Kuda se upinje razgolićeni prkos dječaka
izvitlan iz planine
u čigrastoj trci do sunca?
Od začeća vjeran olovu
zaljubljen u lobanju u travi
dijelim na poluzvuke kolone bez čela i začelja,
i ptice se odrekoše perja.
Premani pljusak krvi,
O vilo iz planine
prestaće vrijeme da teče
i zjenice da trule.
Sutjesko, ukradoše ti srce.
Neke smiješne ptice kukuriču iz lišća
crvenog od prezrelog ljudskog vijeka.
Sutjesko, ukradoše ti oči.
Tumarala si od planine do zvijezde
od mora do novorođenčeta
i niko ti ne sveza ruke.
Grizli su ti rebra.
Po mirisu i zvuku našli su te,
Sutjesko, zbratimljenih kostiju.
Prolaze ljeta kao iz praćke
a ti se umnožavaš
iz lica u lice
iz osmjeha u boru
i vatrom se nastavlja
u mlazu crvenih ruža.
Niko nije došao da pođe
iz spleta podivljalih mišića
da opsuje mesto začeća ptice
što gnijezdo sviju
u vojnikovom oku.
Utrkuju se sjenke
da jedna drugoj sipaju
pepeo u prazne duplje.
Nicalo je začuđeno oko
od neba veće.
Zvijezde su oko Save
zasađivale štapiće zlatne,
svi su stajali mirno
dok se dijelio
na stijene i snove.
Za njime glas otkinut
između brda tumara.
Blažo Šćepanović
