Sa Vitoše su na Sofiju padali crveni zapaljeni narovi, kao grа̏d, iz opsade, kao pljusak, i prosuli se na aerodromske jasle. Drobljena masa pomiješala se sa mješavinom mozgova i baruta. Stigli smo. Mnogo je lijepa Sofija,
kao Dulsineja.
Osim tih prizora.
Pljusak.
Isto su se zvale.
Baka,
Unuka
I jedna djevojka.
Doktor Rajko nije bio doktor onda. Imao sam…
Pušku.
Tifus.
Trinaest godina.
Prvi put bio sam među oblacima, sa nevjericom rasijavao snopove pogleda po izmrcvarenom nebu, koje je, tamo negdje, iznad neumitne prašine ipak davalo nadu zemlji. Dvije elise koje su žderale vazduh, sjekle su i dah u vojnika povremenim brektanjem.
Anđelija mi je dala jabuke.
I nijesam je više vidio.
Pune jabuke.
Njenih ruku.
Života.
Jabuke iz epske pjesme.
Sanjao sam da na moj zid jednog dana okačim sliku koju sam uramio u svojim mislima tog dana. Baka Anđelija, detalji narodne nošnje, njene ruke, lijepo prizemno nebo, a smatram da sam na osnovu oskudnog sjećanja dodao slici i roditelje zbog čijeg nestanka sam kasnijih godina bio definisan, posmatran i mnogo puta istolerisan kao ratno siroče, zatim, u pozadini, vašar koji sam tek vidio krajem rata u Bugarskoj, i ogledalo.
Doktor Rajko, bugarski maturant.
Preležati tifus,
izvitoperiti jezik,
zaboraviti kako jedan šesnaestogodišnjak, kod Šavnika, gubi život…
Usta.
Puna.
Krvi.
Anđelija, tad sam prvi put vidio ogledalo. Bila su i ranije neka seoska špigla, iznad fenjera, i odrazi na plehovima kojima smo pokrivali pojate, ali tada sam se vidio prvi put, ćelav, sa rupom na obrazu, žut. Svuda oko mene ja, anfas, poluprofil… Ogledala pod uglovima. U centru doktor Rajko, tek pristigao. Utovaren sa gomilom partizana na aeroplan, jedva su probrali nas nekoliko živih među tijelima koja su postala hladne hrpe kostiju, pobacane negdje po nikšićkom kamenu, ne znam tačno gdje.
Evo ti jabuke.
One iste što je meni moja baba dala.
Davno.
Pa ih ti daj jednog dana.
Unucima.
Kad smo stigli, na Vitoši je ležalo iznemoglo sunce.
Far od automobila.
Svetiljka nad umirućim svijetom.
Okruženo ratnim pticama što su se bučno rojile oko Sofije, polagano se utopilo u najvisočije obronke prirode. Ispali smo iz naše zveketave ptičurine, gledali zalazak, plakali. Okružili su nas ruski ljekari, plastičnim rukavicama vukli za rite što su visile sa nas.
Preskakali smo kosti.
Maratonski.
Odjednom nas je zasuo kao nar crveni upaljeni žar. I avionsko gnijezdo postalo je purpurna kaljuga najvećeg pakla.
Kaljuga.
Pakla.
Raskuvane glave.
Pjena od hrapavih koža.
Ljudska tijela.
Polutijela.
Kubizam.
Tebi sam se povjerio. Da smo svi poraženi bili. Ljudi. Psi. Rijeke. I generacije za nama. I to da sam pedeset osam godina braka (a dvije godine bez nje) proslavio u ovoj našoj bjelopoljskoj poslastičari sa dva glumca amatera iz Kolašina.
Jedan od njih je imao svoju Anđeliju,
značajnu kao Drugi svjetski rat.
Pa kako da mu se svijet
i ja
ne otvorimo?
Lako je rijekama.
