Dnevnik zavodnika (5)
- travnja
Još uvijek mi je duša obuzeta tom protivurječnošću.
Vidio sam je, a ipak je nisam vidio. Lagani trag, koji je ostao u mom sjećanju, nije mi dovoljan, da bih se njime okrijepio. U meni sve priželjkuje nestrpljivo, strastveno njenu sliku, kao da je u pitanju nešto neizmjerljivo, ali ona neće da se pojavi. Htio sam sebi iščupati oko, da ga kaznim radi njegove zaboravljivosti.
Kada se zamorim od nestrpljivosti, i kada se ponovo u meni sve smiri, onda mi slutnja i sjećanje zajedničkim snagama dočaravaju njenu sliku; ali ona neće da poprimi lik, ne ocrtava se u čvrstim obrisima preda mnom; nalik je finoj čipkastoj paučini, koja postaje vidljiva samo na tamnoj pozadini.
Čudne li slučajnosti! Mogao bih u tome naći za mene radosni dokaz moje mladosti. A povrh toga, tražim svoj plijen među djevojkama, ne među mladim, ženama; zar ne dokazuje i to, da sam još mlad? Žena je manje prirodna, koketnija; odnos sa ženom nije lijep, nego pikantan, a pikanterija je uvijek zadnja draž. Nikad ne bih mislio, da će mi prvenci zaljubljenosti toliko goditi! Zaista, ja sam zaljubljen i osjećam se kao plivač, koji, zaronivši, izgubi načas svijest.
Utoliko bolje!
Mogu stoga sebi više obećati.
- travnja
Ne prepoznajem više samoga sebe. Osjetila su mi strašću uzburkana kao nemirno more. Kad bi me netko sad mogao vidjeti, činio bih mu se sićušnim malim čamcem, koji se ruši niz gigantski val, da idućeg trena nestane u dubinama. No on ne vidi krmilara, koji stoji čvrsto i mirno na svojem mjestu. Bučite divlje sile strasti, pjenite se pod nebo, valovi divlji! Ipak me nećete proždrijeti, sačuvat ću hladan razum.
Nigdje ne mogu naći uporište, kao vodena sam ptica, nigdje ne nalazim, na uzburkanoj pučini, mjesto, na kojem bih se mogao spustiti. Pa ipak je divljanje sila moj element, poput vodomara sam koji svija svoje gnijezdo na moru.
Puran je bijesan, kad ugleda nešto crveno. Meni se to isto događa sa zelenim, pogotovu ako je to zeleno kabanica. Katkad me moje oči obmanjuju, dočaravajući mi onu, koju očekujem, a tada na koncu nalazim, da je to bolničar iz bolnice Frederike.
- travnja
Treba se znati obuzdati, nema pravog uživanja bez obuzdavanja.
Nema nade, da uskoro saznam nešto pobliže o djevojci, koja ispunjava sve moje misli i osjećaje — doduše negativne, jer je osjećam samo preko lišenosti.
No, neću ništa poduzeti; jer i takvo stanje uzbuđenosti ima svoje draži. Oduvijek sam nalazio uživanje u tome, da u noći punoj mjesečine ležim u čamcu na nekom našem lijepom jezeru. Smotam jedro, izvučem kormilo i ispružim se, da bih mogao gledati u nebo. Dok nemirni valovi ljuljaju čamac, dok oblaci, koji žustro prolaze, zastiru i opet otkrivaju mjesec, mene zahvata divan osjećaj mira, nešto uspavljujuće; ljuljanje čamca je kao neka jednolična uspavanka. Brza izmjena svijetla i tame, oblaci, koji prolijeću, ošamućuju me i dozvoljavaju mi, da budan sanjam. I sada se tako pružam, uvlačim jedro i izvlačim kormilo, neka me valovi čežnje nose. U meni postaje sve tiše i tiše, zrači svijetli mir.
Nada mnom nebo nade i ona, čas uronjena u svijetlo, čas u tamu, neodređena i nedokučiva zabliještenu oku. Kakav užitak prepustiti se, da te nosi voda u svom kretanju! Kakav su užitak uzbuđenja u meni samom!
Non multa sed multum!
21.travnja
Dani bježe, a ja ostajem na istoj točki, više nego ikad vesele me mlade djevojke, ali me prošla volja da u njima uživam. Svuda tražim samo nju. Stoga sam često nepravedan i nestrpljiv u svojoj žudnji. Sada dolazi krasno doba, kada se na ulicama i trgovima stiču one male mjenice, koje se u društvenom životu zimi skupo naplaćuju. Mlade djevojke zaborave mnogo, ali ima situacija, koje im se usjeku u pamet. Svakako, da u salonima ima dosta dodira sa ženama, ali je bez stila tu započinjati avanturu. U salonu se čine mlade djevojke tako reći oklopljene, situacija je skučena i otrcana, osjećaji su uspavani. No na ulici, koja je kao otvoreno more, djeluje sve snažnije i tajanstvenije. Stotinu ću kruna dati za smiješak na ulici, ali ni deset za stisak ruke u plesnoj dvorani.
Tek kada je pustolovina u toku, tražimo izabranicu u društvu. Imamo već mali sporazum, koji djeluje primamljivo, to je najdjelotvorniji stimulans, koji znam.
Ona se ne usuđuje, da ga u razgovoru dotakne, ali ona na njega misli. Čak ni ne zna, da li sam ga zaboravio ili ne, te time stičem prikladnu priliku, da započnem zgodnu igru žmurke. Eto, zimus neću imati dobru žetvu, jer se suviše bavim tom mladom djevojkom.
No neka godina bude mršava samo u jednom određenom smislu.
- svibnja
Prokleti slučaju! Nikada te nisam kleo kad bi me iznenadio prepadom, ali sada te proklinjem, jer si izostao.
Da li je to tvoja najnovija zagonetka, neshvatljivi misterij, ti, neplodna mati svemira, da svoju igru s nama tjeraš katkada kao gvozdeni zakon, a zatim opet kao slobodnu samovolju? Prokleti slučaju, ti si mi jedini pouzdanik, jedini, koji si vrijedan mojeg prijateljstva i mojeg neprijateljstva; vječno ostaješ sebi sličan raznovrsnošću stvari, vječno si zagonetan. Tebi je posvećen sav žar moga srca, u tvojoj se slici zrcalim — zašto mi se, dakle, ne pojavljuješ? Ne moljakam, ne klanjam se skrušeno pred tobom, da bi mi se ukazao; to bi bilo idolopoklonstvo i to se tebi ne bi moglo sviđati.
No ja te izazivam na borbu. Zašto mi ne pružiš priliku? Da li je stao svjetski sat, ili je netko odgonetnuo tvoju tajnu? Ili si se strmoglavio u more vječnosti?
Grozne li pomisli! Svijet bi morao obamrijeti u svome ništavilu.
Prokleti slučaju! Očekujem te! Neću da te pobijedim principima i karakterom (ili kako bi to inače nazvali tupoglavci), želim da budem tvoj pjesnik. Premda nisam pjesnik drugima, ipak sam pjesnik sebi, trošim sam svoju poeziju, od toga živim. Dođi, da te mogu opjevati! Nisam li tebe dostojan? Ne plešem li pred tobom kao neka bajadera pred svojim bogom? Lako odjevena, gipka i nenaoružana, bez svake obrane? Ništa ne posjedujem, ništa ne želim, ništa ne volim, dakle nemam ni što da izgubim: nisam li, dakle, tebe dostojan?
A i ti mora da si se odavno umorio otimajući ljudima ono, što ljube, umorio da slušaš njihovo malodušno stenjanje i prosjačenje: okušaj se, dakle, sa mnom, spreman sam. Daruj mi je! Pokaži mi mogućnost, kako god se činila nemogućom. Pruži mi je u sjenovitom carstvu podzemlja, ja ću je izvesti napolje.
Dopusti, da me mrzi, da me prezire, da je ravnodušna prema meni ili neka ljubi nekog drugog — svega se toga ne plašim. No pokreni nešto, oslobodi me ove mrtve obamrlosti. Podlo je, da me želiš umoriti glađu, jer ipak sebi utvaraš da si jači od mene!
- svibnja
Došlo je proljeće; pupoljci se rascvjetavaju, i djevojke skidaju kapute, i moj zeleni kaput je valjda već stavljen u ormar. To se događa, kada se poznanstva zapodjenu na ulici, umjesto u društvu, gdje se odmah saznaje, kako se dama preziva, da li ima zamjerke njenoj porodici, gdje stanuje i da li je zaručena. Od koje li to mora biti važnosti za nekog prosca, koji zdravo rasuđuje, a koji će se, dakako, ipak zaljubiti u već zaručenu djevojku! Takvi bi odavna očajavali, da su na mojem mjestu; ljube neku djevojku, a moraju otkriti da je zaručena — kakav udes! Mene to ne bi mnogo zabrinulo! Zaruke su samo komična zapreka, a ja ne izbjegavam ni komične ni tragične zapreke, plašim se jedino dosade. Premda sam pokušao sve moguće, nisam saznao ni najmanju sitnicu. Možda uopće ne živi u našem gradu, možda stanuje na selu, možda, možda — ah, mogao bih pobjesniti radi svih tih »možda« i što više bjesnim, to mi više takvih »možda« pada na pamet.
Pripremio sam novac za putovanje; kad bih samo znao, kamo bi taj put trebao voditi, uzalud je tražim u kazalištu, na koncertu, na plesovima i na šetalištu. Pa ipak se potom radujem, jer jedva vrijedi osvojiti mladu djevojku, koja misli samo na zabavljanje. U najmanju ruku nedostaje takvim djevojkama izvornost, a to je za mene i prije i poslije: conditio sine qua non. Lakše je naći dragocjenost među cigankama, nego u plesnoj dvorani, u salonu gdje se izlažu pogledima mlade djevojke, sasvim nevino, dakako; sačuvaj bože, da bih o tome drugačije mislio.
Seren Kjerkegor
Nastaviće se
