Piše: Muharem Bazdulj
Pre nekoliko dana objavljena je vest da će na predlog Skupštine grada jedna ulica u užem centru Beograda poneti ime Zulfikara Zuke Džumhura. Mada je rođen u Konjicu, a umro u Herceg-Novom, ključni grad u Džumhurovom životu bio je Beograd, u koji su ga doneli kad je imao samo dva meseca, kad je njegov otac Abduselam postao imam Bajrakli džamije. Nakon Drugog svetskog rata Zuko je postao jedan od simbola grada koji je upravo postajao svetska metropola, grada u kome će četvrt veka nakon smrti dobiti svoju ulicu
U zbirkama citata Oskara Vajlda redovno se navodi njegova rečenica: “Svu svoju genijalnost uložio sam u život, u djelo sam uložio samo talenat.” Ako u našoj književnosti postoji pisac na koga bi se ta rečenica dala primijeniti, to je Zuko Džumhur. Onome što je imao u sebi, Zuko se divio i kod drugih ljudi. Prelijep je onaj završni odlomak njegovog putopisa što govori o hodočašću na grob pjesnika Hafiza: “Stojeći skrušeno pred ovim časnim grobom koji je više ličio na cvijećem ukrašenu, bogatu svadbenu trpezu, nego na vječno prebivalište jednog velikog pjesnika, sjetih se Sremske Kamenice, Dunava, lađa koje vuku šlepove i čika-Jove Zmaja. Sjetih se čika-Jovinih stihova posvećenih Hafizu. Tu Zmajevu pjesmu naučio sam napamet još u gimnaziji. Bilo mi je pravo zadovoljstvo da ih ovdje na Hafizovom grobu napišem na jednom komadiću hartije:
Nakuc’o se čaša, napev’o pesama,
Napio se raja sa mednih usana,
Gde je naš’o slasti, tu joj nije prašt’o,
Sad gori l’ mu duša – barem znade zašto.
Stihovima sam dodao Zmajev naslov pjesme: ‘Na grobu Hafizovom’. Ubrao sam jednu veliku žutu ružu u vrtu, uvio je u papir na kome sam napisao stihove i položio veliki žuti cvijet na grob pjesnika kome se Zmaj toliko divio. Učinio sam to u Zmajevo ime.”
DAN REPUBLIKE: Položiti žutu ružu uvijenu u papir sa ispisanim stihovima na Zukin mezar u Konjicu – to bi bio lijep gest, skoro citatni. Da, Zuko Džumhur je sahranjen u Konjicu, svom rodnom gradu (rođen je 1920. godine), mada nije tamo umro. Umro je u Herceg-Novom 27. novembra 1989, a sahranjen je dva dana kasnije – na Dan Republike. Bio je to valjda posljednji pravi Dan Republike u živoj i cijeloj Jugoslaviji. Dvije godine ranije, grupa Zabranjeno pušenje objavila je u izdanju Diskotona album Pozdrav iz zemlje Safari. Posljednja pjesma na A strani zvala se Dan Republike. U njoj su se očevi-partizani, uz Lepu Brenu na TV ekranu, još uvijek sjećali ratnih dana. Dvije godine kasnije, dok je ilovača padala po Džumhurovom tabutu, već su se naslućivale trube novog rata. Umro je Zuko Džumhur mjesec dana nakon pada Berlinskog zida, zajedno sa svijetom i zemljom čiji je identitet počivao i na njemu.
Ako je pozicija Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu bila zakovana raskidom sa Staljinom 1948. godine, onda je vizuelni simbol tog raskida nacrtao Zuko Džumhur. Mislim, naravno, na onu antologijsku karikaturu iz “Politike” na kojoj Karl Marks sjedi za stolom, a iza njegovih leđa na zidu stoji Staljinov portret. U Ocu na službenom putu, Emir Kusturica genijalno varira motiv iz Kunderine Šale. Njen protagonist stradava zbog vlastite šale, dok otac iz Kusturičinog filma stradava zbog komentara Zukine karikature, zbog tvrdnje da je pretjerana. Izgleda da je i Tito bio svjestan da je Zukin crtež važniji za kontekstualizaciju raskida sa Informbiroom od svih celomudrenih papazjanija partijskih teoretičara. Kažu da je Tito volio Zuku, a Enes Čengić bilježi sljedeću anegdotu: Sa suprugom Vezirom bio je Džumhur jednom prilikom na večeri s Titom i Jovankom Broz. “Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?”, pitao je Zuko Tita. Tito je, naravno, kazao da ne zna. “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!”, rekao je Zuko, a Maršal se glasno nasmijao.
ISLAM U BEOGRADU: I makar se rodio u Konjicu, a umro u Herceg-Novom, najvažniji grad u životu Zuke Džumhura bio je Beograd. Imao je samo dva mjeseca kad se sa ocem Abduselamom i majkom Vasvijom preselio u Beograd. Živjeli su u Vasinoj ulici. Zukin otac je, naime, bio vjerski službenik, hodža, koji je u prve dvije svoje beogradske godine najprije bio imam Bajrakli džamije, da bi ga 1923. kralj Aleksandar postavio za glavnog imama u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Živio je Abduselam Džumhur skoro stotinu godina, pa je umro samo šest godina prije svoga sina. Evo šta piše na njegovom nišanu: “Ovde počiva rob božji Hafiz Abduselam Džumhur sin hafiz Zulfikara, vojni muftija, rođen 1885. umro 1983. godine, koji je svoj život posvetio za dobro naroda i otadžbine. Neka svemogući podari njegovoj plemenitoj duši mir i rajsko naselje.”
U Beogradu je Zuko završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Tu je i apsolvirao na Pravnom fakultetu prije nego je prešao na Likovnu akademiju koju je završio u klasi Petra Dobrovića. U islamskoj tradiciji, hafizom se naziva onaj koji Kur’an zna napamet. Čovjek kojem su i djed i otac bili hafizi, postao je slikar, onaj, dakle, koji krši jednu od temeljnih zabrana svoje vjere. A uz to se i propio. A ipak, nije da ovaj čovjek što je nosio ime najpoznatije Prorokove sablje, sablje sa srebrenim rukohvatom i štitnikom, nije bio musliman, ne samo zato jer je tražio da bude sahranjen po muslimanskom običaju. Bio je musliman kao što je to bio i pominjani pjesnik kojem je na grob spustio žutu ružu uvijenu u papir sa Zmajevim stihovima, po kulturi i identitetu. U tom smislu, Zuko Džumhur je i jedan od simbola muslimanske komponente u identitetu modernog Beograda. Ne mislim ovdje na tursku i arapsku etimologiju brojnih beogradskih toponima, na vijekove osmanske vladavine, na jezičke, arhitektonske i mentalitetske tragove orijenta, nego na sve ono čime se u Beograd u posljednjih stotinjak godina zadužili njegovi građani muslimanskog porijekla.
BEG OD TEŠKOG RADA: Živeći u Beogradu poslije Drugog svjetskog rata, Zuko Džumhur je bio jedan od simbola grada, kako bi Miljenko Jergović kazao, “jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju”. Dio te atmosfere sjajno je uhvatio Mirko Kovač u Kristalnim rešetkama, svom najbeogradskijem romanu. Ima u tom romanu divna epizoda kad narator na Kalemegdanu kratko razgovora sa Zukom Džumhurom. Epizoda završava rečenicom: “Kad god sam sreo Džumhura nešto sam naučio.”
Često se ističu i Zukine zasluga za oživljavanje Skadarlije. Momo Kapor je znao da potencira Zukinu neuobičajenu ležernost i originalnu umetnost življenja, a na jednom je mjestu o Džumhuru zapisao i ovo: “Čega god se dotakao, postajalo je umetnost. Nacrtana na salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživeo, propagirajući svoj privatni stil života, na koji su se svi lepili kao mušice.”
Ovako je u jednom intervju sam Džumhur opisao svoj privatni stil života: “Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i težak rad. Ja sam veliki protivnik teškog rada. Niko ne bi trebao da radi teško. Pravedno društvo ljudima treba olakšati rad, pa će im automatski olakšati i život. Ko god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže. Težak rad samo iscrpljuje. Možda nam puni bisage, zbog toga i radimo, ali nam prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i živost i sve ono dobro čega ima u nama. Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga. A to čovjek može lakše obezbijediti sam nego s drugima. Zato su nekako najbezbrižniji umjetnici, oni ne zavise od šefova i preduzeća. Poslije teškog rada možeš se samo napiti, a alkohol je za većinu ljudi isto što i teški rad – tegoba koja ih uništava. Drugo smo mi meraklije. Uništava i nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetnost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.”
Iz zadnje rečenice ovog fragmenta pomalja se Niče i ona njegova čuvena fraza da imamo umjetnost kako ne bismo umrli od istine.
ŽIV DUH I BOGATO SRCE: Bježeći od teškog rada, Džumhur je cijelog života – radio. Još i prije nego je objavio svoju prvu knjigu (Nekrolog jednoj čaršiji, Svjetlost, Sarajevo 1958) Zuko već se proslavio kao slikar, karikaturista i novinar. Kasnije se u životu njegova umjetnička svestranost, dotakla i još nekih medija. Bio je scenograf i kostimograf, zatim televizijski autor, likovni kritičar, a možda je najvažnije izdvojiti Džumhurov scenaristički rad. On je bio koscenarista dva važna igrana filma: Horoskopa režisera Bore Draškovića iz 1969. te Mirisa Dunja Mirze Idrizovića iz 1982. Pisac predgovora za Nekrolog jednoj čaršiji bio je Ivo Andrić. Ovaj tekst je i u Andrićevoj bibliografiji značajan, jer Andrić u pravilu nije uopšte pisao predgovore. Ovako kaže Andrić: “Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste: da će autorov stil morati da ima nešto od njegove crtačke veštine. I ta pomisao ne vara. I ovde linija, gola i tvrda, polazi sa neočekivane tačke, ide pravo i kruto, čini vam se da će tako i u tom pravcu ići do unedogled, ali se odjednom negde lomi i neočekivano zakreće kud nikad pomisao ne bi. (…) Ova proza je zaista epigramatična i bleskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. (…) Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umetnika živog duha i bogatog srca.”
Da, živ duh i bogato srce, kako je to zabilježio Andrić, ključne su riječi Džumhurovog umjetničkog svijeta, a to važi i za buduće Džumhurove knjige, za Pisma iz Azije te Hodoljublja, kao uostalom i za njegove televizijske putopise. O ključnoj zajedničkoj niti koja spaja Džumhurove knjige i tekstove s njegovim televizijskim zapisima lijepo je pisao Ivan Lovrenović: “Zuko Džumhur je prije svega bio biće komunikacije; neutažive žeđi za komunikacijom, ali i čudesne darovitosti za nju. Pa i kada ga gledate na mrtvome filmskom platnu, vi osjećate kako vam taj čovjek izlazi u susret, kako govori upravo vama, kako upravo s vama hoće da podijeli svoje oduševljenje, kako želi da gotovo fizički izađe iz platna do vas, jer ste vi ta osoba koju on u tom trenutku hoće za svoga sugovornika, onoga kome prenosi svoje znanje.”
SLIKE I REČI: Nekrolog jednoj čaršiji ponajbolja je Džumhurova knjiga. Ona se otvara tekstom Grad zelene brade, tekstom o Počitelju što je, uz Andrićev Na kamenu, u Počitelju najljepša posveta tom gradu mrkom i dotrajalom. Džumhurov tekst zapravo je niz skica i misaonih bljesaka, kratka autentično džumhurovska bilješka o magičnom gradu na mrtvoj straži mrtvih carevina. Kombinujući čudesno bogatu erudiciju i stil koji kao da je nastao stapanjem slikarskog talenta i golemog dara usmenog kazivača Džumhur docnije piše, recimo, o Juksek-Kaldrmi, strmom istanbulskom sokaku i posljednjoj mahali Evrope. Putopis čiji je naslov ponijela cijela knjiga govori o Istanbulu, a Džumhur neće zaobići ni Jedrene i Jerusalim.
Zuko jest bio čarobnjak riječi, no dio posebnosti Nekrologa jednog čaršiji krije se i u njegovim crtežima. Andrić je u svom predgovoru zapisao da Džumhurova poređenja zadivljuju i ljepotom i tačnošću te je naveo primjer kad Džumhur uspoređuje starog kaluđera sa ogromnim crnim slovom ispalim iz Biblije. Slikovitost Džumhurovog pera i vještina njegovog kista napajaju se sa istog izvora. Sam je uostalom kazao: “Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.” Mijenjale ili ne mijenjale svoj red, Džumhurove riječi nam, međutim, posreduju istu sliku, sliku umjetnika i čovjeka koji je obilježio silne svjetske ulice kojima je prolazio, a kojem su prvi pojam ulice, ono što je Andriću bila njegova čuvena višegradska staza, stvorile beogradske ulice, sliku dostojnu ulice koja će da nosi njegovo ime.
