2. Jul 2009. godine
20:45
Olympia, Helsingborg
Referee: Stefan Messner (Austria)
Helsinborg (Švedska) – MIKA (Jermenija)
3 1
Larsson 50′, 86′ Montenegro Cano 66′
Sundin 90+2′
Alen Šehović nije mogao da vjeruje šta njegova žena traži. Rekao je:
– Stvarno nema smisla, tek su došli i odmah nešto zahtijevaju! Imam druga posla! Ne mogu i neću! Uostalom taj mali mi nikad nije bio simpatičan!
– On je sin moje sestre i došli su kod nas u posjetu i ti kao domaćin moraš da mu pokažeš grad i da ga odvedeš na tu utakmicu ako baš toliko želi.
– Zar nije bolje da ide sa mnom da gleda kako mi igramo, a ne ovi Šveđani?
– Gdje mi to igramo?
– Ima na TV-u kod jednog mog prijatelja, da gledamo Široki Brijeg, igra protiv onih, kako se zovu, neki iz Jermenije.
– Ne znaš ni protiv koga igra Široki Brijeg! I otkad ti gledaš Široki Brijeg? Baš su ti oni – naši!
– Naši su, iz Bosne su – rekao je Alen Šehović.
U tom trenutku Alen Šehović je mrzio i svoju ženu, i njenu sestru i sestrinog sina, i sebe je mrzio što je ikada napuštao Bosnu i došao u ovaj previše sjeverni, previše uštogljeni švedski grad.
Široki igra u pet, Helsinborg igra u petnaest do devet – razmišljao je – možda stignem i jednu i drugu da gledam.
– Alene – pozvala ga je žena, prije nego što odete na utakmicu malo prošetaj sa njim, pokaži mu grad.
Alen Šehović je pogledao kroz prozor i nije vidio nebo. Vidio je drugu zgradu. Pomislio: možda su se svi udružili da me izlude. Dvije sestre i to derište.
Kada su izašli ispred zgrade Ervin Rizvanović je još jednom rekao:
– Neću da idem kod tvog druga da gledam Široki Brijeg! Dosta mi je bosanskog fudbala! Hoću baš onako kako je tetka rekla – da prošetamo, da pogledam grad i poslije da gledamo utakmicu i kao ludi navijamo za Helsinborg!
Ervin je rekao cijelom razredu u svom bosanskom gradu da će da ide kod tetke u Švedsku i da će obavezno ići na neku pravu evropsku utakmicu.
– Postaviću fotke na Facebook čim se vratim. Tetka mi je super žena, ali ima muža, klasičnu budalu – rekao je drugovima Ervin.
Dok su hodali gradom tražio je da odu u neku prodavnicu gdje može da kupi šal Helsinborga.
Nije se obazirao na tog čovjeka koji je sasvim slučajno muž njegove tetke.
Kada se utakmica završila, kada je prestao da navija i spustio šal, vidio je muža svoje tetke kako razgovara sa jednim čovjekom i pokazuje na njega.
– Šta mu to pričaš – pitao je Ervin Rizvanović.
– Ništa, kaže da mora da te upozna sa igračima i stručnim štabom i da si jedan od najvatrenijih navijača, a ja sam mu rekao da navijaš za Helsinborg otkad si progovorio.
– Ne laži.
– Ne lažem, Tita mi. Postaćeš slavan u ovom gradu.
Ervin Rizvanović nije vjerovao ni riječ.
Marcus Estrand je bio u čudu gledajući tokom utakmice dvojicu stranaca. Mlađi je vikao kao lud na svaku akciju i priliku Helsinborga, dok je stariji navijao za suprotni klub, sa istim žarom. Marcus je prepoznavao taj slovenski jezik kojim su vikali jer je svake godine ljetovao na Jadranskom moru, nekada u Jugoslaviji, a sada u Hrvatskoj, jednom je bio i u Crnoj Gori, i bilo bi mu normalno, da Helsinborg igra protiv nekog tima sa tog prostora, da navijaju za taj tim, ali danas je protivnik tim iz Jermenije. I kada je Montenegro Kano u 66 minutu izjednačio, stariji se toliko radovao da se cijeli dio stadiona okrenuo i gledao ga. Ipak su Larson i Sundin donijeli pobjedu Helsinborgu i cijeli stadion se radovao, osim jednog čovjeka.
Marcus Estrand je morao pitati. Kucnuo je po ramenu starijeg i pitao:
– Stvarno se izvinjavam ali mi nije jasno takvo navijanje, mali za naš tim a vi za protivnički, a negdje ste sa Balkana.
– Jebi ga, druže – rekao mu je stariji na lošem švedskom – uvijek ću navijati protiv njegovog kluba ma koji bio, mali je napast i moram ga trpjeti dvije nedjelje, mogu bar sad malo da ga zajebavam i da su pobijedili ovi Jermenci ne bi bilo srećnijeg od mene. Razumiješ?
Marcus Estrand nije ništa shvatio.
Zašto ne bih mogao navijati za neki fudbalski klub ma odakle on dolazio! Znam ja šta se dešava sa vama, to naši, vaši, moji, njihovi, razbijene glave, tri konca, ponos jer si ugrizao policijskog konja, navijačke pjesme, uzbuđenje, mržnja, ostalo, navijaš protiv svoje države, e pa to ne znam gdje ima, ali to je druga priča. Helsinborg, mislio sam, bar ovdje ne, a ono, šta, legitimno, navijaš za Jermeniju, što da ne. Ali, neću o navijanju da govorim. Jednom ni kriv ni dužan zamalo da dobijem batine. Neću o navijanju da govorim. Dovoljno sam vidio i prošao i umoran sam, a i da nijesam, pravio bih se umoran, duboko uzdahnuo, sjeo na obalu, samo da me svi ostave na miru. Otišao sam do palmi, sjeo ispod jedne, i gledao u more. Bilo je uzburkano, nije ličilo na tropsko, ali nema veze, zatvorim oči i tako lako zamislim, da je sve u redu, i da su ljudi srećni, i da vide svijet oko sebe, u boji.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
