Sanjao sam je kroz udahe. Jurili smo na konju. Osvajali smo, grabeći trenutak od prolaznosti. Svijet je iza nas bivao sve manji.
Leon
Omeđeni dinama, koračamo. Iz pijeska izviruje škorpion. Uzdiže žaoku prema zvijezdama pojasa Orion. Kraj nas projuri Sfinga, praveći oštar zaokret. Najednom, na njenim smo leđima. Brzina i silina raspaljuju strah od pada. Pustinjom odzvanja nagovještaj bespovratnosti, a usud se još nije izjasnio. Strovaljujemo se u vrtlog prašine, iščekujući udar, ali pad kao da sebe produžava.
Dok se kapci razmiču, ruke se rascvjetavaju u zagrljaj. Postojanje šeta od buđenja do poljupca. Svijet u nama raste. Nijesmo više isti.
Little Something
Volan klizi pod mekanim stiskom dlanova koji mirišu na iris. Dok prozirna vrećica s aromatičnim perlama vazduh boji višnjama, Melody se pridružuje Stingovom glasu sa radija. Gitara najavljuje ritam što odiše zalaskom sunca koji sam sebe čežnjom nagovještava.
Po vratu se šepure čestice parfema, čekajući da ih dodir rasprsne u atome. Preljuba. Šta je tačno na platnu koje ova riječ oslikava? Pre-ljubiti, stopiti se s nečim dubljim, višim od onog što već postoji? Ako se voljeti može i bez ljubiti, onda je ovo nešto drugačije, dopustljivo? Između onog što jesmo, što smo mogli biti, što je trebalo, a nije se dogodilo, rađa se upitanost: jesmo li muzika ili smo riječi? Kao da mora biti jedno od to dvoje, kao da prvo isključuje drugo, i obratno. Treba odlučiti, odabrati između istine uma i istine srca. Šta ako smisao uopšte i nije relevantan?
Luxor
Čula su u stanju produžene nadraženosti. Coca-Cola. Ekrani i bilbordi blještavo zovu odasvud. Harley Davidson. Sve je tu, i Venecija, i Ajfelov toranj, i draguljarnica u kojoj je upravo odabrao citrin za jednu nju koja miriše na iris. Caesar’s Palace. Vazduh nanosi nalete ekspanzije. Vrata mogućnosti se otvaraju novorođenoj volšebnosti. Welcome.
Dok su se ostali zadržavali da fotografišu Sfingu i upadljivi snop svijetla koji je s vrha hotela dosezao indigo polje neba, on je prolazio lakim korakom, kao da je godinama disao vazduh pod oblacima ovog grada. Vrata su se na njegovo približavanje otvarala automatski, uvodeći ga u raj mermera, zlata i neona. Vazduhom je bujala budnost, a tepisi rustičnih šara su najavljivali iskorak u zabavu. Dok su se oči širom otvarale, uzbuđenje je nadilazilo svoje granice, jureći krvotokom, obesnažujući zabrinutosti, do istrebljenja.
Soba je bila otključana. Jedini znak da je ovdje neko zaista bio jeste čaša iz koje je mirisom pjevušio džin. Prstima je obgrlio staklo u kom su zveckale kocke leda, pomolivši glavu kroz otvorena balkonska vrata. Odisala je citrusom. Gledala je ka podnožju piramide, kao da je nešto tražila. Zagrljaj je zatalasao bezbojni nektar. I dalje se s vrha piramide reflektovalo svijetlo ka nečem iznad, iza. Zdanje je čuvalo svoje blago – citrin oko njenog vrata, otiske prstiju i usana po koži. Čuvalo je ponovo pronađeni osjećaj lakoće i jedan žeton u tašni, koji će se s prvim zracima sunca pretvoriti u uspomenu.
Selena: Ne mogu sa sigurnošću da utvrdim da li je ovaj korak privid puštanja konaca sudbini, ili pak obesnaženi izgovor za davanje dozvole sebi.
Leon: Mehanizam funkcioniše.
Selena: Neugodno mi je i pri samoj pomisli na to da smo tek dio neke kosmičke mašinerije, i da ono što se dogodilo i što će se tek dogoditi- bi se svakako desilo sve i da su drugi na našem mjestu.
Leon: U prirodi nam je da ne znamo, ali i da pitamo. Predjeli srca i predjeli svijeta se otvaraju pred nama, udružujući sve svoje početne tačke sa svim zamislivim i nezamislivim destinacijama. Tu su zarad nas, svaka od njih noseći u sebi neko novo, drukčije osjećanje. A mi smo tu da dodirnemo opseg koji život iscrtava za nas.
Selena: Koja je naša riječ? Koji je to raspored slova, glasova, što kad se izgovori (ili prećuti) znači ovo što smo sada – mi?
Leon: Odgovor nije ta riječ, koja god da je, jer ovo nije uzrok odrona, nego njegova posledica.
Selena: Zašto mi onda, umjesto oslobođenja, ispunjena želja donosi nemir?
Leon: Zato što se uporno trudiš da postojanje uguraš u neki nametnuti okvir. Dok god je tako, osjećaj promašenosti će srastati uz tebe kao mahovina uz koru drveta. A smisao svega ovoga je, možda, naučiti nešto novo o sebi i svojim dometima.
Selena: Falio mi je jedan dio slagalice, i sad sam ga našla. Ali, da bih je sklopila, morala bih promijeniti sve ostale djelove. Hoću li, ako se za taj korak osnažim, i dalje biti ista ja, ili neka iščaurena cjelina koja ni izdaleka ne podsjeća na sebe?
Leon: To je poput održavanja ravnoteže dok gaziš po trapezu, zaboravljajući da je naša jedina dužnost da sebe pružimo – životu, drugima, sebi. Djelić koji tražiš je negdje između.
Nije ljubav bila riječ kojom je pokušavala da objasni sebi prazninu iz koje je i dalje nešto tugaljivo virilo. Možda je ono za čim je tragala bilo – prepoznavanje. Srodnost što pri prvom udahu odiše nesagledivošću mira.
Nevada
Jutro je uveliko razbuđivalo sneni dan. Pokretnim se stepenicama spuštala vitka silueta, sa suncem od citrina oko vrata i okruglim žetonom u tašni. Tamo, obojena nijansama kanjona, razmišljala je o osjećaju dužnosti koji je bio rasut svuda oko nje. Prostranstvom se vukao miris istrošene moći. Na dnu srca je žarila jedna sumnja, poput tasa vage koji je ostao zaglavljen u vazduhu. Na tom je tasu čekalo nešto od prije, nešto nikad zaokruženo.
Je li nam forma svih odnosa nametnuta? Vrtjela je žeton kroz prste, kad joj je misao došapnula… Ono što gradi most od bliskosti do privlačnosti… je pripadanje.
Koji je naš zvuk? Da li je u ćorsokacima erozije, nepreglednog carstva sedimentnog, boje rude, kojem osunčani dan dodaje nijanse modrog? Obilježi li rastvaranje dušu? Rijetki oblaci su tačkali široki reljef. Nije se čulo kad se dlan oprostio od citrina. Nije vidjela odsjaj njegovog razbijanja. Na nekom drugom mjestu, iznutra, tišina je razlamala dušu.
Bilo bi jednostavnije da je ovo priča o preljubi. Znali bi šta bi s njom, i sa nama u njoj. Ovako, nečeg je viška, a nečeg malo. Sunce grije površinu snenog srca, a iz procjepa kanjona viri jedna čežnjivost. Moramo nanovo jedni drugima da se objasnimo, ne bi li znali koje smo strane dio, i koju to poruku šaljemo.
Selena
Sanjao sam je kroz vjekove. U kosi je nosila zlatni lovor. Bila je sva od sunca i mora. Bila je zlatna. Dotakla me je dlanom, i na pustinju se zaletjela kiša. Niko više nije bio isti.
Krila
Ares: Pod ovim izgraviranim lukovima i među ovim statuama, čovjeku se nameće utisak da nije sam, i ne znam koliko dobra u tome ima.
Hodao je korakom istim kao ona, i imao je mjesec u očima.
Ares: Mona Liza?
Selena: Ono za čim tragam, na tom platnu ne nalazim. Možda zato što postoje kolektivne preference i antagonizam prema svemu što nije imalo sreću (ili nesreću) da bude oivičeno tim okvirima. Vrijednost bude sručena u jedan ram, i sve drugo ostaje izvan vidokruga, zaklanjajući svojom sjenkom bilo koji artefakt vječnosti.
Broj stepenika od njih do krila se smanjivao.
Ares: Vjerujem da svako ovdje kroči zbog jedne posebne stvari. Možda jer nam je u genima trag vremena kada se čovjek poistovjećivao sa idejama i idealima.
Selena: Moja.
Nika sa Samotrake je hrlila srcem u vjetar.
Ares: Ako bi se vodili time da je ono što volimo ono što nam i nedostaje, onda dajem sebi za pravo da te upitam – nad čime ti išteš pobjedu?
Odgovor je, nošen kraj crno-bijelih mermernih stubova, pomjerao konture misli, sve do Đokonde.
Selena: Odbijam ideju o kulturi kolektivnog koja guta i proždire individualno. Je li moguće da neopozivo volimo jednako, da težimo istom, i da to baš nikom ne smeta? Kao da smo dobili jednak kusur sa buvljaka vrijednosti i kritičkog mišljenja. Pobjeda bi bila kad ideje i ideali ne bi bili zamjena za pripadanje.
Ares: Panis et circenses?
Selena: Upravo. Ogrnuti smo plaštom pozajmljene zainteresovanosti i površnog poznavanja, pa upadamo u isti vrtlog posjedovanja, ali ne i konzumiranja svih resursa koji su nam, o, tako ironično – nadohvat ruke.
Sloboda
Zastava do koje su stigli je svoju crvenu i plavu suprotstavljala mraku borbe.
Ares: Moja.
Željela je da ga pita zašto revolucija, zašto žena, i na kraju – da li ova slika predstavlja svojerodni odraz života, i u čemu. Bio je u dosluhu sa tokom njenih misli.
Ares: U meni, ona budi ideju o odbrani vrijednosti. Bez slobode, sve ostale dragocjenosti stapaju svoje nijanse s najtamnijim bojama kolektivnog. I, možda najbitnije – ako duh nije slobodan, čemu onda sloboda tijela? Jedno prati drugo, drugo se nadovezuje na prvo.
Selena: Pored toliko stvari koje sloboda može biti, zašto baš revolucija?
Ares: Jedino je sloboda za koju sam se sam izborio zaista moja. Onu koja mi je rođenjem data, ili protraćim, ili zagubim. Ili (a to je možda i najtužnije) njome, umjesto mene, upravlja neko drugi, ko je na vrijeme uvidio njene dosege. Sloboda koju osvojim je neprocjenjiva… kao tajna.
Selena: Ima u pobuni nečeg sasvim primamljivog. Ona sama je stablo drveta slobode. Njeno korijenje je mnogoliko, račvajući je u dalekosežnost.
Ares: Tako je. Ali, onaj ko misli da je pobuna samo borba, negdje duboko griješi. Ona je rat samo onda kad su svi ostali načini iscrpljeni, svi putevi raskrčeni. Ona je svaka odluka u jednom danu, svaki korak ka pružanju otpora onome što nas guši, a na šta bi, svjesno ili nesvjesno, dali svoj pristanak. Od prve misli nakon buđenja, preko svakog klika na Internet poljani, do svake riječi koju uputimo drugima, pa i sebi.
Selena: Zašto baš žena?
Ares: Sama riječ revolucija je ženskog roda, i vjerujem da u jeziku, kao i u prirodi, postoje neke zakonitosti kojih nijesmo uvijek svjesni, ali koje među idejama tkaju neku dublju vezu, gradeći most od misli do slobode.
Selena: A kako ti podstičeš pobunu?
Ares: Tako što riječ sagledam, opipam, ne dozvolivši da je, poput strijele uputim u nečija leđa. Zato što otvorim um da čujem prije nego odgovorim. Što svojom porukom nudim dubinu, a ne samo težinu.
Selena: A hrabrost? Na platnu tvojih misli, kojim se bojama ona otkriva?
Ares: Biti spreman da najdublje strahove i htjenja razlijem pred očima voljenog… u mom univerzumu je izjednačeno sa hrabrošću.
Psiha
Mi.
Koracima su crtali krug oko onog koji budi i one koja je oživljena. Stajali su u tišini, kao pred nečim svetim, mističnim, što se ne da sagledati iz jednog ugla. Obuzeo ih je magijski trenutak između buđenja i poljupca, trenutak čija je esencija svojstvena prepoznavanju.
Ares: Šta je tvoj otrov?
Selena: Splet očekivanja koja sam sama plela i pritezala oko svog vrata.
Ares: A tvoj lijek?
Selena: Shvatanje da sam i Psiha i Kupid istodobno. I da tek kad spoznam sebe, mogu otvoriti ruke za zagrljaj.
Po izlasku iz piramide koja čuva svoja blaga na platnu, u glini, među statuama, otćutali su naredne minute, u poštovanju i nježnosti.
Željeznička stanica je čuvala uspomenu na pozdravljanje jednog njega, sa mjesecom u očima, i jedne nje, sa mjesecom u srcu. Ponekad poznanstva od nekoliko sati spoznajom i simbiozom odjekuju dugo u nama,.
Udah je zvuk kojim se pripadanje budi.
Udah kaže: „Tu sam.“
Giza
Omeđeni dinama, koračamo. Sfinga smo. Škorpion smo. Pokušavamo da održimo ravnotežu. Svako od nas kreće iz istog temelja. Gradimo po jednu stranu piramide. Onu četvrtu drži usud, ili sreća. Spajaju se pri vrhu, odakle se vidi u širinu, u dubinu. Po nama se prosipa prašina sa zvijezda pojasa Orion.
Sanjamo. Stavljamo žeton na polje pobune. Oslobađamo sebe i druge, grabeći trenutak od prolaznosti. Svijet u nama pulsira. Na pustinju se zalijeće kiša sitnih pokreta četkicom, razmazujući citrin platnom udaha.
Širinom odzvanja nagovještaj vječnosti.
Nijesmo riječ, pogled smo.
Nijesmo tišina. Naše postojanje vibrira životom.
Poruka smo.
Metamorfoza.
Olga Gojnić
