Gubitnik, roman iz zrele Bernhardove faze, remek-delo, prvi put je objavljen 1991. godine (Svetovi, Novi Sad), ali se ovo izdanje odavno ne može pronaći po knjižarama (novo izdanje: LOM, Beograd 2011, prevod Zlatko Krasni). Glavni likovi su slavni kanadski pijanista Glen Guld i njegova dva prijatelja sa studija klavira, pijanista Verthajmer i pripovedač. U stvari, reč je o tome šta se događa kada se nesumnjivo nadareni ljudi poput Verthajmera i pripovedača susretnu sa genijem kakav je bio Guld. Šta se događa kada je čovek dovoljno talentovan da prepozna genijalnost, ali i dovoljno razborit da shvati da do genijalnosti neće i sam doći. Mogli su obojica, i Verthajmer i pripovedač, da postanu sjajni pijanisti (Verthajmer je virtuoz, napisaće pripovedač), ali u susretu sa Guldom, u druženju sa njim, ne samo da će prestati da sviraju, nego će i njihovi životi, naročito Verthajmerov, potpuno da se raspu. Roman i počinje vešću o Verthajmerovoj smrti.
Gubitnika je Bernhard pisao početkom osamdesetih godina, u doba kada su ispod njegovog pera izašli i romani Vitgenštajnov sinovac, Beton, kao i ciklus romana o detinjstvu. I svugde opsesija malograđanskom Austrijom, nemogućnost da se izađe iz sopstvene, individualne nemoći i stvori umetničko delo, bes prema roditeljima i lekarima, i taj čudesni, hipnotički stil prepun ponavljanja, ironije, humora, brutalnosti. Gubitnik je jedan od onih velikih romana evropske književnosti dvadesetog veka, koji bi, u svakom izboru, morao da se nađe na samome vrhu.
Ivan Milenković, vreme.rs
(odlomak)
I Glenn Gould, naš prijatelj i najznačajniji klavirski virtuoz stoljeća, navršio je samo pedeset i jednu godinu, pomislio sam pri ulasku u gostionicu.
Tek, taj se nije ubio poput Wertheimera, već je, kao što sam rekao, umro prirodnom smrću.
Četiri i pol mjeseca New Yorka i sve vrijeme samo Goldberg varijacije i Umjetnost fuge, četiri i pol mjeseca Klavirskih vježbi, kako je Glenn Gould svaki put običavao reći na njemačkom, pomislio sam.
Prije točno dvadeset i osam godina stanovali smo u Leopoldskornu, studirali kod Horowitza i (što se odnosilo na Wertheimera i mene, no po prirodi stvari ne i na Glenna Goulda) tijekom jednog posve kišnog ljeta naučili od Horowitza više nego prije toga u osam godina Mozarteuma i Bečke akademije. Horowitz je sve naše profesore učinio beznačajnima. Ali ti grozni učitelji bili su potrebni da shvatimo Horowitza. Dva i pol mjeseca kiša je lila bez prestanka, pa smo se zatvorili u svoje sobe u Leopoldskornu i radili danonoćno, nesanica (Glenna Goulda!) je postala našim presudnim stanjem, noću bismo utvrđivali ono čemu nas je Horowitz danju poučavao. Jeli nismo gotovo ništa, a sve vrijeme nismo osjećali ni bol u leđima, koji nas je inače uvijek mučio, dokle god smo studirali kod naših starih profesora; kod Horowitza taj bol u leđima nije se ni javljao, jer smo studirali s tolikim intenzitetom da se nije ni mogao pojaviti. Kad smo završili s nastavom kod Horowitza, bilo je jasno da je Glenn već bolji klavirist od samog Horowitza, iznenada sam imao dojam da Glenn svira bolje od Horowitza i od tog trenutka Glenn je za mene bio najznačajniji klavirski virtuoz na svijetu; koliko god da sam klavirista slušao od tog trenutka, nijedan nije svirao kao Glenn; čak ni Rubinstein, kojeg sam uvijek volio, nije bio bolj. Wertheimer i ja bili smo podjednako dobri, a čak je i Wertheimer uvijek govorio da je Glenn najbolji, iako se još uvijek nismo usudili reći da je najbolji klavirist stoljeća. Kad se Glenn vratio u Kanadu, zaista smo izgubili našeg kanadskog prijatelja, nismo mislili da ćemo ga ikad ponovno vidjeti, on je svojom umjetnošću bio toliko opsjednut da smo morali pretpostaviti kako to stanje više neće moći dugo izdržati, te će uskoro umrijeti. Ali dvije godine nakon što smo s njim studirali kod Horowitza, Glenn je na Salzburškim svečanim igrama svirao Goldberg varijacije, koje je dvije godine ranije uvježbavao s nama u Mozarteumu. Nakon njegova koncerta novine su pisale kako još nijedan pijanist Goldberg varijacije nije odsvirao na umjetnički toliko vrijedan način, pisale su, dakle, nakon njegova salzburškog koncerta ono što smo mi tvrdili i znali dvije godine ranije. S Glennom smo se poslije koncerta susreli u Ganshofu u Maxglanu, jednoj staroj gostionici koju sam oduvijek volio. Pili smo vodu i ništa nismo govorili. Kad smo se susreli, bez oklijevanja sam rekao Glennu kako mi, Wertheimer (koji je iz Beča stigao u Salzburg) i ja, ni trenutka nismo vjerovali u ponovni susret s njim, Glennom da smo sve vrijeme mislili samo da će Glenn nakon povratka iz Salzburga u Kanadu brzo skončati od svoje opsjednutosti umjetnošću, od svog klavirskog radikalizma. Zaista, u razgovoru s njim upotrijebio sam izraz klavirski radikalizam. Moj klavirski radikalizam, uzvraćao bi Glenn, a znam i da je taj izraz neprestance upotrebljavao u Kanadi iAmerici. Već tad, dakle gotovo trideset godina prije svoje smrti, Glenn nijednog drugog skladatelja nije volio kao Bacha, na drugom mjestu bio mu je Händel, Beethovena je prezirao, čak ni Mozart, kojeg sam volio kao nijednog drugog, više nije bio taj kad bi on govorio o njemu, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Nijedan jedini ton Glenn nije odsvirao bez svog pjevnog glasa, pomislio sam, nijedan klavirist nikad nije imao tu naviku. O svojoj plućnoj bolesti govorio je kao da je riječ o njegovoj drugoj umjetnosti. Pomislio sam kako smo u isto doba bolovali od iste bolesti, kako od nje nikad nismo prestali bolovati, te kako se i Wertheimer naposljetku razbolio od te naše bolesti. Ali Glenn nije skončao od te bolesti, pomislio sam. Ubila ga je bezizlaznost u koju je gotovo četrdeset godina ulazio svojim sviranjem, pomislio sam. Po prirodi stvari, on nije odustao od sviranja klavira, pomislio sam, dok smo Wertheimer i ja odustali od sviranja klavira, jer od njega nismo napravili takvu monstruoznost kao Glenn, koji više nije mogao izići iz te monstruoznosti, štoviše, nije više imao čak ni volje da iziđe iz te monstruoznosti. Wertheimer je svoj klavir marke Bösendorfer prodao na dražbi u Dorotheumu, ja sam svoj Steinway jednog dana poklonio jednoj devetogodišnjoj učiteljskoj kćeri u Neukirchenu kod Altmünstera, kako me taj više ne bi gnjavio. Učiteljsko dijete ruiniralo je moj Steinway u najkraćem roku, ta me činjenica nije boljela, naprotiv, promatrao sam to tupo uništavanje s perverznom nasladom. Wertheimer je , tako je sam uvijek govorio, ušao u duhovne znanosti, dok sam ja započeo s procesom zakržljavanja. Bez glazbe, koju sam iz dana u dan sve teže podnosio, kržljao sam, i to bez praktične glazbe, jer je ona teoretska na mene od prvog trenutka imala isključivo pogubno djelovanje. Iz trenutka u trenutak sve sam više mrzio svoj vlastiti klavir, nisam se više mogao slušati kako sviram; nisam se više želio ogriješiti o svoj instrument. Tako sam jednoga dana posjetio učitelja da mu najavim svoj dar, svoj Steinway. Čuo sam da njegova kći pokazuje dar za taj instrument, rekao sam mu, i najavio transport Steinwaya u njegovu kuću. Na vrijeme sam se uvjerio da sâm nisam pogodan za karijeru virtuoza, rekao sam učitelju. Kako u svemu tražim samo ono najviše, moram se rastati od svog instrumenta, jer na njemu, kao što sam se iznenada uvjerio, posve sigurno neću postići ono najviše, pa se sâmo po sebi razumije da ću njegovoj darovitoj kćeri staviti na raspolaganje svoj klavir. Nijedan jedini put neću više podići njegov poklopac, rekao sam zaprepaštenom učitelju, prilično primitivnom čovjeku, oženjenom još primitivnijom ženom, također iz Neukirchena kod Altmünstera. Troškove transporta preuzet ću, naravno, ja, rekao sam učitelju, kojega poznajem od djetinjstva, baš kao i njegovu ograničenost, da ne kažem glupost. Učitelj je smjesta prihvatio moj dar, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Ni trenutka nisam vjerovao u darovitost njegove kćeri; za svu učiteljsku djecu sa sela tvrdi se da su nadarena, posebice za glazbu, ali ustvari ona nemaju dara nizašto, sva ta djeca oduvijek su posve bez dara, a ako neko takvo dijete i umije odsvirati nešto na fruli ili citri ili klaviru, to još uvijek ne dokazuje njegovu darovitost. Znao sam da svoj skupocjeni instrument izručujem potpunoj bezvrijednosti i upravo sam ga stoga dao odnijeti učitelju. Učiteljeva kći je moj instrument, jedan od najboljih i najrjeđih, pa tako i najtraženijih i najskupljih, u najkraćem roku uništila i učinila neupotrebljivim. Ali upravo taj proces uništavanja mog voljenog Steinwaya bio je ono što sam želio. Wertheimer je, kao što je uvijek govorio, ušao u duhovne znanosti, ja sam zakoračio u proces zakržljavanja, a time što sam svoj instrument otpremio u učiteljevu kuću, taj sam proces započeo na najbolji mogući način. Wertheimer je, međutim, još godinama nakon što sam ja svoj Steinway poklonio učiteljevoj kćeri, svirao klavir, jer je još godinama vjerovao da može postati klavirski virtuoz. Uostalom, svirao je tisuću puta bolje od većine klavirskih virtuoza koji javno nastupaju kod nas, ali naposljetku ga više nije zadovoljavalo da u najboljem slučaju bude klavirski virtuoz poput svih drugih u Europi, pa je prestao i posvetio se duhovnim znanostima. Osobno sam, kako sam mislio, svirao bolje od Wertheimera, ali nikad ne bih umio svirati kao Glenn i stoga sam (dakle, iz istog razloga kao i Wertheimer!) iz trenutka u trenutak odustajao od sviranja klavira. Morao sam svirati bolje od Glenna, a to nije bilo moguće, to je bilo naprosto isključeno, pa sam tako odustao od sviranja klavira. Probudio sam se jednog travanjskog dana (ne znam više koji je točno bio) i rekao samome sebi: dosta je klavira. I ja zaista više nisam dotakao instrument. Odsad ću se posvetiti filozofskim stvarima, mislio sam na putu do učitelja, iako po prirodi stvari nisam mogao imati pojma što bi te filozofske stvari zapravo trebale biti. Ja apsolutno nisam klavirski virtuoz, rekao sam samome sebi, ja nisam interpretator, nisam reproduktivni umjetnik. Ja uopće nisam umjetnik. Pokvarenost moje misli smjesta me je privukla. Sve vrijeme dok sam išao k učitelju, izgovarao sam neprestance te tri riječi: uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! (…)
Thomas Bernhard, Der Untergeher (Gubitnik, 1983)
S njemačkoga preveo Boris Perić
