2. Jul 2009. godine
17:00
Tofik Bakhramov Stadium, Baku
Referee: Richard Trutz (Slovakia)
Simurq Zagatala (Azerbejdžan) – Bnei Yehuda (Izrael)
0 1
Baldout 83′
Agil Kerimov je silno želio da ide na utakmicu ali se otac usprotivio:
– Znaš li ti koliko je Baku daleko? Imaš li predstavu? – pitao ga je otac. Agil Kerimov nije pamtio mjesto svog rođenja. Rekao je majci:
– Da sam na očevom mjestu vratio bih se tamo gdje sam rođen. A ne da ovdje živimo kao prosjaci.
– Ćuti – rekla mu je majka – dobro nam je kako žive drugi.
Otac ga je prije dva dana opet kaznio.
– Ti i ne znaš kako je meni, i od čega sve ovo što imamo! Samo lutaš! Nikada nijesi kod kuće!
Kada je otvorio vrata otac je viknuo:
– Slučajno da nijesi izašao! Moraš da slušaš! Ako ne slušaš, idi gdje hoćeš! Ali se nemoj vraćati! Dosta mi je svega!
Agim Kerimov je uzdahnuo, pomislio da stvarno ne mora nikog da sluša, da ima već 16 godina i da će otići na utakmicu makar počeo rat.
Mahmud Kerimov je, zabrinut zbog sina, čim se utakmica završila izašao u park i zapalio cigaretu. Pored njega je prošla žena, pogledala ga, zatim se povila kao da joj je nešto ispalo, kao da je nešto boli.
– Je li vam dobro? – prišao je Mahmud.
– Ne prepoznaješ me, je li? – rekla je žena.
Mahmud se zagledao u njene crne, crne oči i rekao:
– Ne.
– Nekada, prije 15 godina si došao u moju kuću. Sjećaš se? Rodila sam zdravog dječaka. Sjećaš li se? Rat je bio, zar si zaboravio
Mahmudu kao da je neko prvo osvijetlio ženu, drveće, spomenik i klupu ispred njega, a odmah zatim, kao da je najcrnja noć pala na taj park u Zagatali, noć toliko crna da je Mahmud pao, i padao je, i pomislio da je bolje da bude mrak, da je bolje da se ništa ne vidi, da je bolje, za njega i za sve druge, da se, kad već udari u zemlju, nikada više ne podigne.
Osjetila je njegov pogled u vozu, onda se okrenula i nasmiješila se. Aida Armahova je sjedjela do prozora u noćnom vozu ka Bakuu. Pitao je:
– Čime ćeš da se baviš kada odeš iz Zagatale.
– Biću model. I ti bi mogao da budeš model – rekla mu je – pogledaj samo kakve imaš oči. Crne kao najcrnja noć. Samo još malo da se nabilduješ. Treniraš li?
– Ne – rekao je.
Kada je na ulici upitao hoće li sa njim da ide u Baku, da gledaju utakmicu, bez razmišljanja je rekla da hoće i uživala u njegovom iznenađenju. Znala je da će majka da poludi, da će opet da je prijavi kod rođaka, da će svi da kukaju kako će cijelu porodicu svojim ponašanjem upropastiti.
Ali, Aida Armahova za tren otjera te slike, nasmija se i pomisli:
Baš me briga.
Tako daleko – čudili bi se svi kada bih otišao u Azerbejdžan. Da sam rođen u Azerbejdžanu i da dođem ovdje govorili bi – šta ćeš tamo, daleko je, kako ćeš kući da dolaziš. Sa jedne strane, svijet je za mene ogromno mjesto, sa druge, svuda sam bio, sem u centru zemlje, a i tamo je pitanje koliko sunaca sja. Sunaca, kako smiješna riječ. Množina od sunce. Množina. Da, dvoje mladih, 16 godina, može li se reći momak i djevojka ili su još uvijek po svemu djevojčica i dječak, rođeni u Nagorno Karabahu jednog ljeta, u mjestu koje ne pamte, za tri godine će, zajedno, hodati modnom pistom, u Tokiju, i kamere i blicevi će pamtiti te trenutke. A svi drugi – roditelji, rođaci i ostali koji su toliko brinuli o njihovoj budućnosti biće pod zemljom, eto strašnih stvari koje nas okružuju, zemlja i grobovi i kosti. A tajne koje iz dubina kreću ka površini stići će i do Tokija. Nije ni Tokio na kraju svijeta.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
