Cosí ridevano, igrani, 1998
REŽIJA: Gianni Amelio
ULOGE:
Francesco Giuffrida (Pietro),
Enrico Lo Verso (Giovanni),
Rosaria Danze,
Fabrizio Gifuni
SCENARIJ:
Gianni Amelio,
Daniele Gaglianone,
Lillo Iacolino,
Alberto Taraglio
FOTOGRAFIJA:
Luca Bigazzi
Sadržaj:
Film o odnosu dva brata koji pedesetih emigriraju sa Sicilije u Torino. Nepismeni Giovanni teško radi da bi bratu omogućio školovanje i bolju budućnost, no Pietru pak ne idu knjige i on bi radije počeo i sam raditi. Kada se desi ubojstvo, bratska ljubav bit će stavljena na veliku kušnju… U Veneziji 1998. film je nagrađen Zlatnim lavom.
https://kinotuskanac.hr/movie/tako-su-se-smijali
Redatelj “Tako su se smijali”, Gianni Amelio, afirmira se kao vrsni umjetnik u ovom filmu bogatih emocija i jake socijalne svijesti, rafiniranog vizualnog stila i eliptične radnje. Naime, baštineći talijansku neorealističku tradiciju, dojmljivo dočarava dramatičnu priču o teškoj borbi dvojice mladića sa životnim izazovima te moralnim kompromisima i žrtvama nužnim za postizanje životnih ciljeva…
Dvojica Talijana sele se na sjever Italije krajem pedesetih godina, u doba kada se Italija naglo razvijala iz agrarne zemlje u urbaniziranu i industrijaliziranu velesilu. Giovanni (E. Lo Verso) je nepismeni seljak koji je došao u Torino kako bi se pobrinuo da njegov dvanaest godina mlađi brat, student Pietro (F. Giuffrida), stekne obrazovanje koje on smatra ključnim u vremenu napretka. Giovanni je ponosan na brata za kojeg smatra da stječe znanje kakvo on nije mogao imati. Prilikom njihovog prvog susreta na torinskom kolodvoru Pietro se skriva, odvodeći jednu južnjačku obitelj u potragu za adresom koja se pokaže nepostojećom. On čezne za lijepim životom, fino se odijeva i glumi gospodina, a nakon pronalaska jednog ukradenog novčanika novac prvo namjerava iskoristiti da bi brata pozvao na skupu večeru, a kad Giovanni to odbije, kriomice mu stavi novac u torbu. Giovanni gaji prema Pietru očinsku ljubav i želi mu pomoći bez obzira na žrtve, dajući mu gotovo sav zarađeni novac, čak i kad dozna za njegove slabe rezultate na nastavi, nezainteresiranost za studij i laži, dok Pietro osjeća da ga ta briga i bratove ambicije guše…
Naslov filma potječe od rubrike sa zadnje stranice jednog časopisa na kojoj su se objavljivali stari vicevi koji za novu generaciju uopće nisu bili smiješni, već su svjedočili o naivnosti one prijašnje, no koji su svejedno imali poseban nostalgični šarm. A na sličan način se i cijeli film osvrće na vrijeme idealizma, velikih očekivanja i ambicija. Film je dobitnik Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu.
Tako su se smijali (Cosě ridevano, 1998), Italija, boja, 124 min, r.: Gianni Amelio, sc.: Gianni Amelio, df.: Luca Bigazzi, glazba: Franco Piersanti, ul.: Enrico Lo Verso (Giovanni), Francesco Guiffrida (Pietro), Claudio Contartese, Vittorio Rondela, Irene Vistarini, Paolo Sena.
Potkraj 1950-ih Sicilijanac Giovanni dolazi raditi u Torino kako bi financijski omogućio mlađem bratu Pietru da diplomira. Braća se s vremenom udaljuju, Giovanni postaje šef zadruge, dok se Pietro posvećuje poeziji.
Društv. kritičnošću (prikaz sudbine radnika s tal. juga na industrijskom sjeveru) i motivom odnosa starijih i mlađih generacija, film se uklapa u redateljev opus, a dio ga kritike smatra završnim dijelom svojevrsne trilogije uz filmove → Kradljivac djece i → Lamerica, čemu pridonosi i pojava E. Lo Verse (u sva tri filma tumači likove koji odražavaju utjecaj društva na pojedinca). Tema ljubavi braće ispripovijedana je eliptičnim stilom i epizodičnom strukturom (kroz šest različitih dana u razdoblju 1958–64), koji usredotočavanjem na detalje i izbjegavanjem cjelovitosti naglašavaju neodređenost odnosa likova i njihovih sudbina, što odražava i sugestivna fotografija niske zasićenosti (ugl. nijanse smeđeg i sivog), kao i dijalozi na različitim tal. dijalektima, dok sklonost prema sentimentalizmu Amelio ublažava tragičnim i otvoreno pesimističnim tonovima i završetkom. Film je nagrađen Zlatnim lavom na festivalu u Veneciji.
https://film.lzmk.hr/clanak/1856
