Razlika između ‘ludih’ filozofa i umjetnika te ‘ludih’ znanstvenika kao izumitelja jest razlika između kreativnosti i invencije. Tijekom povijesti prvi su tretirani kao one ničeanski govoreći ‘svete lude’ (Nur Narr! Nur Dichter!) koje žive u svojem svijetu ekscentričnsti i fantazije, bez obziraje li riječ o pjesnicima ili slikarima, glazbenicima, filmskim redateljima, glumcima ili arhitektima, a filozofi se u ovo jato doduše rijetko priključuju, ali kada to učine onda je slučaj kao Nietzscheov vrijedan svih mogućih atributa poput paradigmatskoga, epohalnog, nesvodivog par excellence. ‘Ludi’ ili jurodivi, na svoju stranu puknuti, neubrojivi, neprilagođeni, ʺnikad baš posve svojiʺ kako je Grotowski opisao Artauda, neozidani, utjelovljenja čiste misaone i psihosomatske transgresije, filozofi i umjetnici nose pritom auru onog što Albert Camus naziva pobunjenim čovjekom u nasrtu na lažno licemjerje konzervativnoga građanskog društva, na političku tiraniju ozakonjenoga bečašća, na totalnu izokrenutost vrijednosti u ovom jednom-jedinome životu. Popis takvih veličajnih slučajeva ove metafizički uzvišene transgresije u okviru mojih dosadašnjih promišljanja nije svediv samo na kliničke slučajeve shizofrenije, depresije, patološkoga narcizma, već je u bitnome izvan ove psycho-ontologije tragične povijesti Zapada. Nisu, dakle, ‘svete lude’ nužno i luđaci, ali često se zbiva da tako ipak i završe svoj život u vehementnoj singularnosti apsolutnoga događaja. Zar to nije ono što povezuje i Heraklita i Spinozu, Baudelairea i Rimbauda, Nervala, Hölderlina, Beethovena, Nietzschea, Strindberga, van Gogha, Mahlera, Wittgensteina, Artauda, Godarda i Deleuzea? Kreativnost nužno dolazi iz područja kojeg se teologijski pripisuje Bogu, pa je umjetnost od skolastike do Kandinskoga uvijek creatio ex nihilo. Oni koji stvaraju ne oponašaju samo Božje djelo, već mu dodaju i najznačajniju kategoriju modernosti i avangarde kao što je to Novo. U Knjizi Otkrivenja (Apokalipsi) Krist kaže: ʺJer stari svijet prođe. Gle, sve novo činim!ʺ Bog nije lud, već samo onaj tko ga želi svojim djelom nadići i uzvisiti samo djelo kao bezrazložni temelj biti umjetnosti.
Zato je Nietzsche već u mladosti dospio do ovog najstrašnijega bezdana spoznaje smrti Boga i početka tragedije života u znaku prevladavanja svih dosadašnjih vrijednosti. Samo je njegov ‘slučaj’ i na njegovu tragu onaj Artaudov toliko dramatsko-performativno ekstatičan da nadilazi čak i pojam one metafizičke transgresije uopće. Zašto? Zato što je shizofrenija nastupila odjednom i naglo, kako to svjedoči Pierre Klossowski u svojoj sjajnoj knjizi o Nietzscheu naslovljenoj U začaranome krugu, s uvidom ‘orfičkoga vidovnjaka’ kako misao vječnoga vraćanja jednakog predstavlja nužno ono što nikakva filozofija i umjetnost u suvremenosti ne može prihvatiti bez strašnih posljedica po onoga tko je takvu misao prvi proživio i najavio je za nadolazeću budućnost. Artaud je u knjizi o van Goghu svoju ‘sudbinu’ zatočenoga u umobolnicama Rodeza shvatio kao stvaralačko ponavljanje van Goghova ludila, iako je sve što je ostavio zapisano u 407 bilježnica zapravo u svojoj drami ništa drugo negoli nova ničeanski proživljena situacija Shizo-križnoga puta na kojem se i ludilo i pisanje pokazuju istovjetnošću bitka i mišljenja kao performativnoga obrata metafizike. Kreativnost se u svojim najuzvišenijim formama kazivanja, slikanja i pjevanja plaća najvećom žrtvom koju podnose oni koji pod plaštom neuračunljivosti i abnormalnosti misle radikalno drukčije. Nije uopće stvar u tzv. društvenoj praksi totalnoga nadzora nad tijelom kroz institucije psiho-klinika o čemu je pisao Michel Foucault u Povijesti ludila. Stvar je u tome da kreativnost označava nužno subverziju ontologijskoga poretka vrijednosti u kojem ono svakodnevno, dosadno i banalno u modernome kapitalizmu mašinerije i otuđenja svodi čovjeka na pojam mase, onog bezličnoga se, das Man, o kojem govori Heidegger u Bitku i vremenu. Zato je ludilo kao takvo događaj biti umjetnosti koje samu logiku proizvodnje radi proizvodnje i potrošnje zbog potrošnje, taj ‘željezni zakon’ kapitalizma, razotkriva kao čisti nihilizam svekolikoga života, ono što dolazi iz Ništa i odlazi u Ništa, posve suprotno od Anaksimandrove izreke o prvim uzrocima i posljednjim svrhama bitka, toj istinskoj eshatologiji bitka Zapada kako to poentira Heidegger u svojem predavanju ʺIzreka Anaksimandra’ iz 1946. godine.
No, što ćemo, pak, s ludim izumiteljima, znanstvenicima, tehnolozima, inženjerima, dičnim predstavnicima carstva apsolutne invencije? Gdje spada ovo duhovno jato u sveopćoj povijesti ludila metafizike kao tehno-soteriologije svijeta? Inventivci, naime, nisu ‘svete lude’ i nemaju takav počasni status neubrojivo-neuračunljivo-neurasteničnih koji poput Baudelairea iz Spleena Pariza žive u paralelnoj stvarnosti koja je realno užasna, ali nadrealno sjajna i ima estetski imperativ onog svijeta koji se iskazuje izrekom anywhere ot of the world. Invencija je bit znanosti kao istraživanja onog što postoji u prirodi kao još-ne-otkriveno i zato fizičari od Newtona i Keplera pojmom zakona nastoje uspostaviti ono što je postojano i nepromjenljivo u svojoj nužnosti kao kozmička gibanja i sila zemljine teže. No, početak jednog posve drukčijeg ‘ludila’ apsolutne invencije ne pogađa nikad znanstvenike kao teorijske i analitičke umove poput Einsteina i Plancka, već one koji savršeno simboliziraju istraživanje onog što ne postoji ‘u’ prirodi. To što nije stvar Božjega oponašanja stvaranja svijeta, jest tehnogenetska konstrukcija Novoga kao mislećega objekta ili tehnološkoga dispozitiva znanja-kao-moći. ‘Svete lude’ svijet mitopoetski i spekulativno-refleksivno svetkuju i teže njegovoj promjeni tako što ga računanjem-planiranjem-konstrukcijom ne pretvaraju gotovo alkemijski u stroj kao objekt X. Njihovo je kraljevstvo nebesko poput ptica i riba, a njihovo je ludilo izvan ovoga svijeta samo smiješna pustolovina protoplazme, što bi rekao Jean Rostand. Zato imamo u povijesnim gradovima tzv. umjetničke četvrti kao Greenwich Village u New Yorku. Ljudi nemilice nahrupe turistički baš u opskurne taverne Lisabona gdje se noću oblokavao Fernando Pessoa kad je na kutijama cigareta i salvetama poslije jela pisao Knjigu nemira, a nije baš nikome strano vidjeti ni studentske izbe u Parizu gdje je samotnički prebivao Emile M. Cioran. Sve su to tragovi rubnoga života, ekscentričnog, boemskoga, onog koji prezire udobnost malograđanske idile života namještenika, profesora, liječnika, sudaca, tvorničara, menađera.
Inventivnost kao konstrukcija stroja mišljenja ili objekta X stanuje u tzv. labosima, a ne na ulicama ili u skromnome domu filozofa-umjetnika-revolucionara poput Kierkegaarda i Marxa, poput nomada i beskućnika Benjamina i Joycea. Logika istraživanja zahtijeva da bit invencije mora pronaći svoju eksperimentalnu noć ludila samo u stalnome ponavljanju mnoštva pokušaja da bi se stvorilo ono novo kao pronalazak i kao sekularizirano čudo. Zbog toga nije nimalo začudno zašto su avangardni njemački filmovi 1920ih u duhu SF-ekspresionizma izumili figuru mahnitoga tehno-znanstvenika poput onog iz filma Kabinet Doktora Caligarija ili iz filma Metropolis. Njihovi su izumi nastanak umjetnoga života robota, kiborga i androida, čudovišnih stvorova mašte i znanosti uz pomoć nove tehnologije. Zato ‘ludilo’ nije više stvar neubrojive filozofijsko-poetske mašte, već čiste invencije stroja mišljenja koji u ideji i praksi nadilazi sve postojeće metafizičke granice mišljenja i bitka. Tehno-znanstvenici su prikazani u filmovima poput Turinga i njegova genijalnog stroja kao autisti,narcističke teške osobnosti, drukčije spolne orijentacije koja u to doba bijaše društvenim crimenom, ali oni nikad nisu tragične ‘svete lude’. Ne, njihovo je ‘ludilo’ čista imanencija života u tehnosferi, pa zato ne mogu biti ništa drugo negoli vizionari i geniji. A sudbina je svakog takvog ‘tipa’ poput Tesle da je uglavnom za života nepriznat u društvenome smislu i unatoč svoje ekscentričnosti ne krasi ga nikad onaj Unheimlich epitet pobunjenoga čovjeka. ‘Svete lude’ su apokaliptičari, a ‘inventivci mahnitosti’ su integrirani, da se poslužim pojmovima iz jedne knjige Umberta Ecoa.
Čemu još ovaj svijet kao djelo i događaj ‘sustavnoga ludila’ apsolutne tehnosfere koji savršeno funkcionira u svojoj aktivno-pasivnoj zgodi nihilizma bez onih koji ga izruguju svojom performativnom gološću žrtvovanoga tijela i koji poput Maestra iz Marinkovićeva romana Kiklop usmjeruju svoj ‘posljednji luk’ nabujalih voda misaone svetosti na njegove žice umreženoga čudovišta.
Žarko Paić
