Svi se mi do neke mjere plašimo nepoznatog.
I svuda oko nas je strah od nepoznatog.
Možda tu silu ne prepoznajemo i možda je ne zovemo tim imenom. Međutim, to joj ne smeta da vlada našim životima ali i cijelom ljudskom vrstom.
Naprotiv, to što je nijesmo svjesni njena je glavna snaga.
Zato hajde da je malo prepoznajemo… Da se igramo žmurke. Da zapljunemo strah od nepoznatog.
Evo recimo, mene svaki put iznova iznenade nepovjerljivost i odbojnost u očima slučajnog prolaznika kada u parku hodam po sleku* ili zaplešem čekajući u redu na kasi.
Očigledno bezopasne aktivnosti. Zar ne? Ali čudne su, neuobičajene i nepoznate. Zato kod nekih ljudi čak i one bude strah, pa i neprijateljstvo. Šta je tek sa svim onim što u sebi može nositi neku realnu opasnost? Makar u veoma kreativnom scenariju prosječno paranoičnog građanina Balkana.
I sam se plašim ili imam zadršku prema različitim banalnim stvarima. Načeo sam blokadu koju sam imao prema kuvanju, a sve sam bliži i da krenem na vožnju od koje me godinama odvajaju brojna neosviješćena uvjerenja začeta u porodičnim isčekivanjima svakoga ko bi krenuo autom kroz Platije. Da ne pričam o nekim još dubljim temama… Uglavnom, svako od nas ima svoj set zadrški, polusvjesnih blokada koje nam dio svijeta drže zaključanim i nedostupnim.
Svako od nas ima svoj dio nepoznatog na koji reaguje burno. Pitanje je kolik je taj naš dio i kolik dio svijeta držimo iza brave.
Dobar primjer su ljutnja i frustracija koji nastaju kada nešto ne razumijemo. Kada nepoznato ostaje nepoznato i pored naših napora da ga osvijetlimo. Mi tada budemo ljuti na nepoznato kao na čovjeka koji nam namjerno nanosi bol.
Razumijevanje je uvijek vezano i za jezik kojim obilježavamo svijet oko sebe. Vjerovatno ste nekada doživjeli neočekivano čudne i intenzivne reakcije kada neko iskoristi svoju riječ, svoj naziv za stvar koju ostali obilježavaju drugačije. Ponekad nastane cijela pobuna:”Ne zove se to tako, nego ovako”! “Da si rekao ovako, razumjeli bismo te…” Pa i kad je baš banalno: “Čuš bicikla! kaže se biciklo”! “Čuš Srbijance kako ženskim imenima krste muškarce… Sveeeta, Pera, Žikaaaa.”
Ovo je posebno izraženo kada, inspirisan dubljim idejama, neko predloži promjenu značajnijeg dijela jezika. Rodno senzitivni nazivi zanimanja, recimo. Bez da na ovom mjestu zauzimamo stranu, poznato nam je da ova tema neke ljude inspiriše na neskrivenu agresivnost.
Zašto je to tako?
Jezikom obilježavamo stvarnost, orjentišemo se. Zato intervencije u jeziku dovode do uzdrmavanja našeg svijeta tj. naše mape svijeta za koju smo zaboravili da je samo mapa.
Jer svijet postoji i bez našeg obilježavanja. I to drugačiji i beskrajno bogatiji od onoga kako smo ga mi mapirali. Valjalo bi biti svjestan toga. Međutim, mi se osjećamo mnogo sigurnije kada sve izobilježavamo. Tada ga se manje plašimo. Nekako, nije više tako nepoznat. Zato se uznemirimo kada neko krene da dira u naše znakove. U našu orijentaciju.
Ubjeđujući sebe da svijet nakon obilježavanja postaje poznat, gubimo svježinu direktnog doživljaja njegove mističnosti. Gubimo dječiju uzbuđenost i znatiželju. Ogromno, tiho, mistično biće nazovemo drvetom i jurimo dalje. Jurimo kroz život bez začuđenosti iako svuda oko nas, u svemu oko nas, vibrira nedokučiva mističnost postojanja – sveta tajna.
Prodajemo slobodu za poznato i izvjesno.
Obilježavanje svijeta oko nas je prvobitna laž. Uvijek kada nijesmo svjesni da su riječi samo znakovi koji ukazuju na nešto mnogo bogatije.
Tu je i strah od okruženosti potpuno nepoznatim jezikom… Šta li pričaju, šta nam misle? “Šta ovo džamrgaju!”
Jezik je ogromna tema…
Nego, šta tako bezazlene stvari poput plesa sugerišu tom nekom čovjeku – čime mu to prijete, pa on uspije da ih se uplaši, čak bude i negativan prema njima?
Da pokušam da odgovorim…
Prijete mu slobodom. Prijete mu novim. Prijete mu nečim nepoznatim što bi njegov život mogao postati. Prijete mu svim onim što bi on mogao biti. Prijete mu i svim onim što bi u životu mogao sresti i upoznati kada bi u sebi otkrivao najslobodniju verziju sebe. Prijete mu predivnom ali zastrašujućom širinom života.
Putovanje u nepoznato je uvijek unutrašnje putovanje.
Učenje bilo čega je susret sa nedovoljno poznatim. Kada učimo nešto novo, mi svakog dana idemo na sastanak sa svojim neznanjem. Na sastanak sa nepoznatim.
Ali šta se čovjeku može desiti ako proba novu vještinu ili, konkretno, ples? Šta je najgore što mu se može desiti?
Scenario ne može biti zahtjevniji od onog u kojem osoba iskusi koliko je zgrčena, nespontana i nepovezana sa svojim tijelom ili koliko se slabo i teško povezuje sa drugim ljudima i muzikom.
Ako vam se to desi….
Ako vam se to desi, to je kao da ste otkrili neprijatnu istinu koju ste svakako morali znati. Informaciju koja vam može spasiti život. Nešto što može biti osnova vašeg napretka. Nešto što ne bi valjalo da krijete od sebe.
Kao da odete kod zubara i saznate da imate pokvarene zube.
Ili vam je možda skroz OK živjeti bez unutrašnjeg ritma, u grču, bez gracioznosti, bez ideje o dubljoj povezanosti sa drugima, sa muzikom, sa životom? Da li vam je to važno? Istina je, o tome se ne priča na TV-u. Tamo pričaju o nekim “važnijim stvarima”, “ozbiljnim temama”.
Tango plešem nekih 16 godina, od čega ga 13 podučavam. Posle svih tih godina grljenja i rasplesavanja različitih ljudi mogu da tvrdim samo jednu stvar: ne postoji osoba koja ne može proplesati ako se dovoljno posveti. To “dovoljno” ne mora biti neka epska predanost vrijedna snimanja filma. Da budem konkretan, mislim na kontinuirano vježbanje nekoliko puta nedeljno prve godine i makar dva, tri puta nedeljno naredne. Za najzgrčenije… Za malo opuštenije, treba manje.
Par puta nedeljno, godinu dvije i imaš divnu vještinu za čitav život! Vještinu koja širi i mijenja život. Ne tako veliko ulaganje za novi nivo slobode – za čitav novi svijet nedostupan većini čovječanstva. Pa zašto onda ne plešu svi? Pitate li se vi to?
Zato što taj uzbudljivi put otkrivanja sebe znači neprestan susret sa sobom. Susret sa gubljenjem balansa, susret sa svojim tijelom koje nije uvijek poslušno, susret sa stvaranjem i gubljenjem kontakta sa drugom osobom… Ili muzikom. Frustracije i nagrade. Novo djetinjstvo.
Bebe i mala djeca ovo ne bi razumjele kao problem…
Za malo dijete ovako nešto predstavlja svaki sekund njegovog razvoja. Na sreću, ono još uvijek mnogo više prati unutrašnji impuls ka otkrivanju života – uživa u uzbuđenju novog, svježeg i dubljeg. Da ima ego odrasle osobe, nikada ne bi prohodalo. Sklupčalo bi se sa osjećajem poniženosti nakon par pokušaja razmišljajući o tome da li je dovoljno dobro i šta će drugi reći o njegovim naporima. Srećom, u tom uzrastu smo i dalje slobodni od velikog broja ideja koje svijet odraslih čine svijetom neslobode.
Ali stvarno… Zašto bi se cimali sa učenjem novih vještina i otkrivanjem novih sebe? Zašto bi preispitivali svoj doživljaj svijeta? Čemu ti susreti sa nepoznatim? Zar nije lakše sjesti u fin restoran, naručiti novo jelo i tako proširiti svoj svijet? Ili pogledati nov, dobar film? Ukratko, konzumirati nešto novo?
Jeste, lakše je. Zato većina i radi to. Samo to.
Ovo je svijet u kojem nije važno šta je u nama već šta je ono što o nama kažu drugi ili šta o nama kaže naš Instagram nalog. Možda zato propuštamo da shvatimo jednu suštinsku stvar: to što smo sve oko sebe uvjerili da živimo ispunjeno i uspješno i dalje nema nikakvu moć nad činjenicom da smo možda proćerdali svoj život. Da smo u ovom životu propustili da iskusimo kreativnu stranu sebe i sve ono što bi nam takav pristup donio u susretu sa svijetom. Jasno?
Utjeha je svakako to što ogromna većina oko nas živi tako. Malo je onih koji nas svojim primjerom podsjećaju gdje smo promašili. I u osnovnoj nam je bilo lakše kada svi zajedno dobijemo jedinice.
Jedino što smo te jedinice posle, svako ponaosob, najčešće ispravljali. U životu to neki rade kroz svoju djecu, dok drugi žrtvuju i njihovu slobodu ne želeći da imaju taj bolni podsjetnik da su propustili da žive. Polusvjesno ih zadržavaju u istoj konzumerističkoj kolotečini:”Ada, nijesam ni ja… pa šta mi fali!”
Postoje i treći. Oni možda čitaju ovaj tekst. Oni se bude ili su se već probudili i svojim primjerom razmrdavaju ostale.
To nije lak zadatak. Ukupan sistem veoma ohrabruje konzumerizam tj obeshrabruje kreativnost. Stvaralaštvo bilo koje vrste je rezervisano za najveće talente – ostali treba da njihovu izuzetnost konzumiraju preko TV-a ili gledajući ih na pozornici. Poželjno je da nešto usput i grickaju ili piju. Kreativnost postaje roba kao i svaka druga. Nije način života svih već roba koju posjeduju manjina i menadžeri te manjine, da bi je zatim prodavali pasivnoj većini. Dostignuća profesionalnih pjevača, glumaca, plesača, muzičara i ostalih predstavljaju prag ispod kojeg ne želimo da se nađemo kada se okušavamo u nekoj sličnoj vještini. Standard. Mi uvijek u sebi nosimo žiri koji procjenjuje da li smo dovoljno dobri. Zato svoje stvaralaštvo proganjamo i selimo u stanja pijanstva, privatne bilješke, pod tuš i u ostale marginalizovane rezervate…
Slično je i sa sportom. Proces kristalisanja jednog izuzetnog takmičara iza sebe ostavlja stotine i hiljade poraženih – onih koji nijesu uspjeli. Onih koji možda više neće pokušavati.
Onih koji će učešće nastaviti kroz navijanje, klađenje, identifikovanje sa pobjednicima.
Šta je alternativa?
Zamislite osobu koja je danas plesala dva sata, zatim sa svojom ekipom spremala ručak nakon kojeg se pjevalo uz gitaru… Možda se uveče otišlo i na basket ili su svi zajedno igrali odbojku na pijesku. Da li ta osoba, na kraju dana, ima potrebu da nešto kupi? Ne mislim na kupovinu realno potrebnog… Mislim na kupovinu koja popunjava prazninu, na jedenje koje popunjava prazninu, na prebacivanje kanala koje popunjava prazninu…
Kreativnost, jednostavno, isključuje ekstremni konzumerizam. Ako živite u spretnom tijelu, uživate u plesu i pjesmi, bavite se cvijećem ili nekim zanatom, stalno se razvijate i učite nove vještine, preispitujete svoje stavove, živite ekološki osviješćeno… Onda ste veoma umjeren kupac ili konzument bilo čega realno nepotrebnog. Niste ona osoba za kojom vapi tržište okrenuto bjesomučnom rastu. Rastu koji plaćamo zdravljem, gubljenjem zajednica i uništavanjem prirode.
Kakve to veze ima sa našom temom?
Konzumerizam je život u poznatom. Privid izvijesnosti kupljen odricanjem od slobode. Kolotečina. Lakše se preživljava uz reklame koje nude banalne i često nepotrebne proizvode predstavljajući ih kao ono što će vašem životu donijeti ljubav bližnjih, svježinu, uzbuđenje ili autentičnost… Ovakav vid sveprisutne obmane predstavlja grubu i beskrupuloznu prevaru. Jer znaju marketinški stručnjaci za čim naše duše vape. I to koriste.
Deterdžent i srećna porodica…
Znaju da smo skloni da vjerujemo ovakvim obmanama baš zato jer nam je lakše bivstvovati između kauča, frižidera i TV-a ili u nekom drugom “smrtonosnom trouglu” (Zoran Predin) nego se susretati sa nepoznatim u nama i oko nas. Igraju na našu lijenost.
Znaju i političari da su kreativci raznih vrsta u prosjeku nepotkupljiviji i spremniji da po svaku cijenu brane slobodu. Zato se u većini društava ni ne trude da stvaraju i ohrabruju ovakve ljude. Naprotiv. Zajednice koje okupljaju one koji žele više od šarenih laža što nude reklame na TV-u su uvijek bile budno motrene zbog svog potencijala da rađaju disidente i pokretače društvenih promjena.
Možda predosjećate koliko knjiga bi se moglo napisati o ovome? Možda predosjećate da bi svaka od njih dovela do istog zaključka: Promjena kreće ovdje i sada, u svjesnim i probuđenim pojedincima. Nastavlja se njihovim udruživanjem oko realnih životnih vrijednosti i interesa: solidarnosti, kreativnosti, ličnog rasta, produbljivanja unutrašnjeg mira, očuvanja životnog okruženja…
Šta je vaš naredni korak?
Ka unutra i ka spolja.
Darko Dožić
Autor je jedan od osnivača Tango naturala, najveće evropske tango organizacije. Tango natural je, uz promociju i razvoj tanga kao plesa i kulture, okrenut promociji ličnog razvoja, kreativnosti, kao i gradnji zajednice kao konačnom cilju svih tih aktivnosti. Više o radu ove organizacije mozete saznati na:
