Iako su gotovo sve pesme The Velvet undergrounda izgrađene na tri akorda gitare i 4/4 tempa koje su koristili i toliki drugi rock bendovi, The Velvet Underground izmislili su bolesnu, negativnu, dekadentnu atmosferu koja je mogla doseći nepodnošljive nivoe paranoje. The Velvet Underground bili su pre svega veliki pesnici metropole. Ta je atmosfera stalno spominjala degradaciju modernog života, urbano otuđenje, egzistencijalni očaj koji seže do hronične usamljenosti, do moralnog i fizičkog nasilja, koje je delila cela populacija modernih gubitnika Vavilona (čitaj New Yorka). Muzika The Velvet Undergrounda bila je klaustrofobično uronjena u opresivna okruženja. Muzika The Velvet Undergrounda bila je lek za opstanak u tim sredinama. Njihovi su tekstovi hvalili seksualnu devijantnost i zavisnost o drogama više kao katarzične rituale nego kao hedonističke prakse. Njihova muzika bila je taj osećaj bede. Ali to je bila i velika poezija, koja je postojanje, egzistenciju pretvorila u weltanschaung (pogled na svet), koja je nadišla milje Lower East Sidea za Danteove vizije u kojima su se raj i pakao pomešali. The Velvet Underground pevao je i trijumfalno izvinjenje, oprost i žalosnu jadikovku ovog zastrašujućeg i zavodljivog sveta. The Velvet Underground je tih godina bio gotovo suprotan svemu. Bend je bio stran protestnoj pesmi jednog Dylana, bio je stran deci cveća Zapadne američke, LA i SF obale, bio je stran slavi The Beatlesa. Pesme su im bile aranžirane na način na koji se nikada pre nije pokušavalo, a ponekad su bile čisti zvučni haos.
The Velvet Underground bio je urbani hiperrealizam, ali filtriran kroz um koji je neprestano zamagljen drogama i bolestan od perverznih fantazija. Dve povesne škole evropske kulture, ekspresionizam i dekadencija, međusobno su se prožimale, koristeći pop art Andyja Warhola i novoizmišljeni minimalizam LaMonte Younga kao pokretačku energiju i viziju. Njihova je muzika bila dosadna i uznemirujuća buka koja je imala istu funkciju kao ritualna muzika primitivnih populacija: pojedinac prepoznaje svoju okolinu, postaje njezin sudionik, postaje protagonista. A u isto vreme taj je zvuk bio oblik vizionarskog haosa, iz čije je magle izronila fatamorgana boljeg sveta, prema praksi bliskoj hinduističkoj i zen filozofiji. Njihova je muzika imala osećaj veličanstvenosti, čak i kad se spuštala do najslabih zvukova.
The Velvet underground & Nico
Dvogodišnji period koji je usledio nakon formiranja benda VU (tokom 1965.) doneo je svakodnevne probe u Warholovoj Fabrici, mestu gde su nastajale kompozicije za legendarni debi album – The Velvet underground and Nico – produced by Andy Warhol, 1967.. U tom periodu grupa je održala turneju po SAD i Kanadi (i ništa manje provokativne i iritantne nastupe po klubovima), izazivajući brojna oprečna mišljenja i šokantne reakcije.
Samo pet hiljada ljudi je ikada kupilo Velvet Underground album, ali je svaki od njih osnovao bend.
Prvi album legendarnog američkog rokenrol benda iz New Yorka – The Velvet underground, kontroverzna, provokativna i veoma uticajna ploča (album koji se nalazi na svim relevantnim i prestižnim listama kao jedno od najznačajnijih ostvarenja u celokupnoj istoriji rock muzike – možda najznačajniji debi album svih vremena), pojavio se u proleće 1967. godine, tačnije 12. marta te godine (sniman od aprila do novembra 1966., u studijima Scepter, Manhattan, New York, TTG, Hollywood, California & Mayfair, Manhattan, New York), u dosta nezgodnom trenutku kada se rock and roll američke Zapadne obale okretao make love, not war, flower-power filozofiji življenja i razmišljanja, pogleda na svet koji je kroz moć cveća, mir i ljubav težio opštoj svetskoj, antiratnoj nirvani, trenutku koji je Velvete prikazao kao suštu suprotnost kolektivnom hipi snu – kao opake, mračne i sarkastične otpadnike od opšte sreće. Baršunasto podzemljeje naravno imalo svoj ugao gledanja, iznevši na svetlost dana mnogo surovije i iskrenije, nikako zamagljene i iskrivljene slike sveta. Vreme je pokazalo da su u mnogo čemu bii u pravu, vizionarski najavljujući sled budućih događaja i neizmerno utičući na potonje rock and roll generacije – pojedince i pravce.
On nam je samo omogućio da budemo svoji i krenemo s tim jer je on bio Andy Warhol. U određenom smislu, on ga je stvarno producirao, jer je on bio taj kišobran koji je apsorbovao sve napade kada nismo bili dovoljno veliki da nas napadnu. I kao posledica toga što je on bio producent, samo bismo ušli i postavili i radili ono što smo uvek radili i niko to nije hteo sprečiti jer je Andy bio producent. Naravno da nije znao ništa o produkciji ploča — ali nije morao. Samo je sedio i rekao: Oooh, to je fantastično, a inženjer bi rekao: O, da! Da! To je fantastično, zar ne?.
Lou Reed o Andy Warholu kao producentu debi albuma Velveta
U konačnoj postavi: Lou Reed – gitara, vokal, John Cale – bas, viola, Sterling Morrison – gitara i Mareen Tucker – bubnjevi, bend kreće u mukotrpni proboj, postavši kroz vreme koje je dolazilo presuda njujorški sastav, za čiji se rad zainteresovao Andy Warhol, pionir i ikona pop-art škole. Warhol ih uključuje u svoj multimedijalni šou The Factory, a potom ih vodi na svoj putujući the Exploding plastic inevitable show, nakon što im je pridodao pevačicu Nico (Christa Paffgen, fatalna i kontroverzna nemačka pevačica, tekstopisac, model i glumica, potom klasična fatalna žena rokenrola kojoj nisu odoleli ni Bob Dylan, Jim Morrison, Brian Jones), rođenu u Zapadnoj Nemačkoj.
Lou Reed je još 1965. godine izjavio da njegov budući bend treba da bude zapadnjački odgovor na kosmički ples Šive i da treba da svira dok Vavilon nestaje u plamenu. Vavilon (u Reedovom slučaju New York), grad greha i perverzije, u kojem je sve podređeno potrazi za fizičkim zadovoljstvom centralno je mesto poetskog sveta Lou Reeda. Reedova izjava da mu je ambicija da napiše rok verziju Braće Karamazovi (krucijalnog štiva svetske književnosti, romana klasika ruske književnosti Fjodora Mihailoviča Dostojevskog) možda najbolje određuje briljantni vrh njegove artističke ambicije.
Pišem vrlo jednostavne pesme, pomoću dva-tri akorda, ne više, u dva-tri različita ključa. Svako ko je učio da svira gitaru makar i pola sata mogao bi da svira moje pesme bez problema. Ne zanima me da idem dalje, da pokušam da sviram salsu, na primer. Želim da se usredsredim na kombinovanje jednostavnih akorda; tako može da se odsvira milion melodija. Volim te kombinacije, uvek sam ih koristio.
Od čuvene Warholove banane na omotu ploče, njene produkcije, zapanjujuće inventivnih snimaka i suprotstavljanja tada dominantnim vibracijama mira i ljubavi, ovaj kultni album je doneo moćnu, razarajuću sliku velvetovskog nasilnog scenarija, neku sasvim drugačiju, demonsku subkulturu i autentičnost izraza. Mediji su izbegavali njihove mračne, tabu teme, poput onih u pesmama Heroin i Waiting for the man ili slike sado-mazohizma u Venus in furs. Uz Warholo ime i harizmu, te smrtno bledo anđeosko lice pevačice Nico, šokantnu sliku benda činila je progresivna muzika, uglavnom Reeda i Calea. Reedovoj muzičkoj mešavini primitivizma i poetičnosti, John Cale je dodavao autentičnu notu avangarde, eksperimentišući s bukom i monotonijom.
I’m waiting for my man
Twenty-six dollars in my hand
Up to Lexington, 125
Feel sick and dirty, more dead than alive
I’m waiting for my man
Hey, white boy, what you doin’ uptown?
Hey, white boy, you chasin’ our women around?
Oh pardon me sir, it’s the furthest from my mind
I’m just lookin’ for a dear, dear friend of mine
I’m waiting for my man
Here he comes, he’s all dressed in black
Beat up shoes and a big straw hat
He’s never early, he’s always late
First thing you learn is you always gotta wait I’m waiting for my man
Up to a Brownstone, up three flights of stairs
Everybody’s pinned you, but nobody cares
He’s got the works, gives you sweet taste
Ah then you gotta split because you got no time to waste
I’m waiting for my man
Baby don’t you holler, darlin’ don’t you bawl and shout
I’m feeling good, you know I’m gonna work it on out
I’m feeling good, I’m feeling oh so fine
Until tomorrow, but that’s just some other time
I’m waiting for my man
Čekam svog čovjeka
Dvadeset šest dolara u mojoj ruci
Gore u Lexingtonu, 125
Osjećam se bolesno i prljavo, više mrtvo nego živo
Čekam svog čovjeka
Hej bijeli dečko, što radiš u gornjem djelu gradu?
Hej bijeli dečko, loviš naše žene uokolo?
Izvinite mi gospodine, to mi nije ni na kraju pameti
Samo tražim dragog znanca mog
Čekam svog čovjeka
Ovamo on dolazi, sav je odjeven u crno
Portorikanske cipele i veliki slamnati šešir
Nikad on ne rani, uvijek on kasni
Prva stvar koju naučiš je da ćeš uvijek čekati
Čekam svog čovjeka
Gore u Brownstoneu, uspon tri stepeništa
Svi te bodu, ali nikoga nije briga
On ima djelovanja, daje ti slatki okus
Zatim ćeš podijeliti jer nemaš vremena za gubljenje
Čekam svog čovjeka
Dušo zar ne uzvikuješ, draga zar se ne dereš i ne vičeš
Osjećam se dobro, znaš da ću to odraditi glasno
Osjećam se dobro, osjećam se tako divno
Sve do sutra, ali to je tek neko drugo vrijeme
Čekam svog čovjeka
Čarobni, hipnotički glas fatalne i zagonetne Nico (koji magično odzvanja u pozadini, kao prateći vokal Lou Reeda), devojke smrtno bledog anđeoskog lica baršunastog podzemlja, uvodi nas nedeljnim jutrom – sunčanim, lepršavim, vedrim i optimističnim u mračni, neurotični svet velvetovskog podzemlja. Naravno, bila je to magična – Sunday morning. Odbljesci velegradske paranoje (numeru su komponovali Reed i , ali inicijalna ideja za nastanak ove nestvarne numere bila je pitanje Andyja Warhola Reedu: Zašto ne napišeš pesmu o paranoji?), koji čudesno i sneno plutaju i svetlucaju na kontrapunktu magije zvuka Johna Calea, koji pored viole i klavira u ovoj pesmi koristi i instrument zvani celesta(vrsta klavira poznatog i pod liričnim imenom bell-piano koji recimo boji i čuvenu kompoziciju Čajkovskog – Nutcracker (Krcko oraščić)), nadograđeni su Reedovom gitarom i bas linijama Sterlinga Morrisona, otvaraju ovaj vanvremenski album (pesma je snimljena poslednja za album, novembra 1966., da bi se već u decembru pojavila kao singl ploča, najava debi albuma Velveta). Bio je to čarobni velvetovski dodir, poljubac smrti i zatišje pred avangardu zvučnu oluju, pritajena najava apokalipse, gotovo lirsko-romantičarski momenat albuma benda koji se zapravo i odlikovao kontrastima u svakom smislu tog pojma, pre svega u muzici koja se kretala od ekstrema lirične smirenosti i nestvarne tišine do haosa koji se pretvarao u apokaliptični, nesnosni zvučni udar koji čula dovodi do rastrojstva, slikajući svet bez imalo ulepšavanja – u svoj svojoj nakaznosti i nemilosrdnosti. Kritika je ovu numeru poetično nazvala dreamy pop.
Nedjeljno
jutro donosi zoru unutra
Sunday
morning brings the dawn in
To
je samo nemirni osjećaj pored moje strane
It’s
just a restless feeling by my side
U
ranu zoru, nedjelja ujutro
Early
dawning, Sunday morning
Samo
su izgubljene godine tako blizu
It’s
just the wasted years so close behind
Pazi,
svijet iza tebe
Watch
out, the world’s behind you
Uvijek
postoji netko oko tebe koji će nazvati
There’s
always someone around you who will call
To
uopće nije ništa
It’s
nothing at all
Nedjelja
ujutro i padam
Sunday
morning and I’m falling
Imam
osjećaj koji ne želim znati
I’ve
got a feeling I don’t want to know
U
ranu zoru, nedjelja ujutro
Early
dawning, Sunday morning
Sve
su ulice koje ste prešli ne tako davno
It’s
all the streets you crossed not so long ago
Pazi,
svijet iza tebe
Watch
out, the world’s behind you
Uvijek
postoji netko oko tebe koji će nazvati
There’s
always someone around you who will call
To
uopće nije ništa
It’s
nothing at all
Pazi,
svijet iza tebe
Watch
out, the world’s behind you
Uvijek
postoji netko oko tebe koji će nazvati
There’s
always someone around you who will call
To
uopće nije ništa
It’s
nothing at all
U
nedjelju ujutro
Sunday
morning
U
nedjelju ujutro
Sunday
morning
U
nedjelju ujutro
Sunday
morning
Sunday morning lepršava je, optimistična uvertira u I’m waiting for the man– psihotični, iskidani, treperavi, zvečeći zvučni udar Lou Reeda i ekipe. Svet droga, nasilja i uličnog pakla New Yorka podrhtava vibracijama nemira i zla u ušima slušaocima. Dok junak brutalne Lu Reedove priče – heroinski ovisnik, čeka na uglu ozloglašenih ulica Harlema svog dilera droge sa 26 dolara u rukama, bend nemilosrdno, brutalno žustro u bugi-vugi klavirskom pumpajućem stilu prati muzičkom podlogom ovaj deprimirajuće ogoljen i iskren tekst o stvarnosti modernog Vavilona pružajući ugođaj beskompromisnog nezavisnog rokenrola, budućeg garažnog zvuka, dižući tenziju unutar atmosfere pesme do usijanja. Ritmičko ponavljanje, zloslutno bajanje, prati dražesni ugođaj savremenog sveta ogrezlog u sivilu i mraku opijata, nemoćnog da se izbori sa zlom i nespremnog da bilo kome pomogne – hladan i surov kao i sam heroinski spleen koji prosto izbija iz rilni ovog impresivnog albuma. Stvarnije od stvarnosti, za nijansu ogoljenije i brutalnije – bez ikakvih naznaka svetlosti i nade, velvetovski pakleno uranjamo u sve ono što se licemerno prećutkivalo do pojave ovog ključnog benda. Cveće, kaftani, mir i ljubav ostaju slike sa razglednica – pozadina, ona surovo realna i brutalna mnogo je mračnija i beznadežnija.
Pored epiteta – jedna od klasičnih pesama svih vremena, proto-punk klasik & teški garažni rock, ova moćna, subverzivna Reedova numera označena je od strane časopisa Rolling stone kao izvorno korenski hommage Dylanu, pesma koja je evoluirala u proto-punk klasik natopljen newyorškim duhom. Velveti su pomešali rhythm&blues ritam gitaru, blues klavir i sanjivi umetnički dron.
Nakon nemira ulica strave i užasa, stiže novo, graciozno smirenje u vidu fatalne Nico i njenog čarobnog glasa (ovaj put uloge su zamenjene – Nico je glavni, a Lou Reed, autor pesme, prateći vokal) koji treperi u prelepoj i zvonkoj Femme fatale. Autor numere, Lou Reed, uradio je posvetu jednoj od famoznih umetničkih muza Andyja Warhola – glumici i modelu Edie Sedgwick.Crno – bele slike velegrada izviru iz tame podzemlja – tragika sadomazohizma, venere u krznu, odjekuje u pozadini Reedovog vokala – Venus in furs(istoimeni roman sa temom sadomazohizma i drugih seksualnih perverzija Leopolda fon Sacher-Masocha poslužio je Reedu kao inspiracija) odzvanja u zlokobnom ritmu neverice. Nešto novo, u to vreme previše smelo, provokativno i sablažnjivo ušlo je u poetiku rokenrola. Trebala je da prođe čitava decenija da bi sa naletom punk rocka velvetovska vizionarska šokantnost bila shvaćena i prihvaćena, šireći kroz vreme, poput eksplozije supernove talase snažne energije koja će inicirati mnoštvo alternativnih pravaca i bendova. Pionirska uloga Velveta u svetu andergraunda bila je nemerljivom.
Nema uvoda ili nadogradnje pesme Femme fatale; pesma počinje kao da ste otvorili vrata dekadentnom marakeškom S&M/opijumu, eksploziji klimatizovane bliskoistočne pretnje s upornim ritmom koji je karika koja nedostaje između Ravelovog Bolera i Led Zeppelin pesme When the Levee Breaks.
Ples tame odigrava se u hipnotički ponavljajućem ritmu. Da bi sve poprimilo što bizarnije i napadnije tonove, razdmalo učmalu malograđansku svest i iluzije hipi pokreta o nirvani sveta mira i ljubavi, potrudili su se pre svega John Cale svojim kakofoničnim zvukom električne viole i Lou Reed specifičnim zvukom ostrich gitare.
Evo je
Bolje pazi šta radiš
Slomiće ti srce na dva dela
To je istina
Nije teško shvatiti
Samo pogledaj u njene lažno obojene oči
Podiže te samo da bi te spustila
Kakav klovn
Jer svi znaju
Ono što ona radi kad moli
Ona samo malo zadirkuje
Pogledaj kako ona hoda
Čuj kako ona razgovora
Stavljen si dole,u njenoj knjizi
Ti si broj 37,pogledaj
Ona će tvoj osmeh namrštiti
Kakav klovn
Mali dečače , ona je sa ulice
Pre nego što počneš, već si poražen
Napraviće te budalom
Da, to je istina
Jer svi znaju
Ono što ona radi kad moli
Ona samo malo zadirkuje
Pogledaj kako ona hoda
Čuj kako ona razgovora
Jer svi znaju
Ono što ona radi kad moli
Ona samo malo zadirkuje
Run, run, run (Beži, beži, beži)
Sledi ga još neurotičnije bekstvo – Run run run, gde Reedova solo gitara pršti, zveči, kida se u ritmu koji diže dinamiku nervoze do usijanja, aludirajući na iskustva paklenog sveta droga, distorziju čula i života nekolicine njujorških heroinskih ovisnica. Sugestivni Reedov vokal probija se ispod zgusnute akordne strukture njegove nervozne gitare i pulsirajućeg ritma gitare Sterlinga Morrisona, dok Cale na basu sve to dodatno sabija u još jedno modernističko horor iskustvo velegradske neuroze.
Blistave čizme od kože
Udarac bičem djevojčice u mraku
Dolazi pri zvoncima, tvoj sluga, ne napuštaj ga
Udari mila gospodarice te izliječi njegovo srce
Blagi grijesi sanjarija uličnih svjetala
Plijeni kostime koje će imati na sebi
Zerdava krzna ukrašena zapovjednički
Severin očekuje te ondje
Umoran sam, iscrpljen sam
Mogao bih spavati tisuću godina
Tisuću snova koji će probuditi me
Razne boje od suza počinjene
Poljubi čizmu od blistave kože
Blistave kože u mraku
Govor biča, udaranje koje očekuje te
Udari mila gospodarice te izliječi njegovo srce
Severine, govori tako blago
Severine, dolje na svoja savijena koljena
Osjeti bičevanje, u ljubavi dobiveno olako
Osjeti bičevanje, sad brani se u ime mene
Umoran sam, iscrpljen sam
Mogao bih spavati tisuću godina
Tisuću snova koji će probuditi me
Razne boje od suza počinjene
Blistave čizme od kože
Udarac bičem djevojčice u mraku
Severin, tvoj sluga dolazi pri zvoncima, molim ne napuštaj ga
Udari mila gospodarice te izliječi njegovo srce
Pesmu Run run run je na poleđini omota albuma napisao Lou Reed dok su on i bend bili na putu na nastup u Café Bizarre. Pesma opisuje brojne likove koji žive u New Yorku , uključujući Teenage Mary, Margarita Passion, Seasick Sarah i Beardless Harryja, od kojih svi koriste ili traže drogu. Uz spominjanje njujorške kulise poput Union Squarea i 47. ulice, u pesmi se koriste termini droge u kombinaciji s religioznim slikama. Dva od četiri stiha direktno govore o upotrebi heroina, temi koja se nalazi na albumu. Pesma je takođe poznata zbog gitarskog sola Loua Reeda i nedostatka konvencionalnog pristupa. Psihotično i uvrnuto, dosledno velvetovski! Oseća se prizvuk gitare Syda Barretta, koji u gotovo isto vreme ali sa druge strane Atlantika secira vlastito, ali mnogo više kosmičko i bajkovito nego sasvim obično, ovozemaljsko ludilo – čuje se njen zvečeći neprestani, neurotični pokret i unutrašnji nemir koji ostavlja bez daha.
I don’t know just where I’m going
But I’m gonna try for the kingdom, if I can
‘Cause it makes me feel like I’m a man
When I put a spike into my vein
And I’ll tell ya, things aren’t quite the same
When I’m rushing on my run
And I feel just like Jesus’ son
And I guess that I just don’t know
And I guess that I just don’t know
I have made the big decision
I’m gonna try to nullify my life
‘Cause when the blood begins to flow
When it shoots up the dropper’s neck
When I’m closing in on death
And you can’t help me now, you guys
And all you sweet girls with all your sweet talk
You can all go take a walk
And I guess that I just don’t know
And I guess that I just don’t know
I wish that I was born a thousand years ago
I wish that I’d sail the darkened seas
On a great big clipper ship
Going from this land here to that
In a sailor’s suit and cap
Away from the big city
Where a man can not be free
Of all of the evils of this town
And of himself, and those around
Oh, and I guess that I just don’t know
Oh, and I guess that I just don’t know
Heroin, be the death of me
Heroin, it’s my wife and it’s my life
Because a mainer to my vein
Leads to a center in my head
And then I’m better off and dead
Because when the smack begins to flow
I really don’t care anymore
About all the Jim-Jim’s in this town
And all the politicians makin’ crazy sounds
And everybody puttin’ everybody else down
And all the dead bodies piled up in mounds
‘Cause when the smack begins to flow
Then I really don’t care anymore
Ah, when the heroin is in my blood
And that blood is in my head
Then thank God that I’m as good as dead
Then thank your God that I’m not aware
And thank God that I just don’t care
And I guess I just don’t know
And I guess I just don’t know
Ja nemam pojma kuda idem
Ali ću pokušati za kraljevstvo, ako mogu
Jer me to čini da se osećam kao muškarac
Kada gurnem iglu u svoju venu
I kažem ti, stvari više nisu iste
Kada jurim u svom krugu
I osećam se kao Isusov sin
I pretpostavljam da nemam pojma
I pretpostavljam da nemam pojma
Napravio sam veliku odluku
Pokušaću da poništim svoj život
Jer kada krv počne da pluta
Kada se napuni do vrha pipete
Kada se približavam smrti
I vi momci ne možete da mi pomognete
Ni vi slatke devojke sa vašim slatkim pričama
Svi vi možete da prošetate
I pretpostavljam da nemam pojma
I pretpostavljam da nemam pojma
Voleo bih da sam rođen pre više hiljada godina
Voleo bih da plovim tamnim morima
Na velikom, sjajnom kliper brodu
Dok idem iz ove zemlje u onu
I stavim mornarsko odelo i kapu
Daleko od velikog grada
Gde čovek ne može biti slobodan
Od svih zla ovog mesta
I od sebe, i onih u blizini
Oh, i pretpostavljam da nemam pojma
Oh, i pretpostavljam da nemam pojma
Heroin, budi moja smrt
Heroin, to je moja žena i moj život
Zato što mainer do moje vene
Vodi do centra u mojoj glavi
I onda mi je bolje da sam mrtav
Jer kada dop počne da plovi
Zaista me više nije briga
O svim ”Jim-Jimovima” u ovom gradu
I svi političari prave lude zvuke
I svi spuštaju jedni druge
I sva mrtva tela su nagomilana u nasipima
Jer kada dop počne da pluta
Onda me zaista više nije briga
Ah, i kada je heroin u mojoj krvi
I ta krv je u mojoj glavi
I hvala Bogu što sam dobar i skoro mrtav
I zahvali se svom Bogu za to što nisam svestan
I hvala Bogu što me jednostavno nije briga
I pretpostavljam da nemam pojma
I pretpostavljam da nemam pojma
Gracioznost All tomorrow’s parties kombinuje prigušenu buku Velveta, ponavljajući ritam (repetitivni zvuk klavijatura John Calea, nastao pod uticajem jednog od njegovih prijatelja, muzičara avangarde – Terry Rilleya) i pevačicu Nico sa velikom dozom samopouzdanja (u jednom od svojih veličanstvenih izdanja koja su obeležila ovaj briljantni, kultni art rock album). Ponovo je tu treperavi zvuk Ridove ostrich gitare i otegnuti, hipnotišući, setni vokal čudesne Nico. Reed je inspiraciju za pesmu potražio u radnom okruženju koje im je Andy Warhol ponudio u vlastitoj Fabrici (studiju), umetničkom, kreativnom stecištu najneverovatnijih likova i životnih priča.
I koje kostime će siromašna cura odijevati
Za sve sutrašnje zabave
Polovne haljine tko zna odakle
Za sve sutrašnje zabave
I gdje će ići i što će raditi
Kad ponoć dođe
Okrenuti će se još jednom nedjeljnom klaunu
I plakati iza vrata
I koje kostime će siromašna cura odijevati
Za sve sutrašnje zabave
Čemu svile i rublja od jučerašnjih ogrtača
Za sve sutrašnje zabave
I što će raditi s dronjcima od četvrtka
Kad ponedjeljak dođe
Okrenuti će se još jednom nedjeljnom klaunu
I plakati iza vrata
I koje kostime će siromašna cura odijevati
Za sve sutrašnje zabave
Jer dijete četvrtka je nedjeljni klaun
Zbog kojega neće žalovati
Pocrnio veo, polovna večernja haljina
Od krpa i svili kostim
Pogodan za onu koja sjedi i plače
Za svim sutrašnjim zabavama
Čitav album odiše jedinstvenom atmosferom nelagode, nagle promene tempa, uticaja radova muzičke avangarde, iščekivanja, traženja izlaza i strepnje, smenjivanjem i borbom svetlosti i tame – od čudesne, fatalistički pomirujuće smirenosti do zlokobne, psihotične razdražljivosti i pometnje. U pomenutu priču u celosti se uklapa i turobni Heroin– heroin stvarnosti koji isisava duše ljudi uz prećutnu saglasnost gospodara sveta, proizvođača i distributera, sopstvenog bogaćenja radi, tog istog zavisničkog zla. Numera se lagano odmotava, uz tihi Reedov vokal i ritmiku vibrirajuće Morrisonove gitare, zloslutni nagoveštaj opijata koji ulazi u sve pore čovekove svesti i nervnog sistema, sva čula jednog posrnulog društva naslikan je moćnim slikama. Razarajući, ponavljajući bubnjevi Maureen Tucker samo su bazični nagoveštaj apokalipse koju svojom uznemirujućom električnom violom do krešenda dovodi moćni Cale, glavni muzički kreator čudesne atmosfere ranih Velveta. Bošovske muzičke slike kraja sveta su tu, dok sve(t) nestaje u vlastitom srcu bezdušne tame, dok hladni heroinski oreol lebdi iznad njega. Čudesna sinergija i istovremena razlika između Reedovog rokenrolerskog klasicizma i Caleovih avangardnih, eksperimentativnih stremljenja stvarali su moćnu kreativnu iskru, eksplozivno pražnjenje energije koja je donosila do tada nezabeležen zvuk i numere koje su razotkrivale neke sasvim drugačije poglede na svet.
Iako postoje mnoge alternativne interpretacije pesme Heroin, čini se da je vođa The Velvet Undergrounda Lou Reed unutar ove provoktivne i mračne numere samo opisivao učinke droge, a pritom je nije ni osuđivao ni odobravao. To je moglo biti učinjeno zbog njene šokantne vrednosti, ili zato što je Reed voleo oštre teme, ili kao mračna pesma o zavisnosti; lepota ove pesme je u tome što deluje na svim ovim nivoima, i na mnogim drugim, u isto vreme. U mnogim njegovim pesmama imamo slučajeve u kojima je Lou Reed držao fokus na pružanju objektivnog opisa teme bez zauzimanja moralnog stava po tom pitanju.
Čekam svog čovjeka
Dvadeset šest dolara u mojoj ruci
Gore u Lexingtonu, 125
Osjećam se bolesno i prljavo, više mrtvo nego živo
Čekam svog čovjeka
Hej bijeli dečko, što radiš u gornjem djelu grada?
Hej bijeli dečko, loviš naše žene uokolo?
Izvinite mi gospodine, to mi nije ni na kraju pameti
Samo tražim dragog znanca mog
Čekam svog čovjeka
Ovamo on dolazi, sav je odjeven u crno
Portorikanske cipele i veliki slamnati šešir
Nikad on ne rani, uvijek on kasni
Prva stvar koju naučiš je da ćeš uvijek čekati
Čekam svog čovjeka
Gore u Brownstoneu, uspon tri stepeništa
Svi te bodu, ali nikoga nije briga
On ima djelovanja, daje ti slatki okus
Zatim ćeš podijeliti jer nemaš vremena za gubljenje
Čekam svog čovjeka
Dušo zar ne uzvikuješ, draga zar se ne dereš i ne vičeš
Osjećam se dobro, znaš da ću to odraditi glasno
Osjećam se dobro, osjećam se tako divno
Sve do sutra, ali to je tek neko drugo vrijeme
Čekam svog čovjeka…
Kratak predah optimizma čuje se u razigranoj i neobično melodičnoj, ritmičnoj i za Velvete netipično vedroj There she goes again(uz sinkopirani gitarski riff preuzet iz pesme Hitch hike Marvina Gayea) i blistavoj I’ll be your mirror, još jednom vokalnom solo biseru Niko, tako setnom i nostalgičnom prizvuku jedne jedinstvene rokenrol dive i inspiracije, Lou Reedove muze, uz sjajnu muzičku gitarsku pratnju Reeda i Morrisona (legenda kaže da je Reed posvetio pesmu pevačici Nico, nakon njenih reči upućenjih njemu: Oh, Lou, i’ll be your mirror).
Biću tvoje ogledalo
Razmisli šta si, u slučaju da ne znaš
Biću vetar,kiša i zalazak sunca
Svetlo na tvojim vratima pokazuje da si kući
Kada misliš da noć vidi tvoj um
Unutra si izopačena i neljubazna
Dozvoli mi da pokažem da si slepa
Molim te,spusti ruke
Jer ja te vidim
Teško mi je da poverujem da ne znaš
Kako si lepa
Ali ako mi ne dozvoliš da budem tvoje oči
Ruka u tvom mraku, tako da nećeš biti uplašena
Kada misliš da noć vidi tvoj um
Unutra si izopačena i neljubazna
Dozvoli mi da pokažem da si slepa
Molim te,spusti ruke
Jer ja te vidim
Biću tvoje ogledalo
Zvuci moderne apokalipse, nakon kratkog prijatnog ugođaja prethodne dve numere, iznova šibaju čula tada sigurno nespremnih slušaoca, njihov nervni sistem i izgubljene duše u The black angel’s death song,pesmi veoma liričnog i optimističnog naziva, numeri koja ih je dovela na zao glas kod mnogih tadašnjih vlasnika lokala. Bila je to čista avangarda, previše smela i napadna za vreme u kojem je nastala. Viola Johna Calea ubija svaku nadu i šiba poput đavoljeg jezika zavodljivosti, dok dve gitare i glas Lou Reeda rastaču svaku nadu u harmoničnost i naznaku prijatnosti – raspad sveta i svih njegovih vrednosti beketovski je naslikan razarajućim zvucima i ritmovima beskompromisnih Velveta. Lou Reed je za ovu pesmu napisao: Ideja je bila spojiti reči radi čiste zabave njihovog zvuka, a ne nekog posebnog značenja, što se sjajno uklapalo sa disonatnim muzičkim tonovima i već pomenutom pričom da ako još jednom odsviraju ovu stvar biće im zabranjem nastup u lokalu Café Bizzare (kako se upravo i desilo nakon divlje live verzije ove pesme). Bila je to jeretička litanija koju Reed recituje kao što su to činili pesnici s ritmom (i s jednako besnim vizionarskim jezikom). A iznad svake druge pustoši dva duga električna razmišljanja, psihodelični delirijum heroina, halucinantno dočaravanje katarzičnog tripa, udarni krešendo s vrhovima vrtoglavice, orgazmički visoko iznad svakog harmonijskog koda (plemenski tam tam, skinuta viola, jingle-jangle gitare).
The myriad choices of his fate
Set themselves out upon a plate
For him to choose
What had he to lose
Not a ghost bloodied country
All covered with sleep
Where the black angel did weep
Not an old city street in the east
Gone to choose
And wandering’s brother
Walked on through the night
With his hair in his face
On a long splintered cut from the knife of g.t.
The rally man’s patter ran on through the dawn
Until we said so long
To his skull-shrill yell
Shining brightly red-rimmed and
Red-lined with the time
Infused with the choice of the mind
On ice skates scraping chunks
From the bells
Cut mouth bleeding razor’s
Forgetting the pain
Antiseptic remains cool goodbye
So you fly
To the cozy brown snow of the east
Gone to choose, choose again
Sacrificials remains make it hard to forget
Where you come from
The stools of your eyes
Serve to realize fame, choose again
And roverman’s refrain of the sacrilege recluse
For the loss of a horse
Went the bowels and a tail of a rat
Come again, choose to go
And if epiphany’s terror reduced you to shame
Have your head bobbed and weaved
Choose a side to be on
If the stone glances off
Split didactics in two
Leave the colors of the mouse trails
Don’t scream, try between
If you choose, if you choose, try to lose
For the loss of remain come and start
Start the game i che che che che i
Che che ka tak koh
Choose to choose
Choose to choose, choose to go
Bezbroj izbora njegove sudbine
Stavljaju se na tanjur
Za njega da bira
Što je imao za izgubiti
Nije krvava zemlja duhova
Sav prekriven snom
Gdje je crni anđeo plakao
Nije stara gradska ulica na istoku
Izabrao sam
I brat lutanja
Hodao dalje kroz noć
S kosom na licu
Na dugačkoj rascjepkanoj posjekotini od noža g.t.
Reli čovjekovo brbljanje provlačilo se kroz zoru
Dok nismo rekli tako dugo
Na njegov kreštavi krik poput lubanje
Sjajno jarko crveno obrubljen i
Crveno obrubljen s vremenom
Prožet izborom uma
Na klizaljkama stružući komade
Od zvona
Posjeci usta krvari britvom
Zaboravljajući bol Antiseptik ostaje hladan zbogom
Pa ti letiš Na ugodan smeđi snijeg istoka
Otišli birati, birajte ponovno
Ostaci kurbana otežavaju zaborav
Odakle dolazite Stolice tvojih očiju
Poslužite za ostvarenje slave, izaberite opet
I Rovermanov refren svetogrđa pustinjaka
Zbog gubitka konja
Otišla je utroba i rep štakora
Dođi opet, izaberi ići
I ako te epifanijev teror osramoti
Neka vam glava bude ošišana i ispletena
Odaberite stranu na kojoj ćete biti
Ako kamen odleti
Podijeliti didaktiku na dvoje
Ostavite boje tragova miša
Ne vrišti, pokušaj između
Ako birate, ako birate, pokušajte izgubiti
Za gubitak ostatka dođi i počni
Započni igru i che che che che i
Che che ka tak koh
Odaberite da odaberete
Odaberite izabrati, odaberite otići
Na kraju modernog, urbanog haosa pakla izranja apokaliptični, eksperimentalni horror-show, sedmominutna velvetovska improvizacija – European son. Ako ste do tog trenutka gajili i najmanju nadu u spas i smirenje, ostavite je za sobom, ugasite svetla i zaključajte vrata modernog pakla – buka, haos, neurotičnost, kakofonija, monotonija i čulno rastrojstvo na milion obrtaja u sekundi ruše ovom distorziranom, paklenom simfonijom sve pred sobom. Ovaj završni, experimentalni baražni zvučni napad Velveta Lou Reed je posvetio svom literarnom mentoru sa Sirakuza univerziteta, pesniku i piscu kratkih priča Delmoreu Schwartzu. Bio je to moćan uvod u njihov naredni album…
You
killed your European son
You spit on those under twenty-one
But
now your blue car’s gone
You better say so long
Hey hey,
bye bye bye
You
made your wallpapers green
You want to make love to the
scene
Your European son is gone
You’d better say so
long
Your clown’s bid you goodbye
Ubio si svog evropskog sina
Pljuješ po onima koji su ispod dvadeset jedne
Ali sada je tvoj plavi auto otišao
Bolje reci tako dugo
Hej hej, baj baj baj
Napravio si svoje zidove zelenim
Želiš da vodiš ljubav na sceni
Tvoj evropski sin je otišao
Bolje reci toliko dugo
Tvoj klovn ti nudi zbogom
The Velvet underground & Nicoumetničko je, vanvremensko, vizionarsko delo dostojno pažnje i daleko ispred vremena u kojem je nastalo, nešto što ostaje kao ogledalo jednog radikalnog, vremena korenitih promena društva i svesti ljudi – da sve pamti i opominje kroz vreme buduće generacije. Svet je takav kakav jeste, a umetnost lek za dušu i dezodorans protiv smrada koji nesnosno zaudara. Iznutra, nažalost, iz oblandi licemerne pobožnosti i deklarativnog milosrđa.
Kada se pojavio, album je očigledno bio ispred svog vremena. Medijski skrajnut, komercijalno neuspešan, u senci psihodeličnih zbivanja američke Zapadne obale, kao i enormnog uspeha legendarnog magnum opusa The Beatlesa – Sergeant Pepper’s lonely hearts club band, album Velveta ostaće rokenrol biser ispod dubokih naslaga tereta vremena u kojem je nastao – vremena tada nespremnog da ga shvati i prihvati. Dok su se kritičari i publika oporavili od prvobitnog šoka, album je nestao bez traga, poput zagonetne pevačice Nico koja je napustila Velvete i Warhola koji gubi interesovanje za dalji zajednički rad. Tišina i zaborav prekrili su ploču i bilo kakvo dalje interesovanje za bend. Najbolje je sve to okarakterisao Lou Reed:
Bend je imao samo hiljadu fanova, ali su svi oni formirali svoje grupe.
I, zaista, prvi album Velvet undergrounda je je otvorio put imenima kao što su: David Bowie, The Stooges, New York dolls, Roxy music, Television, EKV.
By Dragan Uzelac, april 2023.