Quale e colui, che forse di Croazia Viene a veder la Veronica nostra,
Che per Vantica fama non si sazia,
Ma dice nel pensier, fin che si mostra: »Signor mio Giesii Cristo Dio verace,
Or fu si fatta la sembianza vostra?«
Dante, »Raj«, XXXI, 103—108.
Dom grofova Rostovih u ulici Povarskoj, poznat još iz gimnazijskih dana »Vojne i mira«, donedavna služio je kao muzej »Slikarske kulture«. Za studij suvremene slikarske anarhije taj danas tako važan kulturnohistorijski materijal premješten je u muzej azijskih lijepih vještina »Ars asiatica«, a u domu grofova Rostovih ureduje policijski kvart za Povarsku ulicu, prozvanu, nema tome godina, imenom Vorovskoga, ruskog ambasadora u Švicarskoj, koji je pao žrtvom atentata. Osim što je neke aristokratske palače pretvorila u muzeje, a neke starinske nazive moskovskih ulica prekrstila imenima mrtvih revolucionara, revolucija, čini se, da u tom pogledu pokazuje mnogo pijeteta spram prošlosti. U bivšem Aleksandrovskom, danas Narodnom parku, pred Arsenalskom kulom Kremlja (sa koje se strmoglavio Samozvanac), oboren je Romanovski obelisk, postavljen tu u spomen tristagodišnjice vladavine kuće Romanovih. Na mjestu oborenog Romanovskog obeliska prkosi danas Obelisk revolucije, i na mramornoj koloni, sa koje su blistala zlatnourezana imena ruskih careva, danas su uklesana imena revolucionara svih vjekova i naroda: od enciklopedista i Voltairea do Mihajlovskoga, od Lavrova i Plehanova do Lenjina, a tu su i Robespierre i Babeuf, pak Hercen i Kropotkin.
Na Tverskoj, danas Sovjetskoj ploščadi, u zloglasnoj palači moskovskoga generalgubernatora, zasjedaju Moskovski sovjeti, a na mjestu pred palačom, gdje je stajao spomenik generala Skobeleva, stoji Spomenik sovjetske konstitucije: obelisk s mironosnim anđelom, s neizbježnom akademskom paomom i bakrenim pločama Ustava (kao umjetnina, djelo malograđanski banalno).
Caristički gubernijski zatvor na drugoj strani Sovjetskog trga srušen je do temelja, a jonski ampir-pro-pileji, koji su služili kao dekorativan ulaz u staru zgradu gubernijske hapsane, dominiraju prostorom kao slavoluk, postavljen u znak pobjedonosne revolucije. Pred hramom Hrista Spasitelja oboren je spomenik cara Aleksandra III, čije će monumentalno podnožje od crvena mramora biti temelj budućem spomeniku u čast »Oslobođenja rada«. Brončana figura cara Aleksandra II, na Ivanovskoj ploščadi u Kremlju, nestala je, ali pseudo-monumentalni okvir ovog spomenika s mramornom arkadom i mletačkim mozaicima još uvijek kvari arhitektonski jedinstvenu cjelinu kremaljskih bedema.
Od novih spomenika po moskovskim ulicama stoje granitni Dostojevski, Timirjazev i brončani Vorovski pred Komesarijatom za spoljnu politiku. Na starom moskovskom Kazališnom trgu (Sverdlova) stoje četiri temeljna kamena za spomenike Gribojedovu, Ostrovskom, Karlu Liebknechtu i Marxu. U poznatom dvorcu kneza Dolgorukova smješten je »Institut Marxa i Engelsa«, a u palači grofa Razumovskog, u salonima »Engleskoga kluba«, nalazi se »Muzej ruske revolucije«. Kao po svima muzejima, i po tim mramornim i tapetiranim dvoranama »Engleskoga kluba« miriše po naftalinu. Po mnogobrojnim kutijama i vitrinama izvršen je impozantan napor, da bi se obuzdalo vrijeme u neprekidnom, termitskom podgrizanju svega što je čovjek htio i započeo, dovršio ili mislio da dovrši. Zaustaviti vrijeme đavolska je tema svih faustovskih motiva, u okviru muzejskih napora podjednako jalova kao i u poeziji.
Materija polutrule, gnjile štampane hartije, staromodnih revolvera sa nikljastim buldog-bubnjićima, kozački bičevi na zelenom suknu, obilato posuti naftalinskim pločicama u borbi protiv insekata, izblijedjele fotografije i bezbrojne mrtvačke maske, sve je to neka vrsta kolumbarija ili ritualne mrtvačnice, gdje se krvnici i žrtve pretvaraju u trupla, a trupla u mrtve izložene predmete. Na kraju, na što se svode razne stvari što ih je čovjek imao u rukama, ako ne na drvena, sadrena i metalna svjedočanstva o tehničkim vještinama, na trulu hartiju rukopisa, na smeće arhivalija, sabrano na cestama kojima se čovjek od početka kreće kroz požare i nesreće, na mjesečini ili po kišama. Sve što ostaje od bijednih ljudskih svjedočanstava poslije takvih bijesnih vihora, kao što su historijski proplamsaji požara velikog stila (a Ruska revolucija od godine 1917 svakako je historijski oganj najvećeg stila), sve je samo šaka praha i pepela.
Bez poetske uobrazilje, koja se javlja kao instrumentacija oko svih ljudskih svjedočanstava jednog mrtvog vremena, ne može se izazvati o davnim nestalim događajima nikakva uspomena, koja bi bila podudaran izraz mrtvih predmeta i stvari što šute kao prazna pozornica. Čovjek koji je ušao u dvorane ovog Muzeja, a nema svoje intimne, lirske subjektivne inspiracije o tim dramatskim bitkama, u ovim prostorijama ne će otkriti nikakve naročite senzacije. Predmeti, rukopisi i fotografije, izlizane plehnate šerpenje robijaša, snimke posljednje kalvarijske šetnje na stratište, čaša iz koje je pio Muravjov, najbanalniji carski potpis mastilom na nekoj smrtnoj osudi, zubati čelični bokseri carske policije, vintovke ili porculan iz suvremene revolucionarne manufakture, sve je to pod staklenim pločama razvrstano po istom planu najravnodušnije uzvišenosti, koja zločinstvo i kaznu prikazuje po istom grobarskom kriteriju. Svi su ovi predmeti mrtvi i svi su ovi ljudi mrtvi, a muzej čuva mrtve predmete kao što se čuvaju grobovi po zakonu ustrajne tromosti duha, koja dosađuje sebi i drugima. Pisma ženi ili majci, pisana prije izvršenja smrtne osude, pisma pisana olovkom, na zgužvanoj hartiji u tragičnim momentima, kad revolucionari padaju žrtvom umorstva, po Petljurinim kavaleristima skalpirana koža jednog krasnoarmejca, stare krpe iznošenih kravata ne progovaraju same po sebi ni riječi. U uhu, u kome nije razvijen sluh za ovu vrstu tragične poezije, nad ovim davno već zaboravljenim umorstvima, nad ovom krvlju koja pljušti u slapovima nad ruskom zemljom već čitavo stoljeće, tu se ne će objaviti ni jedan stih poeme.
Kada u »Vojni i miru« maršal Murat ulazi u Moskvu, u Kremlju zvone zvona na večernju. Kralj napuljski zaustavlja se s odredom wiirttenberških husara kod crkve svetoga Nikole Javljenskoga na Arbatu, a Tolstoj, opisujući razvoj francuske artiljerije preko Arbata s uperenim topovskim ždrijelima protiv kremaljskih Borovickih i Trojickih vrata, ističe, kako za francusku artiljeriju od maršala Murata do posljednjeg bezimenog artiljerista onaj moskovski teren nije bio ni Vozđviženjka, ni Mohovaja, ona kula Kutafja nije bila kula Kutafja, niti su kremaljska Trojicka vrata bila vrata koja vode u Kremlj, nego je čitav moskovski teren francuskim artiljeristima služio isključivo u artiljerijsku svrhu, kao običan teren na kome manevriraju baterije i otvara se topovska vatra na komandu.
Ako je čovjek u ovom Muzeju revolucije inostranac, kao što su francuski artiljeristi pred kremaljskim zidinama inostranci, indiferenti, kojima Moskva ne govori ni riječi, od svega toga u ovom Muzeju ne će ni vidjeti, ni razumjeti, ni osjetiti mnogo.
Lutajući tako moskovskim ulicama sa Monsieur Philippeom (dopisnikom jednog zapadnoevropskog bulvarskog dnevnika), često sam se sjetio tolstojevskog opisa napoleonske kanonade, kojim je Tolstoj dodirnuo jedno zapleteno i ne manje važno psihološko pitanje, koje obuhvaća svojim najširim rasponom razumijevanje ili nerazumijevanje, poimanje pojava ili predmeta, bez dovoljnog poznavanja same tematike. Čitanje Dantea bez komentara pred jednim auditorijem koji pojma nema o firentinskom i talijanskom Trecentu, čitanje je praznog i dosadnog teksta u vakuumu. Čitavi krugovi raznovrsnih pogleda na svijet, moralnih i intelektualnih principa i uvjerenja osnivaju se na brojnim pretpostavkama, i, ako su one nepoznate, sve to predstavlja dosadan i suvišan balast za neznalice. Monsieur Philippe, na primjer, tipičan intelektualni pustolov zapadnoevropskog tipa, u sebi, sasvim intimno i potajno, u najsakrivenijim svojim vlastitim subjektivnim spoznajama, nonkonformist u odnosu spram problematike međunarodne vojne 1914—18, zapeo je na rubu nekih političkih spoznaja, kao indiferenat. Oko 1918, on je bio simpatizer lenjinizma u neodređenom, romantičnom smislu, a, kao takav, logičar koji je sredio neke pojmove do tog stepena da je za sebe intimno bio uvjeren da je »socijalist«. »Socijalist« zapadnoevropskog tipa, kome je sve što se zbiva na istoku od Rajne, a pogotovu na istoku od Visle i Dunava potpuno zagonetno i nepoznato, a njegov pogled na ruske ravnice istočno od Kremlja nije se razlikovao mnogo od pogleda Muratovih ili Bonaparteovih artiljerista, kad su uperili svoja topovska ždrijela na Kremlj. Sve što je »slavensko«, a pogotovu rusko, Monsieur Philippeu bilo je toliko strano, da se i ono malo romantičnih sklonosti spram lenjinizma iz godine 1918 izdimilo u kobnom vakuumu nesnalaženja.
Lutamo bez nekog određenog plana, u predvečerje, polurasvijetljenim ulicama, gdje se dime čajane, brijačnice, ribetine po izlozima, gdje odjekuju balalajke iz podzemnih rupa ili se puše gejziri guste pare iz kineskih praonica, a Monsieur Philippe zgraža se nad »Azijom«. On govori o Zapadu, o Civilizaciji, o Demokraciji, o Krizi komunizma, o svim tim zbrkanim pojavama kakve već padaju u oči toj gospodi Philippeima kao kontrasti između njihovih nekih shema i stvarnosti. Kad Monsieur Philippe izgovara riječ »Demokracija«, on je zamišlja kao duhovit bezobrazluk bilo kojeg pariškog taksi-šofera, koji putuje kući na ručak i ne će da poveze putnika kome se smjer ne podudara sa smjerom gospodina šofera u trenutku kad se zaputio kući na ručak. Gdje je još Moskva (po Monsieur Philippeu) od tog visokog stepena šoferske slobodarske demokracije, kad tu nema ni taksija, a kamoli šofera, i kad se prva fijakerska kljusad pojavila na ulicama tek prošle godine?
Kad čovjek izgovara riječ »Civilizacija«, za Monsieur Philippea to je pojam bogatih restorana na bulevarima lijeve ili desne obale senske, a o kakvoj bi se »Civilizaciji« moglo govoriti ovdje, u ovim menzama, gdje se ne servira nikakva druga hrana nego kupus? Gospodina Philippea muči perverzno jedno sudbonosno pitanje, da li je u ovoj zemlji zagarantirana tajna pisama, u zemlji u kojoj se do jučer 99,0/o pučanstva nije još uopće dopisivalo. Pravo sastajanja, mišljenja, sloboda štampe, pravo izricanja svog negativnog uvjerenja i tako dalje, sve to muči gospodina Philippea, koji tuguje za svakom izgubljenom minutom od žalosti za svojim pariškim šoferima, za svojim pariškim večerama, za prijateljima, za Montparnasseom, za Kupolom, za Rotondom, za Closerie des Lilas, za svim dragim zakucima Grada, gdje su već Kelti bili graveri sa veoma visoko razvijenim ukusom. Kao za Muratove artiljeriste, i za gospodina Philippea (i veliku većinu te gospode) današnja Moskva ne predstavlja baš ništa drugo nego riporterski teren, stvoren u publicističkoartiljerijske svrhe, a svi ti Arbàti, katedrale, ulice, bazilike, Kremlj, sve je to za gospodu barbarska, pitoreskna, dosadna i u najpovoljnijem slučaju unosna riportaža.
U domu grofa Tolstoja, u onom malom sobičku u poluspratu, sa podom od prostih jelovih dasaka, gdje uz malu gvozdenu furunicu odmah pod prozorom stoji poznati Tolstojev stol (kod koga je Rjepin naslikao staroga grofa kako piše), Monsieur Philippe ostao je potpuno hladan, bez ikakve asocijacije, indiferentan. I oni »mauvais goût« poderani naslonjači od crne mušeme, obijeni bijelim čavlićima, i oni peškiri nad lavorom i masa baroknog porculana u blagovaonici i fotografije na Makartstalcima od bambusove trske u salonu, sve se to Monsieur Philippeu pričinilo un poco povero, a pomalo i komično, otrcano i ispalo već davno iz mode.
— Čemu se izlažu takva bijedna svjedočanstva zaostalosti ukusa i provincijalne mizerije?
Jedino što je zaokupilo pažnju Monsieur Philippea u kući Lava Tolstoja bijahu posjetnice, na srebrnom pladnju, u šapama jedne mlade medvjedice, u prizemnom holu, i on je dugo zamišljen stajao nad vizitkartom neke francuske kontese, koja je tu bila i počastila grofa svojom posjetom, u ovoj dalekoj, zaostaloj, barbarskoj zemlji. Posjetiti grob Čehova, sobu Skrjabina ili Rubinšteina, maštati nad pojavom Solovjova, gledati u tužno lice Iverske Matere Božje s nekim izvjesnim osjećajem žalosti, „gle, pak to je ta naša nesretna Iverska Mati Božja, pred kojom su klečala pokoljenja ruskih nesretnika, a njen je pogled melankoličan kao što su melankolične ove livade, na kojima je Monsieur Philippeu dosadno, jer ne pije aperitive na Champs-Elysées..
Tako se Monsieur Philippe prošetao mnogobrojnim sobama »Engleskog kluba« dosađujući se i ne shvaćajući što se toliko zaustavljam nad nekim poderanim hartijama, koje su, za gospodina Philippea, ispisane antipatičnim i zagonetnim hijeroglifima.
— Kakvog to smisla ima razmišljati nad polupanim, starim, drvenim i priprostim stolicama iz Vjatke, samo zato jer je na toj stolici sjedio jeđamput jedan Černiševski? Tko je već bio taj Černiševski, da vrijedi govoriti o njemu kao o nekom Prometeju, kao da je on, taj gospodin Černiševski, otkrio čovječanstvu vatru? Jedan Béranger bio je pjesnik altrochè Černiševski, i pred Bérangerom isprezali su ljudi konje da ga provezu u trijumfu kroz Pariz kao lovorom ovjenčanog poeta, a tko bi danas ozbiljan spomenuo Bérangerovo ime kada je riječ o poeziji?
Za Monsieur Philippea bilo je prosto zagonetno, više od toga, potpuno nepojmljivo, zašto dolazim već po treći put u tu jadnu panoramu smrdljivih i spaljenih krpa, dok on izgara sav od nervoze da se oslobodi ove mizerije i da se nađe na suncu, pod vedrim nebom, na Tverskoj, gdje se prodaju crveni baloni, gdje laju psi, gdje ne vonja po naftalinu, po smrtnim osudama, po krvi, po čađi, po dimu i po umorstvima.
Ne znam, da li će materija nagomilana u Muzeju ruske revolucije doživjeti svoga Dantea, ali da Epopeja ovih ruskih krvavih dana, koji su trajali od Stenjke Razina do Lenjina više od dvjesta i pedeset godina, vapije za umjetnicima koji bi imali dovoljno sikstinske fantazije da opjevaju ovaj »Posljednji sud«, ovaj »Dan gnjeva« ruske historije, to je izvan sumnje. Od Pugačova do dekabrista, od Radiščeva do Caadajeva, od Hercena i Černiševskoga do Buharina i Lava Trockog nije bilo ruskog čovjeka koji ne bi osjetio u sebi duboko uzvišenu revolucionarnu katarzu nad tragičnom ruskom stvarnošću. Ruski inteligenti stupali su u povorkama, jedni u sjeni drugih, u stopu, po ledenim sibirskim ravnicama, i one beskrajne dugotrajne zimske noći u progonstvu, na katorgi, posljednji uzdasi pod vješalima, očajna samoubojstva i patnje po emigracijama, gigantski kvantitet najsuptilnijih nervnih energija, to je danas ona snaga kojom se Rusija elektrificira.
Vješala, noćno čitanje smrtnih osuda u svjetlosti petrolejke, potajni dogovori u polutmini, teroristički, zavjerenički ispadi dinamitom i vatrenim oružjem, sve su to simboli ruske drame koja danas leži kao historijska materija pod staklom, u muzejskim vitrinama ovog đavolskog panoptikuma. Tisuće i tisuće nepoznatih i bezimenih mrtvaca znače putokaze pokretu koji se javlja u ruskom podzemlju za posljednjih sto godina kao neprekidna podzemna grmljavina, koja, u ovom, na čitavom svijetu jedinstvenom muzeju, svršava s trijumfalnom dvoranom Lenjinova pogreba. Tu su dvorane revolucionarnih pokreta Šezdesetih, Sedamdesetih i Osamdesetih godina, svrstane kronološki, s pismima, sa fotografijama, s pojedinim komadima pokućstva i ruha, s oružjem, s ilegalnom štampom, brošurama i knjigama. Od N. V. Cajkovskog i čajkovaca (1873—74) do stvaranja Boljševičke partije (1903) i Revolucije Devetstotinaipete, ti događaji značili su neprekidne pokolje, vješala, mrtvace po cestama i grabama, sibirske strahote, požare i smrt.
Tu je vojska strijeljala u salvama po razdraženim gomilama i stotine nevinih ljudi raskrvarilo se u jednu minutu. Tu su krvave premetačine, noćna hapšenja, politički procesi u masama, tajne tiskare, kozačko konjaništvo u galopu s izvučenim sabljama, zveka robijaških lanaca, mrtva djeca, matere u smrtnom strahu, krvavi ljudi, krvavi mačevi, krvave ceste, krv i krv i krv. Od balkanske krvi kojom je Vsevolod Garšin napisao svoja »Četiri dana« (stvar značajnu za rusko shvaćanje militarizma, kao što je i Vukelićeva pjesma »Kod Solferina« karakteristično naša), od Šipke i Balkana do Mandžurije i Port Arthura (Andrejev: »Crveni smijeh«), uvijek jedan te isti lajtmotiv: noćne premetačine i hapšenja, batine po zatvorima, politički procesi i vješala. U epohi Dostojevski—Gorki, od dekabrista do strijeljanja pred Zimskom palačom (pop Gapon), od Stjepana Halturina do lajtnanta Šmidta, komandanta pobunjene crnomorske flote, uvijek jedan te isti motiv: strijeljanje na Nevskom, strijeljanje na Leni, strijeljanje u Odesi. Crvene trake krvi na palubi oklopnjača, crvene zastave u rukama djece, krvav snijeg, noćni fotografski moment-snimci bataljona pješadije u kolonama, paloši, kopita, konjanici, mitraljeze, logorske vatre po ulicama, prevaljeni tramvaji, barikade. Revolte spontane i neorganizirane seljačkih masa, prepadi na vlakove, atentati, agent- -provokatori, nagajke, bokseri, vintovke i mitraljeze, pamfleti i dnevna štampa, prve proklamacije carske poslije svladanih ustanaka, sve to govori nijemim govorom mrtvih stvari, što je često jači i tvrdoglaviji od najživlje i najplastičnije riječi. Bezbrojne mase patnika valjale su se tri puna decenija cestama ruske dramatske sudbine, vijale barjacima, padale pod udarcima knute, karteča i teških konjaničkih paloša. Ćete u svijetlosivim carskim mundirima taborovale su po ulicama, i mračni generali, obavijeni uvijek tanahnom i prozirnom horizontalom baruta, profesionalno su strijeljali razbješnjele mase. Propadali su štrajkovi u serijama, pokret gomila talasao se ritmički i tako je decenijima trajala ta krvava borba, koja se na kraju završila zauzimanjem političke i ekonomske vlasti po samim proleterskim masama. U takvom podneblju na početku jedva vidljiv i misteriozan, a kasnije sve ognjeniji, s dna ruskog života kao plamen buknuo je nov proplamsaj ruske patnje i ruskog stradavanja: boljševizam.
Razvoj ruskog marksizma markiran je pokoljima, vješalima i pogromima i taj proces za posljednjih pet-šest decenija nije, za razliku od evropskog, tek politička intelektualna shema s parlamentarnim kombinacijama, nije samo politički program nego jedan, na ruskom negativnom iskustvu sazdan, fanatični pogled na svijet, u doslovnom smislu ovog isto tako fanatičnog pojma. Ruski revolucionarni fanatizam počeo je kao romantični mesijanizam beletristički variranih etičkih principa, kao egzaltacija humanih ideala i prkosne vjere u pobjedu čovjeka, kao što su prkosna sva uvjerenja koja se rađaju u ratovima, u krvi i pod vješalima, kao viša, ljudska negacija ratova, krvi i vješala.
Ruski marksizam rastao je u svijestima na golemom prostoru od mongolskih pustinja do Varšave i Rige uz grmljavinu posmrtnih bubnjeva, uz požare antisemitskih pogroma, uz plač udovica i matera pod vješalima. U Muzeju ruske revolucije sa fotografija i slika promatraju nas mudre i poetske oči ruskih revolucionara, koji su započeli svoj golgotski put još kao djeca. U svijestima takvih dječaka grme bubnjevi Cromwellovih puritanaca i razgara se bengalska teatralika jakobinskih dana. U maglama pravoslavnog djetinjstva, u tajanstvenom svijetu zlatnosivih bizantinskih ikona, u tim vrhunaravnim maglenim čarolijama, gdje vrhunaravni autoriteti raskriljuju svoje sjenke po kalotama crkvenih kupola, u tom svjetlomrcanju žižaka između dva svijeta: slavjanofilskog i zapadnjačkog, javljaju se u tmini prvi traci evropskih svjetionika: Darwin i Marx. Signali iz dalekih bogatih financijskoprivrednih sistema, gdje je tehnika razvijena i gdje već umiru preživjele feudalne i metafizičke slike o životu, u brzom ritmu rađanja novih spoznaja. Tako se u svijesti prvih ruskih marksističkih generacija riješilo osnovno pitanje, od nemira nastao je mir, od nereda naučni red, na osnovi jednostavnog uvjerenja da tako jeste i da tako samo može da bude. U katastrofalnoj propasti vrhunaravnih autoriteta, svi sveci sa svetokruzima i generali sa zlatnim okovratnicima, carevi i boljari u brokatu pretvorili su se u repate majmune, i dok je Marx dokazao da ni profit nije sila neobjašnjiva (kao što se to mislilo u Condillacovo vrijeme), već da i profit nastaje iz radne snage na veoma jednostavan i prirodan način, u mozgu ruskih marksista prve generacije, na ruševinama carske, pravoslavno- militarističke hijerarhije podigla se monumentalna kupola materijalizma, sa kandilima novih ikona: Gassendi, Hobbes, La Mettrie, Feuerbach, Strauss, Vogt, Biichner. Suvremenici Mazzinija i Proudhona, Bakunjin i Hercen. u ruskom intelektualnom svijetu stvoriše platforme zapadnjačke, evropske integralne orijentacije, i marksistička djeca devedesetih godina, fascinirana u prvim danima djetinjstva materijalističkim zanosom, povjerovaše u aktivističku tezu da je klasno protuslovlje ona mehanika, koja u sebi nosi sve mogućnosti, da se krvava ruska stvarnost uzdigne na višu kategoriju zbivanja.
Od tog momenta, kako je ruska omladina devedesetih godina prošlog stoljeća pružila svoju ruku ruskom proleteru, u dubokom uvjerenju da će voljom, tvrdom kao kamenolom, nadvladati sve zapreke na putu do pobjede, započela je posljednja gigantska bitka za posljednjih trideset godina, te nije postala sudbonosnom samo za Rusiju, već i za Internacionalu. Iz te klasne neophodnosti razvio se golemi kvantitet ruske revolucionarne volje, misaone dosljednosti u akciji i hladnokrvne uperenosti na cilj, svih onih osnovnih elemenata političke strategije koja je napokon, prvi put u historiji svijeta, oborila kapital i pobijedila ga topovima. Ta lenjinska tridesetogodišnja »prjamolinejnost« podjednako je intenzivna u gimnazijalno kazanjsko vrijeme, kada Lenjin vrši kritiku individualnog terorizma pod vješalima svog starijeg brata,1 kao i trideset godina kasnije, kada kao proleterski političar piše svoje teze protiv anarhizma ili kad u švicarskoj emigraciji, poslije poraza Prve ruske revolucije, objavljuje nekrologe danas već zaboravljenim revolucionarima, žrtvama pobjedonosne reakcije (1905—06). Ruska revolucionarna jasnoća bila je u Lenjinu i u tisućama revolucionarnih svijesti prije Lenjina i poslije njega nepokolebljiva u osnovnim tezama, u teorijskim diskusijama o razvoju kapitalizma u Rusiji i u pitanju religioznog problema, upravo tako kao i u pitanju zauzimanja političke vlasti oružjem, u kanonadi »Aurore« u Petrogradu, na petrogradskim i moskovskim ulicama i po čitavoj zemlji, kao i kasnije, u dugotrajnim i krvavim revolucionarnim ratovima.
Ciklusi odštampanih govora, rezolucija i teza, zabranjenih i novopokrenutih listova, štampanih na primitivnim, ručnim štamparskim strojevima u ilegali, u podzemlju, bezbrojni litografirani zapisnici kongresa, konferencija, sastanaka, polemika i rezolucija, brošure i debele knjižurine u danas bogato opremljenim i luksurioznim državnim izdanjima, sva ta grafička masa prelivena u olovo predstavlja danas osnove revolucionarne politike, obilježene jedinstvenim pečatom ruske revolucionarne volje, aktivizma razrađenog iskustvom i krvavim otporom u okviru logične koordinacije ideja.
Iz ovalnih crnih okvira promatraju nas drage, inteligentne pojave ruskih revolucionara, likovi visokih čela i blistavih pogleda, koji su u evropskom rasulu raspadanja atoma, teorije elektrona i obnovljenog humeovskog aginosticizma stajali na fronti revolucionarne aktivnosti dosljedno i junački. U vrijeme zapadnoevropskog rasula pomodnog misaonog idealizma, koji se odrazio i u ruskim kulturnim oblastima, u muzici, u religiji, u poeziji, u nacionalističkoj romantici slavjanofilstva, a kasnije u mnogobrojnim istančanim diferencijacijama ruskog neokantijanizma, ti su ruski revolucionari, u okviru svojih filozofskih diskusija, tvrdoglavo i ustrajno, fanatički jednostavno ali dosljedno ustrajali na braniku svakodnevnih, jednostavnih, prividno neznatnih materijalnih interesa najširih ljudskih masa. Po Engelsovu »Anti-Diihringu«, tu su se pisale u zatvorima i u Sibiru beskrajne polemike protiv idealističke revizije marksizma, za objektivnu stvarnost gladi, carizma, vintovke, smrtne kazne, sibirskog progonstva i kapitalističke eksploatacije. Ruska revolucionarna interpretacija Kantove »Stvari po sebi« je ovostrana, ona se potpuno podudara s predodžbom o ruskoj carističkoj, černosotenskoj stvarnosti »kao takvoj po sebi«, ona se na svakome koraku patnje i stradavanja ruskog čovjeka pretvara u sliku neprirodni*
smrti u masama, ona postaje kolektivnom spoznajom jedne monolitno organizirane revolucionarne partije , koja hoće da zauzme političku vlast u interesu patnika i stradalnika i koja u okviru određenih okolnosti ne želi ništa drugo nego da se posveti isključivo tom pitanju zauzimanja političke vlasti u jednoj ekonomski i kulturno zaostaloj zemlji, s jednim jedinim planom da tu ekonomsku i kulturnu zaostalost prevlada u što kraćem vremenskom razmaku.
Ta se partija idejno, teorijski i topovima borila za princip objektivne realnosti ruske političke i ekonomske stvarnosti, jer ako ta ruska politička i ekonomska stvarnost nije objektivno realna i ako klasna svijest proleterska, kao negacija ruskog barbarskog i primitivnog boljarskog nasilja, nije ona snaga koja u sebi nosi sve mogućnosti da se zaostala ruska stvarnost uzdignute na višu kategoriju civiliziranijeg načina života, onda ne preostaje ništa drugo nego beletristički besmisao andrejevskog anarhizma. Onda bi sve skeptičke mogućnosti bile otvorene i u ovom katastrofalnom propadanju privrednih i misaonih sistema ne bi bilo više nikakve preporodne mogućnosti ni političkog ni ekonomskog izlaza.
U dvoranama »Muzeja ruske revolucije« promatraju prolaznike sa slika violentni fanatici ruske stvarnosti, u čijem rječniku ime Hamleta zvuči kao uvreda. Ta jednostrana pravovjernost u pitanjima ruske revolucionarne koncepcije, stopostotna politička i ideološka zaokruženost, ta nepokolebljiva osnova ruskog revolucionarnog uvjerenja održala je ruske marksiste na internacionalističkoj visini političke svijesti augusta godino 1914, kad su na djelu obranili dostojanstvo evropskog marksističkog uvjerenja. Iz ruske socijalističke perspektive, zaratiti se kao marksistički političar pod carskim barjacima, moglo je da znači samo i isključivo smrt ruske revolucionarne koncepcije. I kada se Internacionala srozala augusta 1914, ruski revolucionarni fanatici ostali su u svom švicarskom progonstvu uzvišeni kao orlovi iznad alpinskih visina, da bi se jednoga dana oborili na boljarsko rusko stratište i likvidirali ga u dvadesetičetiri sata.
U političkim i životnim linijama ruskih revolucionara nije se pojavio onaj moralni vakuum, što ga Carlyleov Robespierre osjeća pred smrt. U »Oliveru Cromwellu« Lunačarskoga javlja se na momente carlyleovska opasna praznina od premorenosti tijela i duše, kada svijest zuri u veliko ništa, prepuštajući se fatumu. Ali taj isti Oliver Cromwell Lunačarskoga, koga je Keržencev prozvao kontrarevolucionarom, uprkos toj moralnoj fjaki peče hladnokrvno svoju kajganu i citirajući Bibliju skida jednu glavu za drugom, sa nekom, moglo bi se reći, seljačkom jednostavnošću. Cromwellovski simplizam revolucionara sazdan je uglavnom od uvjerenja da se pravilnost linije revolucionarnog nasilja podudara s interesima širokih proleterskih masa, a ta elementarna nepokolebljiva svijest o pravilnosti vlastite političke orijentacije uslovljena je isto tako elementarnom vjerom u interese masa. Način razmišljanja o stvarima i o pojavama je jednostavan: ti aktivisti ne sumnjaju u objektivnost ruske stvarnosti i njihovi intelektualni profili koščati su i mrki kao što su mrki puritanski profili rudara iz podzemlja Donskog bazena. Spram ženkaste, lirske, tople i senzualne zbunjenosti zapadnoevropskim komforom raznježenog velegradskog intelekta, nagrizenog moralnom i materijalnom korupcijom raznovrsnih političkih konjunktura gavanskog, aristokratskog evropskog ambijenta, ruska revolucionarna shema predstavlja puritansku jednostranost, bez najmanje korozivne sklonosti za razumijevanje takozvanih duhovnih nijansa u zapadnoevropskom dekadentnom smislu. To nije larpurlartističko paučinasto maštanje na rubu lirizma, to je često gruba i naivna radost svijesti o ispravnosti vlastitog voluntarističkog smjera, to je seljačka jednostavnost koja znade što hoće, a jedino što hoće jeste da prestane biti zaostalom seljačkom jednostavnošću. Gigantski ruski mužik u ovim ljudima otarasio se svoje prošlosti pod svaku cijenu, pogrebao se po zatiljku i tipično seljački, iz svoje vlastite perspektive, sarkastično pljunuo na sve takozvane evropske »šarlatanizme, skandale i gluposti«.
— A što, do đavola? Mi znamo što hoćemo, mi znamo gdje smo i kamo putujemo! Udarili smo banke kundakom po glavi, likvidirali smo aristokraciju, feudum i veleposjednika! Razbili smo rusko selo na tri sloja: na kulake, na srednjake i na siromake! Sa siromasima treba da dotučemo kulake, tu strašnu rusku stjenicu. Rusiju treba da elektrificiramo! Šta će nam evropski ratovi? Neka se tamo na Zapadu tuku bankiri, a mi ćemo sa svojim konjanicima i svojim baterijama pregaziti Himalaju i osloboditi Aziju! Carske smo generale pobili, kitajski zid porušili i danas već svaka mačka u Pekingu znade što znači naša zastava. Jednu šestinu globusa smo osvojili, još pet šestina da osvojimo, zemlju da preoremo i stvar je gotova.
Veoma jednostavno i jasno! I evo što se nameće čovjeku, kada prolazi dvoranama »Muzeja ruske revolucije«, promatrajući mase slika bezbrojnih ruskih ljudi, koji su za ostvarenje ovih teza žrtvovali svoj život u dubokom uvjerenju da su njihove žrtve potrebne i za sudbinu ruskog naroda od bitne važnosti.
Kruže maglene, veoma često sentimentalne fraze o čovječnosti i o čovječanstvu i o moralnim principima koji se protive eksploataciji čovjeka po čovjeku. U zapadnoevropskoj beletristici te se čovjekoljubive fraze razvodnjuju do slinave retorike, do dekorativnih pseudo- kršćanskih, mističnih slabosti, kad se u noveletama brišu suze nad patnjom bližnjega i farizejski prevrću oči nad stvarnim stanjem fakata, sa trajno perverznom tendencijom zaobilaženja meritornog pitanja, oko čega se — zapravo — kreće suvremeni svijet političke međunarodne stvarnosti. Da li je građanska i feudalna državna mašina sazdana za materijalnu eksploataciju slabijih klasa ili nije? Tolstoj i Dostojevski propovijedaju višu, nadljudsku pasivnost u patnji, prešućujući najosnovniju istinu o glavnom razlogu izobličenja i raščovječenja ljudskog života. Claudel i Gheon (da spomenem samo ovu dvojicu među suvremenim katolicima) pišu slobodne stihove i drame na tezu George Sandove: ljubi i opraštaj, ne zaboravljajući da koketiraju sa legitimističkom desi icom, među čije apologete zapravo i spadaju.
Postoji i neka druga logika, nadahnuta u svojoj biti isto tako bolom i patnjom, i ta druga, nebeletristieka, nelirska logika ne deklamira o etičkom problemu po romanima i u slobodnim stihovima. Ta ruska revolucionarna logika nije sentimentalna, ona promatra stvari jednostavno, dosljedno i jasno.
— Ako je istina da je samo pod Nikolajem I ugušeno u krvi više od pet stotina kmetskih ustanaka, ako je istina da je Nikolaj II pobio nekoliko milijuna ljudi od Port Arthura do Lavova (1905—17), onda iz tih fakata slijedi neumoljivo logičan zaključak koji se načelno razlikuje od propovijedi pasivne patnje, a taj traži da se čovjek opre zlu, koje rađa raščovječenjem i neprirodnim pomorom milijunskih masa, aktivno — kolektivnom organizacijom samih masa, u njihovom vlastitom interesu. Ta kolektivna organizacija, ta duboka vjera u progres na temelju kolektivne organizacije masa, koja poriče Reclusovu anarhističku tezu — da progres nije aksiom — propovijeda svoj vlastiti politički i partijski credo: ne vjerujemo da je patnja aksiom i znamo da se patnja može ukinuti! Tako se rađa nova svijest, tako rastu spontane pobune masa, a iz neorganiziranih, spontanih masovnih pobuna rađaju se partije, iz partija Lenjin, iz Lenjina lenjinizam, a poslije Lenjinove smrti, kao retrospektivna panorama, ovaj Muzej sa svojim barjacima, trofejima i mrtvacima. Od Stenjke Timofejeviča, koji je zavladao ruskom zemljom od Volge do Kavkaza i Perzije, do Jemeljana Pugačova i do terorista Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kroz ruski život, svim smetnjama uprkos, probijala se do pobjede negativna formulacija patnje, formulacija jednostavna i opravdana: ne vjerujemo da je patnja aksiom! Punih dvjesta i pedeset godina trajao je proces emancipacije ruskih masa s ustrajnom tendencijom da se otmu patnji, i od Radiščeva, koji se otrovao iz očaja, od mrtvih dekabrista, Bakunjina, Kropotkina, pak do posljednjih romantika Stepnjakove podzemne Rusije, ruski su proleteri umirali na vješalima i u progonstvu sa dubokim uvjerenjem da patnja nije aksiom.
U serijama samoubojstava, emigracije, desperaterskih atentata, Likvidacija carizma i Agrarni problem, to su osnovne parole koje se javljaju u svim pamfletima, u ilegalnoj štampi i u privatnoj korespondenciji. Od čajkovaca i narodovoljaca, preko Tkačeva, Ševirjova, Uljanova, Halturina do Osinskoga i svih terorističkih grupa i programa Sedamdesetih i Osamdesetih godina prošloga stoljeća, Likvidacija carizma i Agrarni problem dva su osnovna pitanja koja ne silaze sa dnevnog reda ruskog društvenog života. Propagandistički kružoci, teroristički ispadi, ilegalne brošure, atentati i politički monstre-procesi kroz trideset dugih godina dominiraju prvim planom ruskoga života.
»Proces Desetorice godine 1877«, »Proces Stodvadesetitrojice godine 1878«, bezbrojni procesi grupe »Zemlja i sloboda«, serija atentata godine 1880—81, »Proces Četrnaestorice godine 1887«, »Proces Južnoruskog saveza«, »Proces Sjevernoruskog saveza«, mnogobrojni procesi u prvim danima sindikalizma, ekonomskih štrajkova i agrarnih nemira, sva ta svjedočanstva u Muzeju djeluju svojom specifičnom težinom tako dramatski, te nema čovjeka koji bi na izlazu iz ove grobnice mogao da ne prizna, kako je boljševizam jedna etapa u okviru dugotrajnog historijskog procesa, koji se podudara s rasponom ruske historije za posljednja dva stoljeća. Topovska ždrijela s »Aurore« progovorila su internacionalistički, na temelju teze Druge internacionale da proleteri nemaju domovine, ali osvojivši vlast u Petrogradu, na ruskom sektoru međunarodnog kapitala, pojavila se ogromna masa novih problema specifično ruskih, za koje dobar dio zapadnoevropskog proletarijata, nažalost, nije pokazao suviše mnogo razumijevanja. Od Hobbesa (koji je kao kontrarevolucionarni emigrant u Parizu postao republikanac) velik je razmak do Lenjinove sobe u tom fantastičnom Muzeju. Svijesno revolucionarno htijenje na višem stepenu društvene i moralne svijesti formuliralo se već polovinom osamnaestoga stoljeća, a odonda pa do čitavoga groblja po tim sobama moskovskog »Engleskog kluba« koliko li je pokoljenja palo u teškom i krvavom kretanju spram svjetlijih i čovjeka dostojnijih predjela pameti?
Svi ti pokojni pojedinci krijesnice su u dugotrajnoj ruskoj i evropskoj noći, krijesnice koje nestaju, ponijete nerazgovijetnim ritmom smrti, ali krijesnice koje su svojim meteoritskim sjajem ipak sijevnule u tminama, kao što se pali istočna svjetlost svitanja. Tisuće ovih na smrt osuđenih ruskih svijesti, koje su pridonijele svoju ličnu žrtvu za pobjedu principa čovjekoljubivih i za interese međunarodnog proletarijata, nestale su ponijete crnim krilom najtežeg umiranja, smrti na stratištu, a šetnja po ovom revolucionarnom groblju govori nam da bi sve te žrtve bile beznadno neutješne kad njihova vjera, da je progres ljudskog roda aksiom, ne bi zaista bila aksiom.
Kad se čovjek prošetao ovim mramornim dvoranama, rađa se u njemu osjećaj nadgrobne šutnje kakva vlada po svim crkvama i mauzolejima. Tu, pod ovim staklom, u mirisu krvavih krpa i poderanih pamfleta, po gnjilim tkaninama i povelim fotografijama počivaju svjedočanstva samozatajne požrtvovnosti i junaštva. Pod draperijama crvenog barjaka spavaju uspomene na pokoljenja posljednjih romantika stvarnosti, i ti blijedi plemeniti profili, ti topli pogledi dragih lica, sve to živi u staklenim kutijama životom svečanim. Odrazi svjetlosti blistaju u očima prolaznika, a pod titravim staklom šuti historija u stravičnoj tišini mrtve stvari. Zastaje dah, čuje se kako negdje u prostoru, u daljini, sa Kavkaza, klikću jastrebovi. Vječnosti Prometejska, Slava Ti!
Miroslav Krleža
Iz knjige Izlet u Rusiju
1 Aleksandar Uljanov, obješen u šliseljburškoj tvrđavi, proljeća 1887, kao učesnik atentata na cara Aleksandra. Lenjin, kao sedmogimnazijalac, protivnik je individualnog terorizma. Po iskazu Lenjinove sestre, Marije Iljične, on je zastupao tezu da se takvim putem dalje ne smije.
