao je “skraćenu istoriju dvadesetog vijeka”, od Prvog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, dobro uočivši da je to cjelina. Cjelina u znaku Gavrila Principa. Kroz cio vijek će se po­navljati u bezbroj varijanata njegov juriš na prijesto Zla. U svakom pokušaju da se probije čovjek kroz zidine zatvora, da poniženi i uvrijeđeni dignu glavu, da misao i osjećanje zbrišu okove računa i pohle­pe, izdaje i podvale sa srca i istorije, u svakom po­kušaju ponovo dječak Gavrilo, gladan, jektičav, go i bos, izlazi iz mračne kolibe i žmirka na suncu. On je heroj procesa koji će se u dvadesetom vijeku zva­ti “dekolonizacija”.

Tako bi izgledala istorija “nemogućeg dvadese­tog vijeka”, onoga koji je prošao ispod površine i nije se desio. Vijeka bez svjetlosti i bez izlaza, u kojem su možda, kao nikad ranije u istoriji, tolike mase ne­vinih i hrabrih tražile zrak svjetlosti i ostale u mra­ku, prevarene, udavljene, izbrisane. Vijek liči na je­dan san u kojem sam vidio prostoriju u kojoj je sve zapušeno i zamračeno, i prozori i vrata, i ključaoni­ce i sastavci između vrata i dovratka. San se, dodu­še, odnosio na moj život, a ne na vijek, ali ako se ni moj život, po ugledu na druge, nije pojavio na svje­tlosti božjega dana, osim kao sramotna varka, neka bar ova noćna vizija o meni posluži kao metafora za nešto, ili nekoga, što jeste. Čovjek služi životu kako može.

Ove kolibe na granici između pećine i stam­benog prostora nikad nijesu zaslužile dovoljno pa­žnje, ni kod sociologa ni kod arhitekata. Nije jedi­ni razlog što u njima odrastaju opasna djeca vo­đena rukom divljih majki, ni što su gluva i nijema, pa ne daju dovoljno materijala stručnjacima. Nego sva fina i složena sredstva koja svijest izrađuje da bi svoja djela razumjela i sebi se divila, u zamkovima, palatama, u umjetnosti i filozofskim sistemima, sva ona postaju smetnja pred kolibom na kamenu koja se jedva razlikuje od kamena, više kao da je na nje­mu izrasla nego kao da ju je ljudska ruka napravi­la. Slijepo vjerna Ničemu, čuva svetu tajnu Ničega. Kolika se ljubav i vjera začinju u tim kolibama zna­ju samo žene koje su kao u nekom dosluhu sa nji­ma i njihovim tajnama. Nedaleko odatle, u Crnoj Gori, gdje podivlja priroda u bijesnim rijekama i polomljenim planinama, gdje nešto stalno glogoće, šumi, pršti i urla a nema nigdje nikoga, ova privrže­nost golome i čistome Ničemu postaje opojna, ljudi padaju u zanose od nevidljivih zagrljaja i poljubaca; zanose koji se često čuju kao hropac.

U ovoj kolibi čovjek živi bez posrednika, go pred Bogom. Zbog te golotinje ništa se o njoj ne može razumjeti, još manje joj se mogu dodati ideje nego ukrasi, ništa osim vatre, lonca na vatri i ono­ga što se začinje u očima oko vatre. To je svijet pri­je laži i jači od laži.

Ipak, zašto je ovaj zadimljeni vazduh u kolibi, ispunjen smradom stoke što tu živi zajedno sa ljudi­ma, toliko nabijen osjećanjima i sjećanjima?

Neko je veliko blago, iz tajnih riznica, Gavri­lo Princip prosuo u svoj vijek ne bi li spasao ljude, pa i ako mu nije pošlo za rukom, nečemu je služilo. Ako ništa drugo, Maloljetnikova čistota je obasjala nesreću miliona, kao što je koliba, ulazeći u istori­ju, svojim tankim pramenom dima dala nešto ljud­sko njenom lažnom sjaju i ruševinama. Ko je u kr­vavoj priči sa sarajevske kaldrme princ, a ko aten­tator? Šta je palata, a šta koliba, kad se sa očiju ski­ne koprena?

Ako se sudi po umnožavanju sile i para, dvade­seti vijek je bio američki, ali ako se gleda po nada­ma i zanosima ljudskih masa, po uloženom napo­ru i žrtvama, onda je bio jugoslovenski. Jugosloven­ski je najviše po snazi iluzija i uzaludnosti vjere, jer dvadeseti vijek je, više nego ijedan što se pamti, vi­jek beznađa. Na njegovom izlazu piše: “Sve je bilo uzaludno”, a na ulazu je izgleda pisalo, sudeći bar po srcima revolucionara koji su ga obilježili: “Sve je moguće”. Između ovakvih rečenica mogu da stanu strašne drame, a ako su zbijene u životu jedne ili ne­koliko generacija, onda scena liči na poprište kakvo istorija rijetko pravi.
Više nego u drugim vjekovima, u ovome se vi­djela iluzija sile i bogatstva. U tu iluziju je pucao Gavrilo Princip. Srušila su se tri velika carstva i ne­koliko manjih, austrougarsko, francusko i englesko, a dva su se nova otimala za vlast u svijetu, sovjet­sko i američko. Na izlasku iz vijeka, na ruševinama logora i atomskih bombi, ostao je nepobjedivi kau­boj. Ni ta slika nije bez tajne: u zagrljaju s papom. I Bog kad umre u istoriji, iza njega ostanu taština i pohlepa.

Sovjetsko carstvo je bilo najefemernije u istori­ji, američko je izašlo iz te borbe kao najveća sila u istoriji; svjetsko carstvo kome se kraj nije nazirao. Pa se i ovo čudo snage i volje, sa bombardovanjem Jugoslavije u posljednjoj godini vijeka, pretvorilo u iluziju, trajalo je koliko i bestseleri koji su bili po­svećeni njegovoj nepobjedivosti u vječnosti.

Ovo će ostati misterija: kako se Jugoslavija ro­dila iz pucnja Gavrila Principa, zašto je morala da bude u sukobu sa svakom imperijom koja je teži­la osvajanju svijeta i zašto je baš i samo ova država zbrisana na kraju Hladnog rata, kao jedini uspjeh, ali i grobnica, evroatlantskog carstva? Ko se osve­tio kostima Gavrila Principa, baš kad je počela nova kolonizacija svijeta?

Treći rajh se obrušio na Jugoslaviju kao ni na jednu drugu državu u Evropi, sa izuzetkom Sovjet­skog Saveza, i kao nigdje drugdje tu mu je pružan otpor od prvog do posljednjeg dana rata.

Razbijanje sovjetske imperije počelo je suko­bom s Jugoslavijom 1948. godine; samo su se jugo­slovenski revolucionari suprotstavili Staljinu s još čistijom vjerom od njegove.
Samo je Jugoslavija ostala nezavisna u Evropi u toku Hladnog rata, ukliještena između dvije svjet­ske imperije.

Čim se Njemačka ujedinila, krenula je iz sve snage u rasparčavanje Jugoslavije i osvetu Srbima za dva svjetska rata.

I samo su ovdje, devedesetih godina, na vrhun­cu moći, Amerikanci morali da izazovu prave rato­ve, višegodišnje, da bi razbili državu i prinudili nje­ne narode na pokornost, na kraju i otvoreno ratuju­ći, uz mobilizaciju cijelog NATO-a.

Često su me pitali o uzrocima raspada Jugosla­vije. Samo je jedan nužan i dovoljan. Između dva carstva, Jugoslavija je bila nezavisna pedeset godi­na. Kad se jedno carstvo raspalo, drugo je konfisko­valo njegove posjede. Ostala je u sredini anomali­ja, nezavisna Jugoslavija, još uvijek u inerciji puc­nja Gavrila Principa iz kojeg je rođena: borba pro­tiv moćnih sila. Uzaludni bljesak poniženih i uvrije­đenih u istoriji. Nekako se morala ispeglati geograf­ska karta Evrope da pokaže granice američkog car­stva. Nije moglo bez rata. Sve ostalo, lokalne vođe i nacionalizmi, laži i intrige, ubijanja i pljačke, sve su to samo detalji kojima se popunjava gotova priča.

Često se govorilo da je Jugoslavija bila krhka dr­žava. Možda nije, nego neobjašnjivo žilava. Samo se Jugoslavija, doduše svedena na jezgro srpskog na­roda, na kraju vijeka našla izolovana u Evropskoj uniji, opkoljena sa svake strane, blokirana, kao za­tvor i karantin, kao neka divlja životinja koja se ne može dresirati, čak je ne možete lako ni ubiti, nego tako mora ostati izolovana i biti polako umorena, raznim sredstvima i načinima. Okolo, cijela Unija, pokorna i poslušna, bez riječi protesta dok se nad njom širila gvozdena mreža NATO-a. Možda zbog suviše racionalnog prilaza svemu, pa i istoriji, po­stoji u zapadnim imperijama neka nezgodna sklo­nost ka “konačnim rješenjima”. Dalekovido planira­ju: ne vole da trava raste na mjestu zločina. Dok ovo pišem, trebalo bi biti vidovit pa znati da li će ovo­ga puta ići do kraja, “konačnog rješenja” za srpski narod.

Jednom sam vidio evroatlantskog Kiklopa izbli­za i od tada se zaklanjam iza kamenja i drveća da me ne napipa i šiju mi ne zavrne kao piletu. Ima jedno oko a dvije glave, jednim ustima krca lobanje, drugim pjeva uspavanke, a na guzicu se smije. Pro­baj da prođeš pored njega neprimijećen.

Zašto Jugoslavija?

Trajala je tačno koliko veliki zanosi i sukobi dva­desetog vijeka. Samo je Beograd bombardovan če­tiri puta u vijeku, od svake velike sile dostojne toga imena. U Prvom ratu od Austrijanaca, na početku Drugog od nacista, na kraju istog rata od Amerika­naca i Engleza, a na kraju vijeka od cijelog NATO-a. Bilo je mišljenja da nema svrhe obnavljati zgrade.

Šta su ta bombardovanja htjela da unište, da do­krajče, ili da spriječe da se pojavi?

Ispada da su Srbi najnepokorniji narod u Evropi, ali zašto, kad to ne odgovara nikakvim idejama, po­litičkim pokretima, čak ni željama? To je nešto kao sudbina. Ili, pak, imaju smisla one teorije o tajna­ma geografije: tu se, kao, spajaju kontinenti, tekton­ski poremećaji, tokovi istorije, zapad–istok, hrišćan­stvo–islam, itd. Zemlja se pod Srbima i oko njih lomi i buni, privlači sile, i oni dobijaju po glavi. I baš kad bi htjeli da se poklone, zemlja se opet zatrese. Mogu bez hljeba i vode, ali ne mogu da se pokore. Teško se baviti još nečim, kad ste osuđeni na pobunu.
Nešto je bilo, nekad i negdje, tu iza brda, nešto suviše opasno za one koji hoće da vladaju ljudima i suviše dragocjeno za ljude koji hoće da ostanu vjer­ni sebi, ali šta – svi su zaboravili. Nasljeđuje se ge­neracijama moranje, moranje da se otme, moranje da se sačuva, moranje da se bude i, najljepše od svih moranja – moranje da se strada, do samouništenja, da bi ljudi ostali vjerni. Ova srpska misterija istori­je i strategije, ili balkanske geografije, u kojoj se od­vijao nemogući dvadeseti vijek, ima svoje skriveno ljudsko srce. Jugoslavija je koliba Gavrila Principa. Kao on u istoriji, i ona je među državama maloljet­nica. Iz pobune rođena, nestašna i neukrotiva, utu­čena, na kraju poraza dvadesetog vijeka, u ime im­perijalnog reda i zakona.

Kad su nacisti došli u Sarajevo 1941. godine, uklonili su spomen-ploču Gavrilu Principu na mo­stu koji je nosio njegovo ime. Austrijski kaplar, na vrhuncu moći, nije zaboravio izazov jektičavog Ma­loljetnika. Poslije rata, ploča je ponovo postavljena.

Kad je devedesetih godina bjesnio rat u Bosni, koja je bila srce Jugoslavije, nove vlasti u novom evroatlantskom protektoratu opet su razbile ploču i izbrisale tragove Gavrila Principa. Maloljetniku je bio podignut spomenik sasvim dostojan njega: u as­faltu su bile urezane njegove stope, mjesto na kome je stajao kad je pucao u Istoriju. Kao da nije bio čo­vjek, samo trag besmrtnog duha. Više nema otiska njegovih stopala, kao ni njegovoga imena u zvanič­nom životu naroda. Sišao je u gusti mrak balkanske istorije, gdje neka mršava lica dubokih bora jedu ra­štan i sjećaju se izgubljenih bitaka, gdje ne smiju da zađu trupe nijedne imperije, gdje zuji i miriše ne­što opojno, prekrasno i nepodnošljivo, čemu se ne može biti vjeran osim po cijenu glave, baš kao Ga­ vrilo Princip, ali u čemu se nikad ne umire. Tamo se bježi od svake vlasti ovoga svijeta, otud se udara na svaku vlast. Tamo vas niko ne može naći. Osim na­rodnih guslara, zaista često slijepih, čija se tradicija, nikad neprekinuta, vuče od Homerovih vremena. Slijepci prolaze bespućima i pjevaju o tajnom izla­zu iz bezizlaza.

Čuo sam ovih dana jednog evropskog političa­ra gdje kaže da će dvije hiljade i četrnaeste godine, na stogodišnjicu sarajevskog atentata, biti organizo­vane evropske proslave, zajedno sa balkanskim na­rodima, u prvom redu Srbima, da se pokaže da više nikad nećemo počiniti slične greške. Maloljetnik više ne smije ući u Istoriju.

“Vreme” 873, 27. septembar 2007.