Posljednja vožnja trojkom
K A N O N A D A
Cesta je uska a put veoma dug
pod gromom i vrelinom što lomi zrak
i tuče ravnodušnu zemlju
savijaju se tijela od udara i ruši neki zid
u dimu su obrisi smrtne ljepote:
kako li je prije izgledao naš život i
gdje se izgubio mirni svod i let goluba
MARIJAN GRAKALIĆ (Iz zbirke pjesama „Pjesme vojnika“)
MUZIKA SA BRODA „TITANIK“
Vrijeme redefiniranja je vrijeme preobražaja. Ponekad je vrijeme redefiniranja pravo vrijeme za oblikovanje novog umjetničkog djela, koje se može dovršiti do kraja godišnjeg doba, do novog prelaza, novog preobražaja. Preobražaj u muzici je preobražaj nevidljivog, preobražaj neizrecivog. Preobražaj u poeziji je prelaz neizrecivog u nešto što dobija stvarno jezičko postojanje. U muzici je preobražaj neizrecivog preobražaj u Ne-stvarno. Jedno novo svitanje, moglo bi biti dobar početak. Svitanje, preobražaj tmine u jutro, koje samo što nije nastupilo. U toj varnici preobražaja je klica muzike koja treba tek da se rodi.
„Radost stvaranja“ je važna (umjetniku ponekad i jedina nagrada), ali je mudrost „odabira pravog puta“, po meni, najveća umjetnost. To važi za muziku, poeziju, pa i za sam život. Orkestar na „Titaniku“ je svirao svoj posljednji koncert, dok je brod tonuo. Sama „produhovljenost i radost stvaranja“ ne isključuje tragiku. Evo još jednog primjera: Sarajevska ulica Vladimira Perića Valtera s jedne strane izlazi na Titovu ulicu (sasvim logično, zar ne?), dok je na suprotnom kraju te iste ulice, do pred sami rat, postojao bife „Titanik“. One najstrašnije slike, iz ratom razorenog Sarajeva, koje su obišle cijeli Svijet, snimljene su doslovce ispred bifea „Titanik“. (Naslovnu je sliku uz ovaj tekst snimio vjerojatno jedan od posljednjih gostiju bifea „Titanik“.)
Andrić ne bi bio Andrić, a Kusturica ne bi bio Kusturica, da i ovdje nisu umiješali svoje prste. Ne samo oni, rekao bih. Svi smo (neko više neko manje) gurali „prste u pekmez“, i ne znajući da je to bio „đavolji eliksir“. Emir Kusturica je, svojevremeno, diplomirao na praškom Univerzitetu sa dramom „Bife Titanik“, koju je uradio koristeći kao materijal istoimenu pripovjetku Ive Andrića. Eto vidite, Titanik amo – Titanik tamo. Riječ „Titanik“ u našim je životima mnogo više od obične metafore i simbolike. To je drugo ime za sunovrat i stradanje. No, ne treba očajaviti. Svako novo svitanje je i šansa za novi početak.
„Kuda i kako dalje“ je pitanje svih pitanja. Tako je bilo pred rat u Sarajevu, a tako je i danas.
Da ponovim: mudrost odabira pravoga puta je najveća moguća umjetnost.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, proljeće 2023.
