Onda je to bilo teško znati. Kad netko ide u kino ili kazalište, proživljava svoju večer ne misleći na one koji su već odradili isti obred, odabrali mjesto i vrijeme, odjenuli se i telefonirali, na jedanaesti ili peti red, sjenu i glazbu, ničiji i svačiji prostor tamo gdje su svi nitko, muškarca ili ženu na svom sjedalu, možda koju riječ isprike zbog kašnjenja, pokoji poluglasni komentar koji do nekog dopre ili se odbije, gotovo uvijek u tišini, poglede uronjene u pozornicu ili platno, bježeći od onoga pokraj njih, onoga s ove strane. Uistinu je bilo teško znati, povrh publiciteta, beskonačnih redova, plakata i kritika da nas je bilo toliko koji smo voljeli Glendu.
Nakon tri ili četiri godine bilo bi presmjelo izjaviti da se središnjica formirala oko Irazuste ili Diane Rivero; oni sami nisu znali kako su se u nekom trenutku, uz zdravice s prijateljima nakon kina, izgovorile ili prešutjele stvari koje su iznenada morale stvoriti savez ili ono što smo kasnije svi nazivali središnjicom, a oni najmlađi klubom. Klub nije bio ništa posebno, jednostavno smo voljeli Glendu Garson i to je bilo dovoljno da nas odijeli od onih koji su joj se samo divili. Kao i oni, i mi smo se divili Glendi, a osim nje i Anouk, Marilini, Annie, Silvani, a zašto ne i Marcellu, Yvesu, Vittoriju i Dirku, jer samo mi smo toliko voljeli Glendu i središnjica se formirala zbog toga i iz toga, to je bilo nešto što smo samo mi znali i pouzdavali smo se u one koji su kroz razgovore malo-pomalo pokazivali da i oni vole Glendu.
Počevši od Diane i Irazuste, središnjica se polagano širila; godine kada je snimljena Snježna vatra bilo nas je svega šest ili sedam, oko premijere Uporabe elegancije središnjica se povećala i činilo nam se da neobuzdano raste i da nam prijeti povođenje za snobizmom ili sezonskim sentimentalizmom. Prvi, Irazusta i Diana i još dvoje-troje nas, odlučili smo zatvoriti redove, ne primiti nikoga bez ispitivanja, bez provjere prikrivene viskijima i paradama znanja (kako u Buenos Airesu, tako i u Londonu i u Meksiku kroz ponoćne ispite). U vrijeme premijere Krhkih povrataka morali smo melankolično trijumfalno priznati da nas je bilo mnogo koji smo voljeli Glendu. Uzastopni sastanci u kinima, pogledi na izlazu, oni izgubljeni pogledi žena i bolna tišina muškaraca bili su nam bolji pokazatelj od značke ili lozinke. Neistraženi mehanizmi doveli su nas u istu kavanu u centru, osamljeni stolovi počeli su se zbližavati, postojao je dražestan običaj naručivanja istog koktela kako bismo odložili svaki beskoristan sukob i napokon se pogledali u oči, ondje gdje je još uvijek disala posljednja Glendina slika u posljednjoj sceni posljednjeg filma.
Dvadeset, možda trideset, nikada nismo doznali koliko nas je bilo jer ponekad bi se Glenda zadržavala mjesecima u istoj dvorani ili bi bila istovremeno u dvije ili četiri, a tu je bio i onaj izuzetan trenutak u kojem je osvanula na sceni u liku mladog ubojice u Luđacima, a njezin je uspjeh srušio brane i stvorio trenutni zanos koji nikada nismo prihvatili. Do tada smo se već upoznali, mnogi od nas su se posjećivali kako bi razgovarali o Glendi. Od samoga početka činilo se da Irazusta odrađuje prešutan mandat koji nikada nije tražio, a Diana Rivero igrala je svoju polaganu partiju šaha prihvaćanja i odbijanja koja nam je osiguravala potpunu izvornost bez rizika od prodiratelja ili budala. Ono što je započelo kao slobodna udruga sada je dosegnulo strukturu klana, a površna ispitivanja s početka zamijenila su konkretna pitanja, slijed krivih koraka u Uporabi elegancije, posljednja replika u Snježnoj vatri, druga erotska scena u Krhkim povratcima. Toliko smo voljeli Glendu da nismo mogli tolerirati pridošlice, pobunjene lezbijke i izučene estetičare. Čak se (nikada nećemo doznati na koji način) uzimalo zdravo za gotovo da ćemo odlaziti u kavanu petkom kada se u centru prikazuje Glendin film i da ćemo nakon repriziranja filmova u kvartovskim kinima dopustiti da prođe cijeli tjedan dok se ponovno ne sastanemo kako bismo svima dali dovoljno vremena; kao u strogom pravilniku, obveze su se određivale bez greške, ne poštivati ih značilo je izazvati prezriv Irazustin osmijeh ili ono zastrašujuće ljubazno lice kojim bi Diana Rivero prijavila izdaju i kaznu. U to vrijeme sastanci su bili samo Glenda, njezina zasljepljujuća posvudašnjost u svakome od nas i nismo znali za razilaženja ni prigovore. Tek malo-pomalo, na početku s osjećajem krivnje, neki su si dopustili da im iskliznu djelomične kritike, neslaganje ili razočaranje zbog neke ne baš uspješne scene ili zapadanja u konvencionalno i predvidljivo. Znali smo da Glenda nije bila odgovorna za klonuća koja su na trenutak pomutila sjaj kristala u Biču ili za kraj u Nikad se ne zna zašto. Poznavali smo ostali rad njezinih redatelja, uporišta zapleta i scenarija; s njima se nismo mirili jer smo počeli osjećati da je naša ljubav za Glendu prelazila puki umjetnički prostor i da je samo Glenda bivala spašena od tuđih nesavršenosti. Diana je prva progovorila o misiji, učinila je to na svoj taktičan način ne iznoseći ono što se uistinu odnosilo na nju; uočili smo radost duplog viskija, zadovoljnog osmijeha kada smo otvoreno priznali da se slažemo s njom, da ne možemo ostati samo na tome, na kinu i kavani i tolikoj ljubavi prema Glendi.
Čak ni onda nisu se izgovorile jasne riječi, nisu nam bile potrebne. Svakome od nas bila je važna samo Glendina sreća, a ta sreća jedino je mogla dopirati iz savršenstva. Odjednom su nam greške, nedostaci postali nepodnošljivi; nismo mogli prihvatiti da Nikad se ne zna zašto tako završava ili da Snježna vatra sadrži sramotnu scenu partije pokera (u kojoj Glenda ne glumi, ali ju je na neki način uprljala poput bljuvotine, pa grimasa Nancyja Phillipsa i nedopustiv dolazak pokajničkog sina). Kao i gotovo uvijek, Irazustu je zapalo da jasno odredi misiju koja je bila pred nama i te večeri vratili smo se u svoje domove pritisnuti odgovornošću koju smo upravo spoznali i preuzeli, istovremeno nazirući sreću budućnosti bez mane i Glende bez nespretnosti i izdaja.
Instinktivno, središnjica je zatvorila redove, zadatak nije odobravao mutnu većinu. Irazusta je govorio o laboratoriju kada se već bio smjestio u ljetnikovac u Recife de Lobosu. Smireno smo podijelili zadatke onima koji su morali prikupiti ukupan broj snimki Krhkih povrataka zbog svojih relativno rijetkih nesavršenosti. Nikome nije padalo na pamet postaviti pitanje novca, Irazusta je bio partner Howarda Hughesa na poslovima u rudnicima kositra u Pichinchi; iznimno jednostavan mehanizam na dlan nam je stavljao potrebnu moć, poticaje, savezništvo i mito. Nismo imali čak ni ured, Hagar Lossov kompjutor programirao je zadatke i faze. Dva mjeseca nakon primjedbe Diane Rivero, laboratorij je stvorio uvjete da u Krhkim povratcima zamijeni bezuspješnu scenu s pticama onom koja je Glendi vraćala savršeni ritam i pravo značenje njezina dramskog izražaja. Film je imao već nekoliko godina i njegovo ponovno prikazivanje u međunarodnim krugovima nije izazvalo ni najmanje iznenađenje; pamćenje se igra sa svojim pohraniteljima i navodi ih da prihvaćaju vlastita izmještanja i varijante, možda ni sama Glenda ne bi primijetila promjenu, ali bi čudo savršene podudarnosti sa sjećanjem ispranim od taloga, posve nalik na želju, jer to smo svi primijetili.
Misija se ispunjavala bez prestanka; čim smo se uvjerili u djelotvornost laboratorija, dovršili smo otkup Snježne vatre i Prizme; ostali filmovi ušli su u proces u ritmu koji je točno predvidjelo osoblje Hagar Lossa i ljudi iz laboratorija. Imali smo problema s Uporabom elegancije jer su ljudi iz naftnih emirata držali snimke za svoj osobni užitak pa su bili potrebni manevri i posebne procedure da ih ukrademo (nema razloga za korištenjem druge riječi) i zamijenimo, a da korisnici to ne primijete. Laboratorij je radio na stupnju savršenstva koji nam se na početku činio nedostižnim, premda se to nismo usuđivali reći Irazusti; neobično je da je najsumnjičavija bila Diana, ali kad nam je Irazusta pokazao pravi kraj u Nikad se ne zna zašto, i kada smo vidjeli Glendu kako, umjesto da se vraća u Romanovu kuću, ostavlja auto na litici i razara nas svojim sjajnim, nužnim padom u bujicu, znali smo da na ovom svijetu postoji savršenstvo i da sada pripada Glendi zauvijek, Glendi za nas, zauvijek.
Najteži dio bila je, svakako, odluka o promjenama, rezovima, preinakama u montaži i ritmu; naši različiti načini doživljavanja Glende doveli su do oštrih sučeljavanja koja su se stišala tek nakon dugih analiza i u nekim slučajevima zbog prevlasti većine u središnjici. Premda i poraženi, sudjelovali smo u novoj verziji s gorčinom što sve nije bilo prilagođeno našim snovima, ali ne vjerujem da je ikoga razočarao odrađeni posao; toliko smo voljeli Glendu da su rezultati uvijek bili opravdani, često više od očekivanog. Bilo je i nekoliko uzbuna: pismo čitatelja neizbježnog Timesa koji se zaprepastio krivim redoslijedom triju scena u Snježnoj vatri te članak kritičara iz La Opiniona koji se pobunio protiv izmišljenog reza u Prizmi, pronalazeći uzroke u birokratskom licemjerju. U svakom slučaju poduzete su brze mjere kako bi se izbjegle moguće posljedice; nije bilo teško, ljudi su lakomisleni i zaboravljaju ili prihvaćaju ili su u lovu na novo, svijet kinematografije prolazan je kao tekuća povijest, osim za nas koji toliko volimo Glendu.
Opasnije su, zapravo, bile polemike u središnjici kao i rizik od razdora i rasipanja. Premda smo se osjećali ujedinjeniji misijom no ikad, odigrala bi se pokoja večer u kojoj bi se podigli analitički glasovi zagađeni filozofijom politike, usađujući moralne probleme u jeku posla, pitajući se nismo li se predali kolekciji onanističkih slika, pomućenom urezivanju neke neobične ludorije u očnjak od bjelokosti ili u zrno riže. Nije bilo lako okrenuti im leđa jer je središnjica jedino mogla odraditi zadatak kao što srce ili avion odrađuju svoj, održavanjem savršenog sklada. Nije bilo lako čuti kritiku koja nas je optuživala za eskapizam, koja je naslućivala rasipanje snaga odmaknutih od neke užurbanije stvarnosti, one kojoj je bila još potrebnija utrka s vremenom u kojem živimo. Unatoč tome, nije bilo nužno grubo pritisnuti tek naziruću herezu, čak su se i njezini pobornici ograničili na djelomičnu primjedbu, i oni i mi toliko smo voljeli Glendu da je ponad i izvan etičkih i povijesnih razilaženja vladao osjećaj koji nas je uvijek ujedinjavao, sigurnost da je usavršavanje Glende usavršavalo i nas i svijet. Čak smo dobili i veličanstvenu naknadu u vidu jednog od filozofa koji je uspostavio ravnotežu nakon svladavanja razdoblja uzaludnih dvojbi; iz njegovih smo usta čuli da je svako nepotpuno djelo također povijest, da se nešto tako golemo poput izuma tiska izrodilo iz najindividualnije i najosobitije želje, one da se ponavlja i ovjekovječi ime žene.
Tako smo stigli do dana kada smo imali dokaze da se napokon slika Glende projicirala bez najmanjeg nedostatka; svjetska platna prikazivala su je onako kako bi ona sama – bili smo sigurni – htjela biti prikazana i možda nas zbog toga nije previše začudilo kada smo iz tiska doznali da je upravo najavila svoje povlačenje s filma i iz kazališta. Glendin nenamjeran, predivan doprinos našem radu nije mogao biti slučajnost, ni čudo, jednostavno, nešto se u njoj bez znanja pokorilo našoj anonimnoj ljubavi, iz dubine njezinoga bića dopirao je jedini odgovor koji nam je mogla dati, čin ljubavi koji nas je objedinio u potpunoj predaji, onoj koju bi laici protumačili kao odsutnost. Proživljavali smo radost sedmoga dana, odmora nakon stvaranja; sada smo mogli sagledati svako Glendino djelo oslobođeni prijetnje sutrašnjeg dana nanovo zagađenoga greškama i nespretnostima; sada smo se okupljali s lakoćom anđela ili ptica u apsolutnoj sadašnjosti koja je nalikovala na vječnost.
Da, ali jedan je pjesnik pod istim nebom kao i Glenda rekao da je vječnost zaljubljena u djela vremena, a na Diani je bilo da to dozna i da nas o tome obavijesti godinu dana kasnije. Uobičajeno i ljudski: Glenda je najavila svoj povratak na platno, vječne razloge, frustraciju profesionalca da ostane praznih ruku, već skrojenu ulogu, predstojeće snimanje filma. Nitko neće zaboraviti tu večer u kavani, neposredno nakon prikazivanja Uporabe elegancije koji je vraćen u dvorane u centru grada. Gotovo da i nije bilo potrebno da Irazusta iskaže ono što smo svi osjećali kao gorak okus nepravde i prkosa. Toliko smo voljeli Glendu da je naše obeshrabrenje nije doticalo; zašto bi ona bila kriva što je glumica i još k tome Glenda; užas se nalazio u pokvarenom mehanizmu, u stvarnosti od znakova i obmana i Oscara koji je prodirao poput podmukle pukotine u naš tako teško stečeni raj. Kada je Diana oslonila dlan na Irazustinu ruku i rekla: »Da, to je jedino što nam preostaje«, govorila je u ime svih nas, nije nas trebala ni pitati. Središnjica nikada nije bila tako snažna, nikada joj nije trebalo manje riječi da se pokrene. Razišli smo se poraženi, proživljavajući ono što bi se moglo dogoditi na dan koji je samo jedan od nas znao unaprijed. Bili smo sigurni da se više nećemo sastati u kavani, da će od sada svatko od nas skrivati usamljeno savršenstvo našeg kraljevstva. Znali smo da će Irazusta obaviti ono nužno, ništa jednostavnije za nekoga poput njega. Nismo se ni oprostili kao inače, znajući da ćemo se ponovno sresti nakon filma, jedne večeri nakon Krhkih povrataka ili Biča. Više je to nalikovalo na okretanje leđa, izgovor da je kasno, da valja krenuti; izašli smo odvojeno, svatko od nas u želji da zaboravi dok se sve ne završi, znajući da neće biti tako, da će nam još uvijek nedostajati jutarnje listanje novina i čitanje novosti, glupih izjava strukovnog zgražavanja. Nikada nećemo o tome razgovarati ni s kim, uljudno ćemo se izbjegavati u dvoranama i na ulici; to će biti jedini način da središnjica održi svoju vjernost, da u tišini sačuva ispunjeno djelo. Toliko smo voljeli Glendu da ćemo joj udijeliti posljednje nepovredivo savršenstvo. Na nedodirljivoj visini na koju smo je uznijeli, sačuvat ćemo je od pada, njezini podanici moći će je nastaviti voljeti bez ljage; s križa se ne silazi živ.
Hulio Kortasar
Sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski
