Uzimajući u obzir kolika je vjerojatnost da ćemo njome u toku slijedećih pet godina svi biti razneseni u komadiće, atomska bomba nije izazvala toliko rasprava koliko se moglo očekivati. Novine su štampale brojne dijagrame protona i neutrona kako čine svoje, što običnim ljudima nije mnogo govorilo, a i neprestano se ponavljala beskorisna izjava da se bomba »mora staviti pod internacionalnu kontrolu«. Ali čudnovato, malo je bilo rečeno, barem u štampi, o pitanju koje je za sve nas najzanimljivije: »Koliko je te stvari teško proizvesti?«
Obavijest koju mi – to jest široka javnost – imamo o tome, došla ;e do nas prilično zaobilaznim putem, u povodu odluke predsjednika Trumana da ne preda stanovite tajne SSSR-u. Prije nekoliko mjeseci, kada se o bombi samo pričalo, bilo je široko rašireno vjerovanje, da je razdvajanje atoma samo problem za fizičare, a da će, kada ga oni riješe, novo i razorno oružje biti dostupno gotovo svakome. (U svakom slučaju – tako se govorilo – neki usamljeni luđak u laboratoriju mogao bi potpuno razoriti civilizaciju, jednako lako kao što bi ispalio raketu za vatromet.)
Da se to dogodilo, čitava bi se povijest naglo promijenila. Razlika između velikih i malih država bila bi izbrisana, a moć Države nad pojedincem bila bi uvelike umanjena. Međutim, iz izjava predsjednika Trumana, kao i različitih komentara tih izjava proizlazi da je bomba fantastično skupa i da njena proizvodnja zahtijeva ogroman industrijski napor, tako da su samo tri ili četiri zemlje u svijetu sposobne da je proizvedu. Ta je činjenica od osnovne važnosti, jer može značiti da će otkriće atomske bombe, daleko od mijenjanja toka povijesti, jednostavno pojačati kretanja koja su bila očigledna prošlih desetak godina.
Poznata je činjenica da je povijest civilizacije u velikoj mjeri povijest oružja. Naročito je često bila isticana povezanost otkrića baruta i rušenja feudalizma od strane buržoazije. Iako ne sumnjam da se mogu navesti i neki izuzeci, mislim da se slijedeće pravilo može uzeti kao uglavnom istinito: ona razdoblja u kojima je prevladavajuće oružje skupo i teško proizvesti, sklona su despotizmu, dok u onima u kojima je prevladavajuće oružje jeftino i jednostavno, obični ljudi imaju šansu. Zato su, naprimjer, tenkovi, ratni brodovi i bombarderi tiranska oružja, dok su puške, muškete, lukovi i ručne granate bitno demokratska oružja. Komplicirano oružje čini jake jačima, dok jednostavno oružje – tako dugo dok na njega nema odgovora – daje snagu slabima.
Doba muškete i puške bilo je veliko razdoblje demokracije i nacionalnog samoopredjeljenja. Nakon izuma kremenjače, a prije izuma kapice na orozu, mušketa je bila prilično efikasno oružje, a istovremeno toliko jednostavno da se moglo proizvesti gotovo bilo gdje. Njene višestruke prednosti omogućile su uspjeh američke i francuske revolucije, te učinile narodni ustanak ozbiljnijom pojavom nego što bi to mogao biti u naše vrijeme. Nakon muškete došla je puška ostraguša. Uspoređena s mušketom, ona je bila složenija, ali još se uvijek mogla proizvoditi u mnogim zemljama – bila je jeftinija, laka za krijumčarenje i ekonomična što se tiče municije. Čak su i najzaostalije nacije, iz ovog ili onog izvora, mogle doći do pušaka, tako da su se Buri, Bugari, Abesinci, Marokanci – čak i Tibetanci – mogli boriti za svoju nezavisnost, ponekad i s uspjehom.
Ali sav kasniji razvoj vojne tehnike favorizirao je Državu na štetu pojedinca, i industrijske zemlje na štetu zaostalih. Sve je manje i manje žarišta moći. Već 1939. bilo je samo pet država sposobnih da vode rat u velikim razmjerima, sada postoje samo tri – a u krajnjem slučaju samo dvije. Taj je trend očit godinama, a neki promatrači zamijetili su ga već prije 1914. Jedino što ga može promijeniti jest otkriće oružja – ili, postavimo to šire, metode borbe – što nije ovisno o ogromnoj koncentraciji industrijske opreme.
Iz raznih nagovještaja može se pretpostaviti da Rusi još ne posjeduju tajnu pravljenja atomske bombe; s druge strane, opće je mišljenje da će je imati za nekoliko godina.
Tako su pred nama izgledi za dvije ili tri čudovišne superdržave koje će međusobno dijeliti svijet jer će svaka imati oružje kojim milijuni ljudi mogu biti zbrisani za nekoliko sekundi. Prilično se naprečac pretpostavljalo da to znači veće i krvavije ratove, a možda i stvarni kraj civilizacije stroja. Ali pretpostavimo – a to je zaista najvjerojatnija mogućnost – da preostale velike nacije sklope prešutan sporazum da atomsku bombu nikada neće upotrijebiti jedna protiv druge. Pretpostavimo da je oni samo koriste, ili strah od nje, protiv naroda koji su nemoćni da se odupru. U tom slučaju ponovo smo tamo gdje smo bili prije, jedina je razlika u tome da je moć koncentrirana u još manje ruku i da su izgledi za podjarmljene narode i potlačene klase još beznadniji.
Kad je James Burnham pisao »Direktorsku revoluciju« mnogim je Amerikancima izgledalo vjerojatno da će Nijemci dobiti rat u Evropi, i stoga je bilo prirodno pretpostaviti da će Njemačka, a ne Rusija, dominirati evroazijskim područjem, dok će Japan ostati gospodar istočne Azije. To je bio krivi proračun, ali nije utjecao na bit rasprave. Jer, ispostavilo se da je Burnhamova geografska slika novog svijeta bila točna. Sve je očitije da se površina zemlje dijeli na tri velika imperija, svaki zatvoren u sebe i odvojen od dodira s vanjskim svijetom, i da svakim vlada, pod jednom ili drugom maskom, samoizabrana oligarhija.
Cjenkanje oko toga gdje će se povući granice još je u toku i nastavit će se još nekoliko godina, a treća od tri superdržave – istočna Azija, kojom dominira Kina – još je više potencijalna nego stvarna. Ali, opći tok je nepogrešiv, i svako ga je znanstveno otkriće proteklih godina ubrzalo.
Nekoć su nam govorili da je avion »ukinuo granice«; u stvari je obrnuto: tek kad je avion postao ozbiljno oružje, granice su konačno postale neprelazne. Nekoć se radio očekivao kao sredstvo za razvijanje međunarodnog razumijevanja i suradnje; ispostavilo se da je postao sredstvo izoliranja jedne nacije od druge. Atomska bomba može dovršiti taj proces oduzimajući eksploatiranim klasama i narodima svaku mogućnost pobuna, i stavljajući istovremeno vlasnike bombe u položaj vojničke jednakosti.
Nemoćni da osvoje jedni druge, oni će vjerojatno nastaviti međusobno vladati svijetom, i teško je predvidjeti kako se ta ravnoteža može pomjeriti osim polaganim i nepredvidljivim demografskim promjenama.
Za proteklih četrdeset ili pedeset godina, gospodin H.G.Wells i drugi upozoravali su nas da je čovjek u opasnosti da sam sebe uništi vlastitim oružjem, ostavljajući iza sebe mrave, ili neke druge vrste koje žive u zajednici, da preuzmu vlast. Svatko tko je vidio razorene njemačke gradove smatrat će da o toj ideji treba bar razmisliti. Pa ipak, ako promatramo svijet u cjelini, razvoj već decenijima nije bio usmjeren prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva. Mi vjerojatno ne idemo prema općoj propasti, već prema stravično stabilnoj epohi, kao što su bila robovlasnička carstva antike. O teoriji Jamesa Burnhama mnogo se raspravljalo, ali je za sada malo ljudi shvatilo njene ideološke implikacije – a to je koji će tip svjetonazora, koji tip mišljenja i koja socijalna struktura vjerojatno prevladati u državi što će istovremeno biti i neosvojiva i u stalnom stanju »hladnog rata« sa svojim susjedima.
Da se atomska bomba mogla jeftino i lako proizvesti poput bicikla ili budilice, mogla nas je potpuno gurnuti natrag u divljaštvo; ali mogla je, s druge strane, značiti kraj nacionalne suverenosti i visokocentralizirane policijske države. Ako je to, kao što se čini da jest, rijetka i skupa stvar, koju je teško proizvesti poput ratnog broda, vjerojatnije je da će staviti završnu točku na ratove velikih razmjera pod cijenu beskrajnog produžavanja »mira koji nije mir«.
Džordž Orvel
»Tribune«, 19. oktobra 1945.
