Dana 23. 07. 2004. godine je obnovljen, u ratu porušeni, „Stari most“ u Mostaru. Sve bude i prođe: Ratovi, epidemije pa i ova naša „ljubav prema mržnji“. Evo na primjer, ovu sam fotku „Starog mosta“, koju vidite, snimio u vrijeme epidemije „Korona“. Nema uobičajene vreve turista, kompletan stari grad je bio sablasno pust. Sve je to već odavno iza nas, a „Stari most“ je na svu sreću još uvijek tu. Ponovo blista u svoj svojoj ljepoti, sada još i stariji nego prije.
Ovom prigodom sam preveo jednu pjesmu njemačke pjesnikinje Hilde Domin:
NAJTEŽI PUTEVI (DIE SCHWERSTEN WEGE)
Najteži putevi
prelaze se u samoći,
razočarenje, gubitak,
žrtva,
su usamljeni.
Čak i mrtvi koji odgovara na svaki poziv
i koji ne odbija molitvu
ne stoji kraj nas
nego gleda
možemo li to učiniti.
Ruke živih koje se pružaju
bez da nas dosegnu
su kao grane drveća zimi.
Sve ptice su umukle.
Čovjek čuje samo vlastiti korak
i korak kojim stopalo
još nije krenulo, ali će krenuti.
Ostati nepomičan i okrenuti se
ne pomaže. Mora se
ići dalje.
Uzmi jednu svijeću u ruku
kao u katakombama,
slaba svjetlost jedva titra.
I još, ako si daleko otišao,
čudo se ne propušta pojaviti,
jer mi bez milosti i nade
ne možemo živjeti:
svijeća će zasvijetliti od
slobodnog daha dana.
Ti je nasmiješen gasiš
kada izađeš na Sunce
i ispod procvjetalog vrta
pred tobom leži grad,
i u tvojoj kući
za tebe je u bijelom postavljen stol.
Živi koji se gube
i mrtvi koji se ne mogu izgubiti
za tebe lome kruh i pružaju ti vino –
i ti njihove glasove ponovo čuješ
u blizini
svoga srca.
Tekst i foto: MARKO RAGUŽ
Sarajevo, 23. 07. 2023.
