Zaglavila sam se u jednom od zvonika crkve Temple Expiatori de la Sagrada Familia. Teško dišem – puh! puh! – nedostaje mi zraka. Znam, znam, prepoznajem simptome, napadaj panike, panic attack, proći će. U visini mojih očiju, odvojen željeznom rešetkom, šetka olinjao golub. Udišem prašinu koju je digao nervoznim lepetanjem krila. Golub je agresivan, vidi se, najradije bi mi iskopao oko da može, prokleti turisti, misli si. Prokleti golubovi, mislim, možda će jednoga dana i moći, možda će jednoga dana ta ptičja vrsta koja naseljava gradove izmutirati i istisnuti ljude. Iš, ubojico! – protiskujem kroz zube. Golub u odgovor mete krilima i baca mi prašinu u nos.
Od znamenitih spiralnih stepenica kojima se spuštam hvata me vrtoglavica. Koji me je vrag tjerao da se popnem! I koliko ih je još, stepenica, preostalo? Hoću li se ikada spustiti ili ću zauvijek ostati zaglavljena u zvoniku promatrajući kroz uzak prozorčić komadić neba. Ah, Gaudi! Prethodnoga dana već od ranoga jutra čekala sam u redu da se otvori znamenita Casa Mila, “La Pedrera”. Sama nemam foto aparat, ali sam zato našavši se na krovu Gaudijeve kuće upala u kadar desetina i desetina tuđih aparata. A krov, taj sa zastrašujućim dimnjacima (espantabruixes), kao da je anticipirao buduću invaziju fotografski opremljenih turista: i gle, zaista nema načina da se netko nekome ne nađe u kadru. Promatram turiste kako gestama razdragano objašnjavaju svojim suputnicima to što ionako vide, kako rukama imitiraju valove objašnjavajući jedni drugima Gaudijevu ideju, kako pantomimom pokušavaju dočarati to što im je pred nosom: Gaudijeve balkone koji navodno podsjećaju na gomilu algi što ih je more izbacilo na obalu.
Žao mi je što u Barceloni nisam vidjela staklenu kupolu u Palau de la Musica Catalana, ali tako je to: moje posjete gradovima u posljednjih desetak godina svode se uglavnom na to što nisam uspjela vidjeti. Godinama sam, na primjer, čeznula da vidim Sikstinsku kapelu. Jednom je bila zatvorena zbog renovacije, drugi puta je bio ponedjeljak, treći put sam ponovo udarila nosom u zatvorena vrata. Tek za četvrtog boravka u Rimu imala sam sreće; Vatikanski muzej bio je otvoren, a zajedno s njim i Sikstinska kapela. Nakon nekih pola sata jurnjave po muzejskome labirintu konačno sam pronašla to što sam tražila. Zastala na ulazu u malu dvoranu. Ljudi su stajali stisnuti kao sardine, glava podignutih prema Michelangelovu stropu. Moj pogled pao je na blizance, bebe u kolicima: i one su podizale glavice prema stropu.
Pokušala sam se okrenuti, ali nije išlo, ljudi iza mene potiskivali su me prema unutra.
Ušla sam, i ne pogledavši strop, i stala se dijagonalno probijati kroz gomilu prema drugom izlazu, što je izazvalo negodovanje ljudi s podignutim glavama. Osjećala sam kako niz moja leđa curi znoj. Panika u meni rasla je poput pivske pjene. Činilo mi se da ću, ako istoga časa ne izađem, umrijeti. Do glavnoga izlaza dobauljala sam u polusvjesnom stanju. Na samom izlazu zgrabila sam jeftinu Capella Sistina video kasetu, platila ne dočekavši kusur, i izletjela napolje kao metak. Video kasetu nikada, naravno, nisam odgledala. U međuvremenu sam izbacila video rekorder iz upotrebe. Sada imam DVD.
Ništa više ne uspijevam vidjeti. Od neke je utjehe to da sam Louvre, Ermitaž i Metropolitan vidjela davno prije, u ona nedemokratska vremena kada su avionske karte bile skupe. Jer gradove, a zajedno s njima i muzeje, danas su okupirali korisnici jeftinih avionskih letova, ljudi baždareni na fizička i mentalna poniženja, turisti, osobe jakih nerava i velike fizičke izdržljivosti, ljudski primjerci u ratnoj spremi, naoružani ruksacima, fotoaparatima, kamerama i bocama vode, strpljivi čekači u dugim redovima, moderni hodočasnici koji obavljaju tko zna kakvu pokoru, lovci na turističke relikte, kolekcionari jeftinih turističkih uspomena, ljudi koji su metaforu svijeta kao globalnoga sela shvatili doslovno. Nama, slabima duhom i tijelom, ne preostaje drugo nego da se u kakvoj krčmi u Madridu – nabadajući vilicom ne suviše svjež tapas i buljeći u jeftinu reprodukciju Picasove Gurenike na zidu – zabrinuto zamislimo nad pitanjem kamo sve to vodi. Nama, gubitnicima, ne preostaje drugo nego da u kakvom kafiću u Amsterdamu – dok srčemo espresso rijedak poput čaja od kamilice i pritom buljimo u jeftinu reprodukciju Rembrandtove Noćne straže na polici iznad šanka – razmislimo o stanju stvari. Uvijek su postojali oni i ja. Oni su prije provodili svoje vikende u shopping mallovima, a ja sam obilazila muzeje; oni su se preznojavali po Ikeama tražeći jeftine komade namještaja za svoje brloge, a ja sam, ne štedeći energiju i novac, skakala u London na najsvježije izložbe. Što se to dogodilo?! U posljednjih desetak godina oni su “provalili” da postoje jeftini letovi i sada naplavljuju moja (moja!) mjesta.
Svjetske muzeje danas naveliko proširuju ne, naravno, radi mene, nego radi njih! Grade i nove, kao onaj u Bilbaou, da bi oni (ne ja!) imali razlog da nekamo skoče preko vikenda. Male i intimne knjižare u kojima sam provela dobar dio svoga života postale su ogromni knjižni supermarketi, sve radi njih. Sebe su emancipirali, a mene potiskuju u stranu. Oduzimaju mi prostor, nervozno lupkaju krilima, dižu mi prašinu ispred nosa. Ugurali su se na moja mjesta – dolaze u gradove, šetkaju po starim iskopinama, slikaju sveta mjesta, posjećuju spomenike kulture, sjede po koncertnim salama, šetaju po galerijama, knjižarama i muzejima. Meni su ostavili da se zadovoljim s jeftinom šalicom na kojoj je Piccassov potpis ili Malevičeva reprodukcija, s balonom u obliku žene koja performira Munchov “Krik”, ili s gipsanom grudom oblijepljenom sitnim kreamičkim pločicama koja bi me trebala podsjećati na Gaudija i usput mi služiti kao pepeljara.
Pa ipak, oni me odnedavno više ne brinu, emancipirala sam se i ja, promijenila sam životni stil. Ne pada mi napamet da više putujem. Sada visim na internetu. Usput rečeno, ako su već naši životi virtualni, zašto bi naša putovanja, uključujući i posjete muzejima, morala biti stvarna?! Na muzejskim sajtovima mogu naći sve što želim. Met i Moma su moja omiljena internetska destinacija. Šećem dvoranama, zaustavljam se pred umjetninama, uvećavam ih i smanjujem, pritom puštam glazbu koju želim, i što je najljepše: nema gužve, nema ljudi, nema razloga za paniku. Na izlasku mogu ući u Mominu prodavaonicu suvenira i kupiti si lampu Isamu Noguchija ili Muji policu od recikliranog papira. Mogu pogledati što Guggenheim nudi i kupiti prigodni šal s motivima Kandinskoga. A što se Vatinkanskog muzeja tiče, sada mogu mirno šetati pogledom po Michelangelovim freskama na stropu Sikstinske kapele koliko me je volja. Nema vrtoglavice, nema ubrzanog lupanja srca… Po izlasku iz muzeja, mogu si, da se malo razveselim, kupiti kapicu s natpisom Veni vidi vici (Ta u Rimu smo, nismo li!). Tate, Pompidou, Uffizi, Prado, Ermitaž, British Museum – sve ih imam u malom prstu, i svi su moji, samo moji.
Jučer se, međutim, za vrijeme male šetnje Louvreom, dogodilo nešto… Hm, možda je u pitanju bila mala slabost, možda mi se zavrtjelo u glavi, možda sam prebrzo skakala po onim sićušnim plus i minus lupama, možda sam prenaglo zoomirala in & out po detaljima na Mona Lisi, tko zna što je u stvari bilo, ali u jednome trenutku, udaljivši se od slike, ugledala sam na dnu kompjuterskog ekrana glave posjetilaca.
Glave su bile okrenute prema Mona Lisi. Bio je to načas prijatan osjećaj, kliziti pogledom iznad glava brojnih posjetilaca… A onda se jedna od glava u gomili slučajno okrenula i zbunjeno zastala. U prvoj sekundi radoznalo sam promatrala anonimnog posjetioca muzeja koji gleda u mome pravcu, a onda je jedna ruka povukla za rukav drugu, jedno je rame udarilo o drugo, i glave posjetilaca – jedna, druga, treća, četvrta, peta! – stale su se okretati prema meni brzinom domina. Neki su stajali kao hipnotizirani, neki su gestikulirali, neki pokazivali prstom, a neki su se, istežući vratove, izdizali na prste ne bi li bolje vidjeli, baš kao da je rub moga kompjuterskoga ekrana prozorska daska na otvorenome prozoru. Osjećala sam se kao King Kong. Panika me ošinula poput biča i oduzela mi dah, moje srce zakucalo je na alarm, a onaj prvi posjetilac, taj koji je prvi okrenuo glavu prema meni, taj je nervozno zamahao rukama kao krilima, baš kao da mete prašinu oko sebe. Pritom je čudno ukosio glavu, a njegovo malo crno oko prijeteći je zabolo svoj pogled u moje oči…
Jedva hvatajući dah iz zida sam iščupala kompjuterske kablove i ekran se zatamnio. Sjedila sam pred ekranom i u kratkim izdisajima istiskivala zrak iz sebe.
Puh! Puh! – disala sam ritmično, sve dok nisam osjetila da se panika u meni postepeno sliježe. Strah je postajao sve manji i tanji, a onda je nekamo nestao. Srce je zakucalo pravilnim ritmom, a udisaji i izdisaji postali su dublji. Dižući se od stola na tamnom kompjuterskom ekranu ugledala sam malešno sivo perce i sloj prašine.
Puh! – puhnula sam u perce, a onda krenula po krpu da obrišem prašinu.
Dubravka Ugrešić
