Lav i jednorog: Socijalizam i engleski duh (1)
Prvi dio: Engleska, tvoja Engleska
I
Dok pišem, visoko civilizirani ljudi lete nebom iznad mene s namjerom da me ubiju.
Nemaju oni ništa protiv mene kao pojedinca, ne osjećaju nikakva neprijateljstva, a niti ja protiv njih. Oni samo ’obavljaju svoju dužnost’, kako se to lijepo kaže.
Većinom su to, jamačno, miroljubivi ljudi dobra srca kojima nikad, u njihovu privatnom životu, ne bi palo na pamet da nekog ubiju. S druge pak strane, ako nekom od njih uspije da me raznese bombom u komadiće, on zbog toga neće izgubiti miran san. U službi domovini, svi su grijesi oprošteni.
Suvremeni se svijet odista ne može spoznati, ne sagledamo li u njemu poraznu snagu patriotizma, odanosti svojoj naciji. Pod stanovitim okolnostima ona se može skršiti, na određenim stupnjevima civilizacije ona ne postoji ali kao »pozitivnoj« snazi nema joj ravne. U usporedbi s njom kršćanstvo i internacionalni socijalizam krhki su kao slamka. Hitler i Mussolini dočepali su se vlasti samo zato što su se znali poslužiti njezinom snagom, što njihovim protivnicima nije uspjelo.
Također, mora se priznati da se podjela na nacije temelji na realnim međunarodnim razlikama. Sve donedavno mislilo se da je ispravno pretpostavljati kako su svi ljudi više-manje jednaki, a zapravo svatko pri zdravim očima vidi da se u prosjeku odlike ljudskog vladanja uveliko razlikuju od jedne zemlje do druge. Ono što se može dogoditi u jednoj zemlji, nikad se ne bi moglo dogoditi u drugoj. Hitlerova julska čistka, na primjer, ne bi se mogla dogoditi u Engleskoj. I Englezi se uveliko razlikuju od drugih zapadnjačkih naroda. To se oćuti u prikritoj odbojnosti koju gotovo svi stranci osjećaju prema našem načinu života. Malo Evropljana može izdržati da podulje živi u Engleskoj, pa čak i Amerikanci se osjećaju više »kod kuće« na evropskom kontinentu.
Navratite li u Englesku iz bilo kojeg dijela svijeta, odmah osjetite drukčiju atmosferu. Već u prvih nekoliko trenutaka sijaset sitnica pobudi u vas taj osjećaj. Pivo je gorče, kovani novac je teži, trava zelenija, reklame kričavije. Mnoštva u velikim gradovima sa svojim oblokvrgastim obličjem lica, škrbavim zubima i obzirna vladanja, drukčija su od evropskog mnoštva. A potom vas proguta golemost Engleske i stanovito vrijeme mislite da cijelu naciju možete svrstati pod jedinstven nazivnik. Postoji li doista nešto takvo što se može nazvati nacijom? Nismo li mi četrdeset milijuna različitih pojedinaca? A njezina različitost, kaos! Klopotanje zamašnjaka u tvroničkim gradovima Lancashirea, promet kamiona na autocesti Great North Road, repovi pred uredima za zapošljavanje, klepetanje automatskih biljara u gostionicama Sohoa, usidjelice što pedaliraju na svojim biciklima na svetu pričest kroz sumaglicu jesenskog jutra – sve to nisu samo odlomci, već su to karakteristični odlomci engleskog prizora. Pa kako da netko sačini primjerak iz takve raznolikosti.
A porazgovarate li sa strancima, pročitate li neke strane knjige ili novine, steći ćete isti dojam. O da, ima nešto osobito i karakteristično u engleskoj civilizaciji. Engleska je kultura osebujna kao i španjolska. Pomalo je okamenjena u krepke doručke i tužne nedjelje, u dimom obavijene gradove i vijugave ceste, u zelene livade i crvene poštanske sanduke. Sve odiše svojim osebujnim mirisom. Uz to, ona zahvaća u budućnost kao i u prošlost, u njoj živi nešto, kao u živom biću, što se ne da utamniti. Što bi mogla Engleska u 1940. imati zajedničkog s Engleskom iz 1840? Pa ipak, što vi imate zajedničkog s petogodišnjim djetetom čiju sliku vaša majka drži na polici kamina? Baš ništa, osim što se radi o jednoj te istoj osobi.
A povrh svega, to je vaša civilizacija, to ste vi. Ma koliko je prezirali, ili joj se izrugivali, nikad nećete biti sretni daleko od nje, pa i najkraće vrijeme. Puding od sala i crveni poštanski sanduci urasli su vam u dušu. Dobra ili loša, ona je vaša, njoj pripadate i s ovu stranu groba, nikad se nećete osloboditi pečata kojim vas je žigosala.
Međutim, i Engleska se mijenja zajedno s ostalim svijetom. I kao sve drugo može se mijenjati samo u određenom pravcu koji se do stanovite granice može predvidjeti. To pak ne znači da je budućnost predodređena, nego jednostavno da su stanovite alternative moguće, dok druge nisu. Sjeme može, ali ne mora proklijati. No sjeme repe nikad neće uroditi pastrnakom. Stoga je vrlo važno pokušati odrediti što Engleska zapravo jest, prije nagađanja koju bi ulogu Engleska mogla odigrati u presudnim zbivanjima što se upravo odigravaju.
II
Teško je definitivno odrediti značajke neke nacije, a i kad se odrede, one se često izvrgnu u beznačajnosti ili se doimaju kao da nemaju međusobne veze. Španjolci su okrutni prema životinjama; Talijani ne mogu nešto učiniti a da pri tom ne podignu zaglušnu galamu; Kinezi vole hazardne igre. Očito, takve su pojave same po sebi nevažne. Pa ipak, sve ima svoj uzrok, pa čak i činjenica da Englezi imaju loše zube može nam kazati nešto o načinu njihova života.
Postoji nekoliko najopćenitijih karaketeristika koje će gotovo svatko zamijetiti u Engleza. Englezi nisu umjetnički nadareni. Nisu muzikalni kao Nijemci ili Talijani; slikarstvo i kiparstvo nikad nisu cvali u Engleskoj kao u Francuskoj. Potom u usporedbi s ostalim Evropljanima, Englezi nisu intelektualno nastrojeni. Užasavaju se od apstraktnog mišljenja, ne osjećaju potrebe za ikakvom filozofskom misli i sustavnim »pogledom na svijet«. A nije to stoga što su »praktični«, čime često vole da se hvastaju. Valja samo pogledati njihov način izgradnje gradova i vodovoda, njihovo tvrdoglavo prianjanje uza sve što je zastarjelo i neprilično, njihov pravopisni sustav koji prkosi svakoj analizi i njihov sustav mjera i utega koji je shvatljiv samo sastavljačima matematičkih priručnika, pa se odmah vidi koliko se malo brinu za puku praktičnost. Ali urođena im je moć djelovanja bez premišljanja. Njihova glasovita licemjernost – njihov dvoličan odnos prema svom Carstvu, na primjer – s tim je povezan. Također, u trenucima najoštrije krize cijela se nacija učas sjedini i djeluje po nekom urođenom nagonu, odista po nekom nepisanom kodeksu ponašanja koji gotovo svi poznaju, premda nikad nije bio formuliran. Izraz kojim je Hitler okrstio Nijemce: »narod mjesečara«, mnogo bi bolje pristajao Englezima. Iako se nitko koga nazovu mjesečarom time ne može baš ponositi.
No, vrijedno je istaći i jednu naoko manje važnu englesku osobinu koja je vrlo izražena, premda se o njoj rijetko govori, a to je ljubav za cvijeće. Odmah ćemo je zamijetiti čim stignemo u Englesku, naročito ako dolazimo iz južne Evrope. Ne protuslovi li to engleskoj nehajnosti za umjetnosti? Zaista ne, jer tu naklonost možemo naći u ljudi koju u sebi uopće nemaju nikakvih estetskih osjećaja. To je pak povezano, međutim, s jednom drugom engleskom karakteristikom koja je toliko u nama urođena da je jedva i primjećujemo: bavljenje hobyjima i zanimanjima u slobodno vrijeme; englesko štovanje slobode privatnog života. Mi smo narod uzgajača cvijeća, ali također i narod filatelista, gojitelja golubova, tesara amatera, sakupljača naljepnica, igrača s ulice, rješavača križaljki. Sva kultura koja je uistinu domaća usredotočava se oko navika koje čak kad su skupne nisu službene – gostionica (pub), nogometne utakmice, obrađivanje vrta, sjedenje uz kamin i šalica »dobrog čaja«. Još se uvijek vjeruje u individualnu slobodu, gotovo kao u devetnaestom stoljeću. Ali to nema nikakve veze s ekonomskom slobodom, pravom izrabljivanja drugih za svoj probitak. To je sloboda koja priznaje pravo na svoj dom, slobodu raspolaganja svojim slobodnim vremenom, na izbor svoje zabave, umjesto da vam je nametnu odozgo.
Nosey Parker je najomraženije od svih imena za englesko uho. Očito je, naravno, da je čak i ova, čisto privatna sloboda, izgubljen slučaj. Poput svih drugih suvremenih naroda, Engleze se prebrojava, etiketira, novači, »koordinira«. No, zaveslaj njihova podstreka usmjeren je ka drugoj obali, pa je način političkog podvrgavanja kojim se nastoje sputati uslijed toga i modificiran. Nema stranačkih sletova, nikakva omladinskog pokreta, košuljaša, hajki na Židove, ili »spontanih« demonstracija. Ne, nema baš nikakvih izgleda za jedan Gestapo.
Ali u svim društvima običan puk mora u određenoj mjeri biti protiv postojećeg poretka. Istinska pučka kultura Engleske zadire ispod površine društva, na što se manjeviše neslužbeno mršte vlasti. Prosti puk nije puritanski nastrojen, a to se primjećuje već na prvi pogled, naročito u velikim gradovima. Okorjeli su kartaši, poloču piva koliko mogu za svoju plaću, rado pričaju masne viceve i govore najprostijim rječnikom na svijetu. Moraju se nekako iživjeti i zadovoljiti svoje ukuse uprkos licemjernim zakonima (o točenju alkoholnih pića, o igrama na sreću i drugo) koji su tako sročeni da svakog sputavaju, a u praksi sve dopuštaju.
Običan je puk, također, bez određena religioznog vjerovanja. Anglikanska crkva nikad nije nad njim imala jačeg utjecaja, bila je jednostavno zaštitnik zemljoposjedničkog plemstva, a nekonformističke sekte imale su vrlo slab utjecaj. No narod je ipak sačuvao u sebi primjesu kršćanskog morala, iako je gotovo zaboravio Kristovo ime. Obožavanje snage i moći što postade novom vjerom u Evropi i što je zarazilo englesku inteligenciju, nikad nije zahvatilo široke slojeve pučanstva. Njima je politika sile strana. Njih bi zgrozio »radikalizam« koji propovijedaju japanske i talijanske novine. Mnogo što se može saznati o duhu Engleske iz šaljivih obojenih razglednica koje se vide po izlozima jeftinih papirnica. Te su sličice neka vrsta dnevnika u koji su se Englezi nesvjesno upisali. Njihov staromodan pogled na svijet, njihovi gradirani snobizmi, njihova smjesa prostota i licemjerstva, njihova pretjerana obzirnost, njihov duboko moralan pogled na život, sve se tu odražava.
Blagost engleske civilizacije vjerojatno je njezina najizražajnija karakteristika. Zamijetit ćete je čim stupite nogom na englesko tlo. U zemlji ste gdje su kondukteri autobusa dobre volje, a policajci nenaoružani. Ni u jednoj drugoj zemlji naseljenoj bijelcima nije lakše odgurnuti ljude s pločnika. A uz to i ide ono što promatrači u Evropi opisuju kao »dekadansu« ili licemjerstvo, englesku mržnju na rat i na militarizam. Ona je ukorijenjena duboko u povijesti i snažna među donjim srednjim slojevima pučanstva i u radničkoj klasi. Uzastopni su je ratovi oslabili, ali ne i zatrli. Svi se još dobro sjećaju dana kada su se na ulicama za vojnicima plazili jezici i kad su im vlasnici zabranjivali ulaz u uglednije gostionice. U doba mira, čak kad ima i do dva milijuna nezaposlenih, teško je popuniti redove sićušne redovne vojske kojom zapovijedaju časnici podrijetlom iz ladanjskog plemstva i srednjih slojeva što tradicionalno popunjavaju časničke redove vojske u kojoj služe težaci sa sela i proleteri iz bijednih gradskih četvrti.
Većina stanovništva nema vojničke naobrazbe ili tradicije i mrzi rat. Ni jedan se političar ne može dočepati vlasti obećavajući im osvajanja tuđih zemalja ili vojničku »slavu«; nikad ih nije ponio ni jedan hvalospjev zadojen mržnjom. U prošlom ratu vojničke pjesme koje su vojnici sami spjevali i pjevali od mile volje nisu bile osvetničke nego šaljive i posprdne. Jedini neprijatelj kojeg u njima ikad spomenuše bio je njihov narednik. (Na primjer: »Ne želim služit’ usranu vojsku, Ne želim poć’ u rat, Ne želim više svijetom lutat’, Već doma ostat’, živit’ od novca što kurva će mi dat’.« Ali u tom se duhu nisu i borili. — (Opaska autora.)
U Engleskoj se samo mali broj ljudi ponaša u duhu »vladaj Britanijo« i napuhavaju se mašući zastavicama. Patriotizam prostog puka nije bučan i čak je podsvjestan. On u svom sjećanju nije sačuvao uspomenu ni na jednu slavnu vojničku pobjedu. Engleska književnost, poput drugih književnosti, puna je junačkih pjesama, ali valja naglasiti da su obljubljene samo one koje govore o porazima i uzmacima. Nema popularne pjesme o Trafalgaru ili Waterloou, na primjer. Pjesma o vojsci Sir Johna Moorea koja se očajnički borila kod Corunne u povlačenju prema obali (baš kao engleska vojska kod Dunkirka) dopadljivija je od bilo koje pjesme o slavodobitnoj pobjedi. Najganutljivija pjesma na engleskom pjeva o odredu konjaništva koji je izveo napadaj u krivom smjeru. A iz prošlog rata, četiri imena koja su se odista upečatila u sjećanje naroda su Mons, Ypres, Galipolje i Sasschendaele, sve mjesta poraza. Imena velikih bitaka koje su napokon slomile njemačku vojsku uopće nisu poznata širokoj javnosti.
Razlog zašto se strani promatrači gnušaju nad engleskim militarizmom jest u tome što on ignorira postojanje Britanskog imperija, što se doima kao puko licemjerstvo. Naposljetku, zar Englezi nisu progutali četvrtinu zemaljske kugle i zadržali je za sebe? Kako li se sada samo usude preokrenuti i tvrditi da je rat zlodjelo?
Prava je istina da su Englezi licemjerni prema svom Imperiju. U radničkoj klasi to licemjerstvo stiže do neznanja da Imperij uopće postoji. No, njihov prezir prema redovnoj vojsci, izrazito je zdrav instinkt. Mornarica treba relativno malo ljudi i ona je oružje vanjske politike koje ne može neposredno djelovati na unutarnju politiku. Vojničke diktature vladaju posvuda, ali nigdje ne vlada mornarička diktatura. Gotovo svi slojevi engleskog naroda, u dubini svoje duše, mrze pojavu razmetljiva časnika, zveckanje ostruga i čizmu. Desetljeća prije nego se i čulo za Hitlera, riječ ’pruski’ imalo je umnogome prizvuk u Engleskoj kao »naci« danas. Taj je osjećaj odbojnosti tako jak da su već stotinjak godina časnici engleske vojske u mirno doba uvijek odjeveni u građansko odijelo kad nisu u službi.
Jasan i poprilično pouzdan pokazatelj socijalne atmosfere neke zemlje je svečani hod njezine vojske.
Vojnička je smotra zacijelo neka vrsta obrednog plesa, nešto nalik na balet, ples koji izražava stanovitu životnu filozofiju. Svečani hod paradnim korakom je, na primjer, jedan od najneugodnijih prizora na svijetu, čak mnogo više zastrašujući nego obrušavajući bombarderi; najprimitivnija manifestacija gole sile koja u nama pobuđuje posve svjesno i namjerno sliku čizme kako gazi ljudsko lice. Grdoba te slike dio je njezine biti, jer ona nam glasno poručuje: da, ja sam ružna, ali ti mi se ne usuđuješ podsmijavati, cereka nam se u brk, kao tirani svojoj žrtvi. A zašto se paradnim korakom ne stupa po Engleskoj? Postoji, zna se, mnogo časnika koji bi bili presretni da mogu u vojsku uvesti taj korak. Ali nije uveden jer bi ga ljudi na ulici ismijali. Onkraj stanovite granice, manifestacija vojne sile moguća je samo u zemljama gdje se običan svijet ne usudi podsmijavati vojsci.
Talijani su prihvatili paradni korak otprilike u ono vrijeme kad je Italija nepovratno potpala pod njemački utjecaj i, kao što se moglo i očekivati, ne izvode ga baš tako dobro kao Nijemci. Vlada u Vichyju, ako poživi, namjerava uvesti strožu paradnu stegu u ono što je ostalo od nekadanje francuske vojske. U britanskoj vojsci uvježbavanje je kruto i teško, vrlo nalik onom iz osamnaestog stoljeća, ali bez ikakve ukrućene nadutosti, stupanje je običan pravilan hod.
On pripada društvu kojim vlada mač, ali mač koji se nikad ne smije izvući iz korica.
Pa ipak, blagost engleske civilizacije pomiješana je s barbarstvima i anakronizmima. Naš je krivični zakonik zastario koliko i muškete u Toweru. A naspram nacističkog jurišnika valja nam postaviti onaj tipično engleski lik suca što osuđuje na vješala; nekog reumatičnog starog tiranina čija je pamet okamenjena u osamnaestom stoljeću, a koji izriče okrutne presude. U Engleskoj još uvijek vješaju ljude i bičuju ih knutom s devet krakova. Obje su ove kazne gnusne i okrutne, ali protiv njih se dosad nije čuo ni jedan doista iskren glas protesta. Ljudi ih prihvaćaju (i Dartmoor i Borstal) gotovo na isti način kako prihvaćaju lijepo i ružno vrijeme. One su dio »zakona« koji se smatra nepromjenljivim.
I tako dođosmo do velevažne crte engleskog karaktera: štovanja konstitucionalizma i zakonitosti, vjerovanja u »zakon« kao nešto što je iznad države i pojedinca, nešto što je okrutno i glupo, naravno, ali u svakom slučaju nepodmitljivo.
Ne, to ne znači da bilo tko misli da je zakon pravedan.
Svi znaju da za bogate vrijedi jedan zakon, a za sirotinju drugi, ali nitko ne prihvaća implikacije te činjenice, svi uzimaju za gotovo da će zakon, takav kakav jest, biti štovan, pa ako nije, svatko se osjeća povrijeđenim. Primjedbe kao: »Nemogu me prijeći, nisam učinio ništa zlo«, ili »Ne smiju to učiniti, to je protuzakonito«, dio su engleskih prilika. Otvoreni neprijatelji društva gaje taj osjećaj kao i svi drugi. To se vidi iz knjiga o zatvorima kao što su: Wilfred Macartney: I zidovi imaju uši i Jim Phelan: Put kroz tamnicu; i u svečanim idiotizmima koji se odigravaju na suđenjima onima kojima savjest brani da pođu u rat; i iz pisama uglednih profesora marksista, kad ukazuju na neke »nepravde britanskog sudstva«. Svi su u dubini duše uvjereni da zakon može biti, mora biti i sve u svemu da će biti nepristrano primijenjen. Totalitaristička ideja da ne postoji zakon, nego samo sila, nikad nije pustila korijenje.
Čak ju je i inteligencija prihvatila samo u teoriji.
Neka opsjena može postati poluistina, maska može izmijeniti izraz lica. Poznati argumenti da bi se dokazalo kako je demokracija »upravo isto što i«, ili »isto tako loša kao i« totalitarizam, nikad ne pomišlja na ovu činjenicu. Svi se ti dokazi svode na izreku da je pola kruha isto što i neimati kruha. U Engleskoj se još uvijek vjeruje u takve pojmove kao što su pravda, sloboda i objektivna istina.
Iluzije su to, možda, ali vrlo snažne. Vjera u njih utječe i na vladanje: nacionalni je život drukčiji baš zbog njih. Kao dokaz, osvrnite se oko sebe. Nema gumenih odgojnih palica, nema ricinusova ulja. Mač je još uvijek u koricama i dok se iz njih ne izvuče, korupcija ne može prijeći određenu granicu. Engleski izborni sustav, naprimjer, gotovo je otvorena prijevara. Rezultati su namješteni na desetak očitih načina u korist bogataškog sloja. Ali dok neka duboka promjena ne zahvati javno mnijenje, on ne može postati potpuno izopačen. Na biralištima vas ne dočekuju naoružani ljudi koji vam nalažu kako da glasate, niti su glasovi krivo izbrojani, a nema ni neposrednog podmićivanja. Čak je i licemjerstvo snažno jamstvo. Sudac što ljude osuđuje na vješala, taj pakosni starac u grimiznom ruhu i s vlasuljom od čekinja, kojega jedino dinamit može poučiti u kojem stoljeću živi, ali koji taj zakon tumači iz knjiga i koji nikad neće primiti novaca za mito, jedan je od simboličnih likova Engleske. On je čudnovata smjesa realnosti i iluzije, demokracije i privilegija, smicalica i pristojnosti, suptilne mreže kompromisa pomoću koje se nacija održava u svom poznatom obličju.
Džordž Orvel
Nastaviće se
