Piše: Jurica Pavičić
IRANSKI ‘TAXI’ NA BERLINALEU
Autoreferencijalni i humoristični film disidenta Panahija
Projekcijom filma “Nitko ne želi noć” katalonske redateljice Isabel Coixet u četvrtak je počeo 65. Berlinale. Unutar desetak festivalskih programa i ove će godine berlinski festival prikazati oko 400 naslova, od kojih će se odabranih dvadeset boriti za glavnu festivalsku nagradu – Zlatnog medvjeda.
A već prvog festivalskog dana natjecateljski je program donio dva filma od kojih se dosta očekivalo. Prvi od njih je “45 godina”, drama britanskog režisera Andrewa Haigha. Riječ je o komornoj drami o dvoje starih supružnika ( Charlotte Rampling, Tom Courtenay), koji za vikend kane slaviti 45 godina braka. No, poštom im stiže pismo s viješću da je u Švicarskoj ispod ledenog pokrivača pronađeno tijelo junakove bivše cure, koja je pred 50 godina poginula u planinarskom incidentu. Riječ je o dobrom filmu koji bi mogao naći mjesto u diobi nagrada.
S više znatiželje Berlin je dočekao “Taksi”, novi film redovnog berlinskog autora i najslavnijeg disidenta filmaša danas , Jafara Panahija. Panahiju je – kako je poznato – iranski sud odredio zabranu snimanja, javnog nastupanje i zatvor koji je kasnije odmijenjen kućnim pritvorom.
Ulicama Teherana
Kazna se u Iranu očito interpretira rastezljivo, jer je Panahi otkad je kažnjen samo u Berlinu prikazao tri filma. “Taksi” je treći, te prvi koji je snimljen izvan četiri zida njegove kuće. U filmu, sam Panahi tijekom 82 minuta gotovo u realnom vremenu taksira užurbanim, modernim ulicama Teherana. Ljudi ulaze i izlaze iz njegova taksija, a kroz smjenu putnika upoznajemo svijet iranskog velegrada – od ilegalnog videotekara, preko džepara, do dilera piratskim CD-ovima i praznovjernih gospođa. U taksi, kako film teče, sve više ulaze ljudi koji su Panahiju u životu važni: njegova odvjetnica kojoj prijeti izgon iz Komore te njegova nećakinja koja hoće postati filmaš.
‘Sirovi realizam’
Panahi pri tom cijelo vrijeme fingira metodu skrivene kamere. S vremenom, film sve više postaje autoreferencijalan. Putnici prepoznaju Panahija, komentiraju njegove filmove. U jednoj sceni, Panahijeva nećakinja kaže da želi snimiti film “koji će se moći distribuirati” te izvadi naputke iranskog ministarstva bogoštovlja. Naputci zvuče kao neka šaljiva, islamska verzija Haysovog koda, a na jednom mjestu – primjerice – stoji da je poželjno da pozitivci imaju muslimanska, a ne narodna imena, te da ne nose kravatu. Malo poslije, u taksi ulazi Jafarov prijatelj koji ima narodno ime i kravatu! Najzabavniji dio filma je onaj u kojem nećakinja Panahiju čita preporuku po kojoj “treba izbjegavati sirovi realizam”, pa ga pita što je “sirovi realizam”. U idućoj sceni, pokušat će iz kadra otjerati dječaka koji skuplja plastične boce, jer joj unosi u školski film “sirovi realizam”, pa neće biti distribuiran. Panahi je uvijek bio režiser s finim smislom za humor, a – kako se vidi – nije ga izgubio ni nakon zatvorske epizode.
‘Amarcord’ dijelom
Prvog dana Berlinala u programu Forum prikazan je i jedan film koji se bavi našim prostorima. Riječ je o danskom filmu “Flotel Europa” koji potpisuje režiser bosanskog podrijetla Vladimir Tomić. Autor u dokumentarcu memoarski rekonstruira odrastanje u izbjegličkom kampu koji se nalazio u brodu-hotelu u kopenhagenskoj luci. Tomić koristi amaterske kućne VHS snimke koje su njegova obitelj i drugi stanari snimali na brodu.
Riječ je o smjesi “Amarcorda” i “Hotela Zagorje”, filmu u kojem se sentimentalno miješa s apsurdnim.
