16. Jul 2009. godine
19:15
UPC-Arena, Graz
Referee: Mauro Bergonzi (Italy)
Šturm Graz (Austrija) – Široki brijeg (Bosna i Hercegovina)
2 1
Haas 11′ Ljubić 67′
Hölzl 39′
Petra Weber je hodala te noći sama hodala i hodala i nikako nije mogla da se otrgne od pomisli da u svom životu mora nešto promijeniti hitno i radikalno. I tog dana je išla sa njim na utakmicu i on se nervirao i psovao, i njegovi drugovi takođe i gledala ga je i mislila kako je nevjerovatno koliko njih dvoje nemaju ničega zajedničkog i kako je još nevjerovatnije da su zajedno već četiri godine. Kada je došla do vrha Schloberga pogledala je na toranj i vidjela da je pet minuta do ponoći. Pomislila je: ako se ništa ne desi, ako se baš ništa ne desi, ako sve nastavi da bude kao do sada, poludjeću. Ili ću se ubiti. Pomislila je: kada bih imala gdje da odem otišla bih, odmah sada, sjutra ujutru, nekim vozom do Slovenije, onda dolje na more do Trsta, možda tamo da odem da se zaposlim kao konobarica u nekoj maloj kafani i da me niko ne poznaje, i da me niko ne traži. Možda da odem u Trst i da se zaljubim, tako jako, tako strasno… Petra Weber je podigla glavu i vidjela ogromni svijetleći disk kako lebdi iznad tornja i iznad grada. Disk je nekoliko trenutaka vibrirao na jednom mjestu da bi se zavrtio i velikom brzinom nestao preko neba ostavljajući vatreni trag. Petra Weber je osjetila hladan znoj na grudima i čelu, osvrnula se i nije vidjela nikog.
Christianu Holzlu se nije išlo te večeri na utakmicu jer je pio cijelog dana, i sam je znao – kao budala, i zaspao negdje oko dva sata popodne. Probudila ga je zvonjava telefona, javio se i čuo glas:
– Ideš li ti ili ne ideš na utakmicu?
– Išao bih, ali ne mogu.
– Ti nisi normalan kada piješ svakog dana.
– Sasvim slučajno se desilo – promrmljao je Christian Holzl.
I kada je vratio glavu na jastuk, pomislio je da će telefon sada opet da pozvoni i opet i opet, i da to ne može da izdrži. Pokušao je da pritisne dugme i da ga potpuno isključi kada je opet zazvonio.
– Čujem da si pio jutros – glas je bio ženski.
– Jesam.
– I ja znam zbog čega si pio. Jesam li u pravu?
– Jesi, potpuno si u pravu. Jače je od mene.
– Ako bih sada došla, da li bih bila dobrodošla?
Christian Holzl se pridigao na krevetu i nekoliko sekundi nije mogao da progovori.
– Nijesam dobrodošla?
– Naravno da si dobrodošla, uvijek si dobrodošla.
– Ti bi mi oprostio?
– Oprostio sam, još davno sam oprostio – ustao je i namještao krevet.
– Znači, da dođem?
– Dođi, biću tu.
Christian Holzl je izašao na balkon i podigao pogled ka nebu. Srce mu se grčilo i znao je da će biti samo gore, samo gore, da je greška što joj je rekao da dođe.
– Kao neka droga – prošaputao je i u tom trenutku vidio ogromni svijetleći disk na nebu iznad grada.
– Kao droga – prošaputao je dok je pogledom pratio kako se disk vrti i nestaje ostavljajući trag vatre na crnom nebu.
Jakob Beichler je znao da mu niko neće vjerovati pa je utrčao u kuću po fotoaprat koji je dobio na poklon od žene prije deset godina. Od tada, fotoaparat je uvijek kao zapeta puška spreman jer je više puta Jakob Beichler vidio svojim očima nešto što je za druge bilo neuhvatljivo. I nikom nije pokazivao te fotografije sem ženi, jer je znao, da mu niko neće vjerovati, da će svi misliti da je montaža i prevara, svi, osim nje.
Jakob Beichler je napravio čitav niz snimaka, i dok se svijetleći disk obrtao, crvenio i nestajao na nebu, brzo se obukao i krenuo kod nje da joj pokaže.
Sada mi stvarno neće vjerovati, uopšte mi neće vjerovati – razmišljao je Jakob Beichler izlazeći iz stana. Na donjem spratu ga je vidio komšija i rekao:
– Gdje idete, zar se nijesmo dogovorili da dođete kod nas u baštu da gledamo utakmicu?
– Moram nešto da pokažem ženi i vraćam se brzo, gledaću drugo poluvrijeme – Jakob Beichler je izašao na ulicu i staračkim hodom se zaputio Leonhardstrasse sve do groblja gdje je stao da uhvati vazduh. Pogledao u nebo i nije vidio ništa.
Kada je sjeo na njen grob rekao je:
– Sada ću ti pokazati nešto u šta možda odmah nećeš povjerovati, ali moraš znati: ovo sam snimio samo za tebe, samo ćeš ti pogledati ovo. Otvorio je aparat okrenuo ga ka ploči i pokazao slike sjajnog diska koji lebdi iznad grada, i na narednim slikama njegov vatreni trag na nebu.
I ja sam naravno vidio taj crveni trag na nebu. Sjedio sam na ostrvu, Mura je tekla isto kao hiljadu godina ranije, samo što tada tog ostrva nije bilo, šta se sve može izmisliti, o čemu sve razgovarati, razmišljao sam o tome i o tim ljudima spojenim te noći na jedan nevjerovatan, izvanredan način, koji će im promijeniti živote, koji će ih jednog dana dovesti na obalu jednog mora, i sve troje će svoje bose noge u istom trenutku uroniti u morsku vodu…Kako sve znam toliko sve znam da me ponekad boli…A ta crvena svjetlost na nebu brzo je nestala, brzo, a ipak o njenom postojanju, uticaju i savršenosti mogu pisati od sada pa do vremena kada Mura zauvijek presuši i to vještačko ostrvo zauvijek nestane.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
