Gradovi: Keln, Dizeldorf, Brisel
Zemlje: Njemačka, Belgija
Vrijeme: Novembar 2013.
U restoranu kelnskog muzeja “Ludvig” prošle nedjelje sam ručala sa jednom starom profesoricom književnosti. Živi u malom gradu na zapadu Njemačke, nijesam pitala kom. Dobila je za rođendan kartu za koncert koji se održavao u dvorani na prvom spratu; došla je ranije i sjela za sto pored klavira da popije kafu. Ja sam se spustila sa Kelnske katedrale i svratila na ručak da nečim izliječim vrtoglavicu – zavojito stepenište od 533 stepenika, dovoljno rečeno. U restoranu nije bilo mjesta pa sam pitala gospođu mogu li da joj se pridružim. Prvo me je zamolila da sporije govorim: “Moj engleski nije naročito dobar… Da, sjedite, naravno”. Ali je sjajno govorila francuski. Pričala mi je kako uči španski, kako će možda otiči u Boliviju na neko vrijeme – nije sasvim sigurna, malo je plaši ta strašna nadmorska visina, oko 4000 metara: “Nijesam više tako snažna, znaš”. U penziji je već 9 godina. Sluša tango, ali ne pleše – još. Pita me o svemu, o studijama i gradovima i jezicima i o Jadranskom moru. Dolazila je u Hrvatsku, davno. A nedavno je izgubila ručni sat i mrzi da svako malo traži mobilni… “Kako vi na engleskom kažete mobilni telefon?” Bliži se 4 popodne i ona se sprema da krene, zbija šale o tome kako je kaput pretežak, oštra zima na sjeveru. “Uživaj u izložbi… I u životu.” Otišla je. Otišla sam i ja. Nešto je novo u muzeju moderne umjetnosti. Postavka se zove “Not Yet Titled: New and Forever at Museum Ludwig”.
Sledeće večeri sam u pabu “Schaukelstühlchen” u Dizeldorfu pila domaće pivo, kad mi se pridružio gospodin Zebra: “What’s up?” Nervira ga što je na karneval koji je u gradu upravo počeo došlo tek nekoliko stotina ljudi. “A u Kelnu ih je danas bilo 20 000. Katastrofa!” – požali se, podvi rep na kostimu, i produži.
Metroom iz avenije Hajnriha Hajnea, linija 79, do koncertne dvorane “Mitsubishi Electric”. Na istoj stanici silaze tri mladića, usput piju pivo. “Idete na koncert?” “Ma neee, malo šetamo ovom nedođijom… Naravo da idemo na koncert!” Ispostavlja se da i oni dolaze iz Brisela; nijesu odatle inače ali trenutno jesu. Imaju bend – “The Tram Tour” – sviruckaju ljeti na evropskim festivalima. “Dinamic ’70s”, kaže frontmen, “Ako već moramo da pričamo o kategorijama”. Basista i ja kupujemo pivo, dizeldorfsko, Altbier. “Ako ovo naručiš u Kelnu”, kaže mi, “donijeće ti koka-kolu. Ozbiljno.” Obećah da ću doći na njihovu svirku; petak, neki engleski pab u centru Brisela. (Bila sam, i bili su dobri!)
Nego, u Dizeldorf smo došli da čujemo “Arctic Monkeys”. Svirali su i kod nas ali su karte bile rasprodate mjesecima unaprijed – lako je i jeftino sa Ostrva i iz Francuske, Njemačke, Holandije, Luksemburga doći do Brisela… Publika se sjati sa svih strana. U Dizeldorfu je to ovako bilo: http://www.youtube.com/watch?v=s_bB84DndPo . Meni prvi put. Prvi put na koncertu velikog benda moje generacije.
U subotu, nakon svirke mojih poznanika iz Dizeldorfa, sjedjela sam kući i gledala svoja predispitna posla kad dođe poruka – u Briselu večeras nastupa “The National”! “Naravno da idemo!” – otpisah. Neke stvari su se poklopile: ja i Veronika čvrsto smo odlučile da pokušamo da nađemo ulaznice, iznenada je u grad stigao i dragi drug iz Crne Gore, čak su nam i lokalni dobroćudni tapkaroši bili naklonjeni, i pristup koncertu prodavali po regularnoj cijeni. Jedna elektronska karta stigla je iz bolnice – djevojci se nešto desilo, ne strašno, ali dovoljno da je spriječi da dođe na svirku. “Uplatićeš mi novac kad se koncert završi, nema problema. Have fun!”- napisala je. Drugu ulaznicu čekali smo na raskrsnici pred dvoranom “Vorst Nationaal”: “Cupkaću kraj semafora i nosiću crvenu kapu”. “Super, crvena kapa je odlična ideja. Stižem.” Treću smo dobili na poklon; neka starija gospoda nam je uručiše pred ulazom, uz komentar: “Ta nam je viška, pare nam nijesu potrebne, uživajte! Veel plezier ermee!” I tako, obretoh se na drugom sjajnom koncertu, 5 dana posle Dizeldorfa. Evo nečeg od majstora iz “The National”, uživo: http://www.youtube.com/watch?v=Fn1WSO89mHo
To je Grad. Povezanost. Nasumičnost. Ljudi sa kojima podijeliš pivo i cigare pa ih nikad više ne vidiš, i to je sasvim u redu. Lakoća. Jeftini autobusi, brzi vozovi. Mogućnost da se desi, sve. Šta je iza ćoška?
Kad pričamo o odlascima, seobama – jer tamo je negdje možda bolje – uvijek neko u neko doba posegne za Kavafijevim stihovima:
“Da nekud drugdje odeš – ne nadaj se –
nema za teba broda, nema puta.
Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu,
straćio si ga i na cijeloj kugli zemaljskoj.”
Tada se sjetim Miltona Glejzera, legendarnog grafičkog dizajnera, najznačajnijeg u 20. vijeku, koji u dokumentarnom filmu “To Inform and Delight” kaže da je to što je živio u Njujorku bilo presudno za njegov uspjeh: “U bilo kom drugom gradu bi bilo nemoguće.”
Ono “kako sam?” uvijek je mnogo zavisilo od toga “gdje sam?”. Ovdje, sada, dobro je. Baš.
