Ciceron kaže da učiti se filozofiji1 nije ništa drugo do li pripremanje na smrt.2 I to s razloga što duboko pronicanje i promatranje donekle odvode naš duh od nas samih i zaokupljaju ga odvojeno od tijela, a to je u neku ruku naukovanje i približavanje smrti; ili, drugačije rečeno, sva se mudrost i kretanje svijeta svode na to da se moramo naučiti ne plašiti se smrti.3 I doista, ili se razum s nama poigrava ili pak nema drugog cilja nego da nas vodi zadovoljstvu, pa čitav njegov trud ide k tome da, prema riječima Svetoga pisma4, živimo kako treba i kako nam je najbolje. Sve su misli cijeloga svijeta u tome, to jest da je zadovoljstvo naš cilj, iako one idu različitim putovima; jer, kad ne bi bilo tako, isprve bismo ih potjerali, t) tko bi slušao onoga koji bi za cilj životu postavio našu muku i nelagodu?
Neslaganja filozofskih sljedbi u ovom su slučaju samo u riječima. “Transcurramus solertissimas nugas.”5 Ima tu više tvrdoglavosti i zabadanja nego što bi priličilo tako svetom pozivu. Međutim, kakvu god ulogu da čovjek izabere, uvijek će između njih igrati onu svoju.
Pa ma što filozofi govorili, čak i u samoj kreposnosti, krajnji je cilj kojemu težimo užitak. Prava mi je slast neprestano im u uši ponavljati tu riječ koja im toliko nije po ćudi. A ako ona znači nekakvo najveće i prekomjerno zadovoljstvo, i to postižemo više uz pomoć kreposti nego uz ikakvu drugu pomoć. Zato što je živahnije, žilavije, krepče, muževnije, ono nije zato nimalo manje i ozbiljno i strasno. I zato smo ga morali nazvati riječju užitak, koja je pogodnija, blaža i prirodnija, a ne riječju koja znači snagu prema kojoj smo je zapravo nazvali6. Ako je taj drugi prostiji užitak zavrijedio to ime, zacijelo je to bilo zbog nadmetanja7, a ne po nekoj povlasti. Cijenim da je manje lišena skretanja i nezgodnosti nego krepost. Osim što joj je okus trenutačniji, tečniji i nestalniji, i ona ima svoja bdijenja, postove i trud, pa i znoj i krv; a navlastito ima svoje britke slasti tolikih vrsta, a uz nju dolazi takova zasićenost da je izjednačava s kajanjem. U teškoj smo zabludi ako mislimo da te nezgodnosti služe kao poticaj ili začin njezinoj slatkosti, kao što se u prirodi protivnost potiče njezinom suprotnošću, ili ako kažemo, kad dođemo do kreposti, da je takve posljedice i teškoće satiru, čineći je strogom i nedostupnom upravo ondje gdje mnogo prije nego u strastvenosti, one oplemenjuju, potiču i uveličavaju božanski i savršeni užitak koji nam stvara. A onaj koji joj cijenu postavlja nasuprot njezinu plodu, taj je doista nedostojan druženja s njom, jer nije spoznao ni njezinu draž ni ono čemu ona služi. Oni koji nas uče da je traganje za njom trnovito i mukotrpno, a uživanje s njom ugodno, što nam time drugo kažu nego da nam je uvijek neugodna? Jer, kojim se je ljudskim putom ikada doprlo do užitka? I oni najsavršeniji morali su se zadovoljiti time da mu neprestano teže i da mu se približe, a da ga nikad nisu dosegnuli. No, varaju se: među svim zadovoljstvima koja poznamo, čin samog traženja najveći je užitak.
Taj poduhvat odiše izvrsnošću onoga na što se odnosi, jer u tome je dobar i bitan dio učinka. Sretnost i blaženstvo kojima krepost sjaji ispunja sve ono što smo imali i što nam se dogodilo pa i prvi naš trenutak i posljednju prepreku. Među najvećim dobrobitima do kojih dolazimo krepošću prva je prezir prema smrti, a to je ono što našem životu daje ugodan spokoj, čini našu volju čistom i blagom, a bez toga bi sva druga zadovoljstva bila ugašena.
Eto zašto se sva pravila sreću i odgovaraju ovom članku.
I, premda nas ona sva do jednoga jednodušno vode k preziranju boli, bijede i drugih nedaća kojima je ljudski život podložan, ne događa se to, unatoč svemu, uz jednaku brižnost, toliko zbog toga što sve te nedaće nisu baš nužne (većina ljudi proživi svoj život, a da ne okusi siromaštvo, a mnogi ne osjetivši ni bol ni bolest, kao onaj Ksenofil Glazbenik, koji je u krepku zdravlju proživio stotinu i šest godina8), koliko i zbog toga što se u najgorem slučaju smrću može dokrajčiti život kad nam se svidi i tako prekinuti9 sve druge nevolje. No, što se tiče same smrti – njoj nikako ne možemo pobjeći.
Omnes eodem cogimur, omnium
Versatur urna, serius ocius
Sors exitura et nos in aeter-
Num exitium impositura cymbae.10
Prema tome, ako nas smrt plaši, to postaje neprekidnim izvorom mučenja i tjeskobe, što se ne može ni na koji način olakšati. Nema kutka iz kojega ona na nas ne vreba. Možemo neprestano okretati glavu ovamo onamo kao da smo na nepoznatu putu11: “qua quasi saxum Tantalo semper impendet”12. Naši sudovi često zahtijevaju da se zlikovci pogube na mjestu gdje je zločin počinjen: i dok ih tamo vode, možete ih šetati kroz prekrasne kuće, možete ih koliko god hoćete častiti najboljim jelima
non Siculae dapes
Dulcem elaborabunt saporem,
Non avium cytharaeque cantus
Somnum reducent13
mislite li da će se oni tome moći veseliti i da im neprestance neće biti pred očima svrha njihova puta i da im neće izmijeniti i učiniti bljutavim sve te divote?
Audit iter, numeratque dies, spacioque viarum
Metitur vitam, torquetur peste futura.14
Svrha našeg životnog puta je smrt, ona je nužni cilj kojemu moraju biti upravljene naše oči: ako nas ona ispunja strahom, kako je moguće učiniti i jedan jedini korak bez zebnje?
Običnom je puku lijek to što na nju ne misli. No, iz kakve mu otupjele nepameti može doći tako neprobojna zaslijepljenost? Zacijelo je svog osla zauzdao sa strane repa, Qui capite ipse suo instituit vestigia retro15. Pa zato nije ni čudo ako često upada u stupicu. Naše ljude plaše samo kad im spomenu smrt i većina se tada križa kao da je netko sotonu spomenuo. A kako ju se spominje u oporuci, nemojte se bojati da će za čim posegnuti sve dok liječnik nije rekao svoju posljednju riječ. I tada, između boli i straha, tko zna kakvog li se suda boje.
Budući da je ta jednosložna riječ smrt grubo odzvanjala u njihovim ušima i da im se činila zloslutnom, Rimljani su se dovinuli kako da je omekšaju ili da je opisno izraze16. Umjesto da kažu: umro je, govorili su: prestao je živjeti17. Samo nek se čuje nešto o životu, pa makar on bio otišao u nepovrat, oni su se već time tješili. Mi smo od njih preuzeli ono “naš pokojni meštar Ivan”18.
Možda ovdje vrijedi ono što se kaže da vrijeme zlata vrijedi. Ja sam rođen između jedanaest i podne, posljednjeg dana veljače tisuću pet stotina trideset i treće, jer, kako mi danas računamo19, godina počinje sa siječnjem mjesecom. Prema tomu, pred točno petnaest dana navršio sam trideset i devet godina20, a valjalo bi da proživim još najmanje toliko. Međutim, opterećivati sebe sama mislima o tako dalekim stvarima bila bi prava ludost. Ali što? Mladi i stari napuštaju život jednako.
Nitko ne ostavlja život drugačije nego kao da je tog časa u nj ušao. Osim toga, nema tako stara i oronula čovjeka koji ne bi imao pred očima Matuzalemovu starost i koji ne bi bio uvjeren da je pred njim još dvadeset godina života. Još i više, siroti glupane, tko je odredio dan tvoje smrti? Ti vjeruješ u liječničke priče. Gledaj radije na njihov učinak i na iskustvo. Prema prirodnom tijeku stvari ti već sada živiš po izvanrednoj milosti. Prešao si ono vrijeme koliko ljudi obično žive. A da je tome tako, pobroji među svojim poznanicima koliko ih je umrlo dok još nisu doživjeli tvoje godine. Ima ih sigurno više nego onih koji su te godine doživjeli. Napravi popis čak i za one koji su oplemenili svoj život glasovitošću i okladio bih se da ćeš naći kako ih je više umrlo prije nego napuniše trideset i pet godina. Veoma je razumno, a i bogobojazno, promotriti primjer trajanja ljudskog vijeka samog
Isusa Krista: on je završio svoj život kad je imao trideset i tri godine. Najveći čovjek, ali ipak samo čovjek, Aleksandar, također je umro u toj dobi21.
Na koliko li nas načina smrt može iznenaditi!?
Quid quisque vitet, nunquam homini satis
Cautum est in horas.22
Neću govoriti o ognjicama i upalama porebrice. Tko bi bio ikad pomislio da će jedan Vojvoda Bretonski23 zaglaviti u stisci i naguravanju kao on za vrijeme ulaska pape Klementa, mog susjeda24, u Lyon? A zar nisi vidio da je i jedan od naših kraljeva poginuo u igri25? A nije li njegov predak izgubio život zbog jednog praseta26? Uzalud je bio sav oprez Eshilu27 koji je pazio da ne padne s jedne kuće, jer ga je pogodila kornjača što je ispala iz kandži orla u letu. Drugi je pak umro od koščice u grožđu, a jedan car od ogrebotine što ju je sam sebi zadao češljem dok se češljao; a Emilije Lepid28 zato što se udario u prag svojih vrata, a Aufidije29 udarivši u vrata kad je ulazio u vijećnicu; a nisu li život okončali među ženskim bedrima Kornelije Gal30, pretor, Tigillinus, zapovjednik straže u Rimu, pa Ludovik, sin Guida Gonzage, Markiz mantovanski, a još su gori primjer dali Speusip31, platonski filozof i, napokon, jedan od naših papa. Jadni sudac Bebije, dok je izricao presudu da se jednom od osuđenika za osam dana odgodi smrt, naprasno je umro jer je njegovo vrijeme bilo isteklo. A liječnik Caius Julius stavljao je pomast na oči nekom bolesniku kad li mu smrt zaklopi njegove.32 Ne znam smijem li među te primjere umiješati i onaj o mom bratu, kapetanu S. Martinu. Bile su mu dvadeset i tri godine i već je bio dao dosta dokaza svoje srčanosti. Jednog ga je dana, kad je igrao loptom33, lopta pogodila malo iznad desnoga uha, ali pri tome se nije činilo da bi to bilo neko nagnječenje ili ozljeda. Nije nakon toga ni sjeo niti se odmorio, ali pet-šest sati poslije umro je od kapi koju mu je taj udarac prouzročio. Kad nam ti tako česti i obični slučajevi prolaze pred očima, pitamo se kako je moguće osloboditi se misli na smrt kad nam se čini da nas neprestano drži za gušu?
Reći ćete mi, neka bude kako bude samo da se ne mučimo.
I ja dijelim to mišljenje i kako god da uzmognemo izbjeći boli, pa makar i pod cijenu da gmižemo pod telećom kožom, nisam čovjek koji bi od toga bježao. Dovoljno je da mi vrijeme prolazi i da mi nije loše; i koji mu drago način da to postignem uvijek ću prihvatiti, pa čak i kad se čini da nije baš dičan i primjeren.
praetulerim delirus inersque videri,
Dum mea delectent mala me, vel denique fallant,
Quam sapere et ringi34.
No, bilo bi ludo misliti da će se tako uspjeti. Ljudi idu, dolaze, jašu, plešu, a o smrti nema glasa. Sve je to lijepo. Ali kad dođe njima ili njihovim ženama, djeci ili prijateljima, kad ih spopadne iznenada onako nezaštićene, kakve su onda muke, kakvi vapaji, kakav bijes i kakav očaj ih ugrabi! Jeste li ikada vidjeli nešto tako uništeno, tako promijenjeno, tako izbezumljeno? Zato se čovjek mora navrijeme pripremiti; a ta životinjska nebriga sve kad bi i mogla naći mjesta u mozgu razborita čovjeka (što ja držim posve nemogućim), skupo nam prodaje svoju robu. Ako je u pitanju neprijatelj koga se može izbjeći, savjetovao bih vam da se poslužite kukavičkim oružjem strašljivosti. Ali, budući da je to nemoguće i da će vas ona zgrabiti i kad ste plašljivac i kad ste čestit čovjek,
Nempe et fugacem persequitur virum,
Nec parcit imbellis juventae
Poplitibus, timidoque tergo35
i da vas nikakav oklop ne može zaštititi,
Ille licet ferro cautus se condat aere,
Mors tamen inclusum protrahet inde caput36.
Zato se naučimo smjelo je dočekati i suprotstaviti joj se. I da bismo joj odmah u početku oduzeli najveću prednost što je ima pred nama, postupimo na način koji je obrnut od onog svakodnevnoga. Nek nam ne bude strana, živimo s njom, naviknimo se na nju i ni na što ne mislimo tako stalno kao na smrt. Neka u svakom času sva njezina obličja budu u našim mislima. Čim konj zarže, netom crijep s krova padne, kad se bez neke boli ubodemo na čiodu, odmah sami sebi neprestano ponavljajmo: “A što ako je to upravo ona, sama smrt?” i na to se uspravimo i osokolimo. I usred radosti i veselja sjetimo se uvijek te stare pjesme o krhkosti svoje sudbine i ne dajmo da nas životne slasti zarobe, a da nam se sjećanje ne svrne na to da i te slasti vode u smrt i s koliko strana ona na nas vreba.
Tako su činili i Egipćani. Usred svojih slavlja, kod najboljeg jela i pila, dali bi da se pred njih donese kostur mrtva čovjeka37 da posluži kao opomena svim uzvanicima.38
Omnem crede diem tibi diluxisse supremum.
Grata superveniet, quae non sperabitur hora.39
Ne znamo gdje nas smrt čeka. Čekajmo je zato posvuda.
Unaprijed misliti na smrt znači unaprijed misliti na slobodu.
Onaj koji je naučio umrijeti, taj se odučio od robovanja.40
Znati umrijeti znači osloboditi se svake podložnosti i prisile. Nema ničeg zloga u životu za onoga koji je dobro razumio da gubitak života nije zlo. Paulus Amilius ovako je odgovorio onome kojega je njegov zarobljenik, nesretni Kralj Macedonski, poslao s molbom da ga ne vodi u trijumfu: “Reci mu da molbu upravi sebi samome”41.
Uistinu, kad u svim stvarima priroda ne bi barem malo potpomogla, teško da bi umjetnost i radinost kročile naprijed. Ja po svojoj prirodi nisam nujan, ali jesam sklon razmišljanju. Ništa me oduvijek nije toliko zaokupljalo kao razmišljanje o smrti, pa čak i u mojoj pustopašnoj mladosti,
Jucundum cum aetas florida ver ageret42.
I kad sam bio u društvu mladih žena i usred igara mnogi su mislili da sam obuzet nekim jalom ili varljivošću neke nade, dok sam se upuštao u misli o onome koga je onomad iznenadila teška groznica i donijela mu smrt nakon isto takve veselice, kad je u njemu sve kao i meni bilo puno slatke dokolice, ljubavi i razdraganosti i neprestance mi je odzvanjalo u ušima:
Jam fuerit, nec post unquam revocare licebit43.
Te mi misli nisu mrštile čelo više nego neke druge. Nemoguće je da odmah ne osjetimo ubod takvih misli. No, kad s njima živimo i kad ih proživljavamo, nema nikakve dvojbe da ih i krotimo. U protivnom bio bih u neprestanu strahu i mahnitosti; jer, nikad čovjek nije bio toliko sumnjičav prema životu, nikad toliko nesiguran u njegovo trajanje. Ni zdravlje, koje mi je do sada bilo vrlo dobro i rijetko kada prekidano, nije mi uvećalo nadu, kao što mi ju ni bolest nije skratila. U svakom trenutku čini mi se da bježim. I stalno sâm sebi trubim: “Sve ono što se može dogoditi drugog dana, može se dogoditi i danas.” Uistinu, slučaj i pogibelji malo ili nikako ne požuruju naš kraj i kad mislimo koliko nam do njega preostaje bez onog presudnog koji nam najviše prijeti, a milijuni drugih lebde iznad naše glave, uvidjet ćemo da nam je smrt jednako za petama i kad smo veseli i pokunjeni, kad smo na moru ili kod kuće, kad smo u ratu ili u miru. “Nemo altero fragilior est: nemo in crastinum sui certior.”44 Jer, za sve što mi je učiniti prije nego umrem, vrijeme mi se čini kratkim, uvijek mi manjka barem jedan sat.
Neki je moj prijatelj onomad, listajući po mojim spisima, nabasao na podsjetnik o nečemu što bih htio da se učini nakon moje smrti. Rekao sam mu, a to je bila živa istina, da sam se, iako sam bio nepunu milju daleko od svoje kuće, živ i čio, ipak požurio to zapisati, jer nisam bio posve siguran hoću li živ do kuće doći. Kao čovjek koji neprestano prebire po svojim mislima i u sebe ih nastoji usaditi, i ja sam u svakom trenutku spreman na ono što mi se može dogoditi i smrt mi ne može donijeti ništa nova na što nisam spreman.
Moramo uvijek biti obuveni i koliko god to možemo spremni za put i, nadasve, da nemamo ni s kim posla osim sa samim sobom:
Quid brevi fortes jaculamur aevo Multa?45
Jer, i bez svega ostaloga, imat ćemo još dosta posla. Tako se jedan najviše na smrt žali zbog toga što će mu spriječiti uživanje u krasnoj pobjedi; drugi zbog toga što mora otići prije nego što uda kćer ili prije nego bude mogao nadzirati obrazovanje svoje djece; treći pak da neće moći biti sa ženom, a neki sa sinom; svima je to tobože najvažnije u životu. Ja sam zasada, Bogu hvala, u takvu stanju da mogu otići kad god on to bude htio i otići ću bez ikakva žaljenja za bilo čim osim za životom ako mi gubitak života bude težak. Opraštam se od svega i oprostio sam se napola od svih osim od sebe. Nikad se čovjek nije pripremio da napusti svijet tako čisto i potpuno i da se oprosti od svega u njemu kao što se ja spremam učiniti.46
Miser o miser, aiunt, omnia ademit
Una dies infesta mihi tot praemia vitae.47
A onaj koji gradi:
Manent (kaže) opera interrupta, minaeque
Murorum ingentes48.
Čovjek ne smije ništa smišljati što će iziskivati dug rad ili barem ne uz vruću želju da se gradnji vidi završetak. Rođeni smo da radimo:
Cum moriar, medium solvar et inter opus49.
Htio bih da čovjek uvijek radi i da ispunja koliko god može životne dužnosti. Htio bih da me smrt snađe dok sadim kupus, ali da prema njoj budem ravnodušan kao i prema svojem nedovršenom vrtlarskom radu. Vidio sam jednog čovjeka na samrti koji se neprestano žalio da mu je sudbina prekinula nit povijesti što ju je imao u rukama, a tek je bio došao do petnaestog ili šesnaestog našeg kralja.
Illud in his rebus non addunt, nec tibi earum
Jam desiderium rerum super insidet una.50
Valja se osloboditi tih prostih i štetnih raspoloženja. Jednako onako kao što se grobišta postavljaju blizu crkava i na najposjećenijim gradskim mjestima, da bi se, kako reče Likurg51, priviklo prost puk, žene i djecu da se ne boje pogledati mrtva čovjeka i da nas taj neprestani prizor kostiju, grobova i pogreba opomene na ono što jesmo:
Quin etiam exhilarare viris convivia caede
Mos olim, et miscere epulis spectacula dira
Certandum ferro, saepe et super ipsa cadentum
Pocula respersis non parco sanguine mensis52;
i, kao što su Egipćani, nakon velikih gozbi, prisutnima pokazivali veliku sliku smrti, dok je jedan vikao: “Pij i veseli se jer ćeš i ti biti takav kad umreš”53, tako sam se i ja navikao imati neprestano smrt u ustima. I nema ničega što sam toliko volio doznati kao to kako je netko umro: što je rekao, kakvo mu je bilo lice, kako se držao. Isto tako, to su bila mjesta iz povijesti koja sam najpažljivije čitao. A vidi se i iz onoga čime punim svoje primjere da sam posebno sklon tom pitanju. Da sam činjavac knjiga, sastavio bih jednu u kojoj bi bio protumačen popis različitih smrti. Onaj koji bi uspio ljude naučiti kako umrijeti, taj bi ih naučio kako živjeti. Dikearh54 je sastavio jedan popis takva naslova, ali druge i manje korisne svrhe.
Netko će mi reći da njezin učin daleko nadmašuje našu maštu i da bi se najvještiji mačevalac izgubio kad bi dotle došao. Pustite ih neka samo govore: unaprijed razmišljati o smrti stavlja nas u veliku prednost. A, osim toga, zar malo znači doći dotle ne poremetivši se i ne upadajući u groznicu?
No, ima još nešto više: sama nam priroda pruža ruku i ohrabruje nas. Ako je smrt trenutna i naprasna, nemamo ni vremena plašiti je se; a ako je ona druga, već opažam da što više bolujem, to prirodnije počinjem nekako mrziti život. Nahodim da mi teže pada probaviti tu odluku o smrti kad sam zdrav nego kad me mori groznica. Tim više što mi nije tako jako stalo za lagodnosti života jer počinjem gubiti volju za njim i uživanje u njemu, smrt gledam mnogo manje uplašenim očima.
To mi daje neku nadu da ovako mislim: što se budem više udaljavao od života i približavao smrti, to će mi biti lakše pomiriti se s prijelazom s njega na nju. Tako sam u više drugih prigoda iskusio da ima pravo Cezar55 kad kaže da nam se stvari čine većima izdaleka negoli izbliza, pa sam se tako i ja, kad sam bio zdrav, mnogo više plašio bolesti nego kad sam ju osjetio na svojoj koži; u veselju u kojem živim zadovoljstvo i krepkost mi čine ono drugo stanje tako neprimjereno velikim prema ovome da ga u svojoj uobrazilji barem još upola uvećavam i doima mi se još jačim nego što jest, a kad bolest osjetim na svojim plećima, više tako ne mislim. Nadam se da će mi tako biti i u času smrti.
U tim prirodnim promjenama i u smanjenju naše snage zbog čega patimo moramo vidjeti kako nas priroda oslobađa onog gorkog okusa našeg propadanja i sve goreg stanja. Što li starom čovjeku ostaje od sve one snage njegove mladosti i od sveg prošlog života?
Heu senibus vitae portio quanta manet.56
Cezar je jednome vojniku iz svojih četa, koji ga je sav izmrcvaren i jedva se držeći na nogama došao moliti da mu dopusti da pođe umrijeti, gledajući njegovo jadno stanje, u šali odgovorio: “Što? Zar ti misliš da si još živ?”57 Kad bi čovjek iznenada pao u takvo stanje, mislim da nitko ne bi bio kadar podnijeti tu promjenu. Ali, priroda nas vodi za ruku blagom nizbrdicom koje nismo ni svjesni i malo po malo, korak po korak, uvaljuje nas u to bijedno stanje i u njemu nas pripitomljuje tako da ne osjećamo nikakav udar kad mladost umre u nama, a to je uistinu i samo po sebi već smrt, i to ljuća nego što je prava smrt nakon života u mukama i gora od one smrti od starosti. To tim više što skok od jadna života do ne-života nije tako velik kao što je prijelaz sa života u snazi i cvijetu na život u boli i mukama.
Pognuto i zgrbljeno tijelo ima manje snage za nošenje tereta; jednako je tako i s našom dušom: na nama je da je uspravimo i da je očvrsnemo protiv snage takva protivnika. Jer, kao što je nemoguće da se ona opusti dok ga se boji, isto tako, ako sama sebe uspije umiriti, moći će se hvaliti (a to je nešto što nadilazi ljudske snage) da je nemoguće da u njoj bude imalo nemira, muke, straha, pa čak i najmanje neugodnosti,
Non vultus instantis tyranni
Mente quatit solida, neque Auster
Dux inquieti turbidus Adriae,
Nec fulminantis magna Jovis manus58.
Ona tada postaje vladaricom svih požuda i pohota, gospodaricom bijede, stida, siromaštva i svih drugih nedjela sudbine. Zadobijmo dakle tu prednost; u tome je prava i neograničena sloboda koja nam daje snagu da se rugamo59 sili i nepravdi i da se smijemo uzama i negvama:
in manicis, et
Compendibus, saevo te sub custode tenebo.
Ipse Deus simul atque volam, me solvet: opinor,
Hoc sentit, moriar. Mors ultima linea rerum est60.
Naša vjera nije imala sigurnijeg ljudskog temelja od preziranja smrti. Tome nas ne pozivaju samo razlozi razuma, nego, zašto bismo se bojali da ćemo izgubiti nešto za čim, kad ga izgubimo, neće biti žaljenja; i,61 budući da nam smrt prijeti na toliko načina, nije li neusporedivo gore svih se tih načina plašiti nego jedan podnijeti?
Je li uopće važno kada će to biti, kad ionako znamo da je neizbježno. Onome koji je Sokratu rekao: “Tridesetorica tirana su te osudila na smrt. – A priroda njih”, odvratio je Mudrac.62 Kakve li gluposti mučiti se kad smo na putu da se oslobodimo svake muke! Kao što nam je naše rođenje donijelo rađanje svega i svačega, jednako će tako i smrt, naša smrt, učiniti sa svime. Zato je i glupo plakati zbog toga što za stotinu godina više nećemo biti živi kao i žaliti što prije stotinu godina nismo živjeli. Smrt je počelo drugog života. Tako smo plakali, jadali se i bilo nam je teško ući u ovaj život, a, ulazeći u nj, oslobodili smo se one naše stare koprene koja nam je sve skrivala.
Ništa nije jad i tegoba što se događa samo jednom. Je li razborito dugo se bojati nečega što kratko traje? Smrt izjednačava dug život i kratak život.63 Jer dugotrajnost i kratkotrajnost ne pripadaju stvarima kojih više nema. Aristotel kaže da na sprudovima rijeke Hypanis64 ima malih životinjica koje žive samo jedan dan.65 Ona koja umre u osam sati izjutra umire u mladosti, a ona koja umre u pet sati predvečer umire u dubokoj starosti. Kome od nas nije smiješno kad se na taj trenutak trajanja gleda kao na sreću ili nesreću? A ništa manje smiješno nije i s našim životom ako ga usporedimo s vječnošću ili s trajanjem planina, rijeka, zvijezda, stabala, pa čak i nekih životinja.
No, priroda nas na to sili. “Otiđite s ovog svijeta, kaže nam, onako kako ste na nj i došli.66 Isti onaj korak što ste ga bez uzbuđenja i bez straha učinili prelazeći iz smrti u život učinite i sada prelazeći iz života u smrt. Vaša je smrt samo maleni kotačić u bezgraničnom redu svemira, to je samo jedan maleni dio u životu svijeta,
inter se mortales mutua vivunt
Et quasi cursores vitai lampada tradunt67.
Bih li ja za vas promijenila ovaj lijepi red stvari? To je uvjet vašeg nastanka, jer smrt je jedan dio vas samih. To vaše bivstvo u kojem uživate jednako je podijeljeno između smrti i života. Prvim danom rođenja upućeni ste na smrt kao i na život,
Prima, quae vitam dedit, hora carpsit68.
Nascentes moriuntur, finisque ab origine pendet69.
Sve ono vrijeme što živite, kradete ga životu. Neprestani rad vašeg života građenje je smrti. U smrti ste dok ste živi, jer kad više niste živi, vi ste poslije smrti.
Ili, ako vam je draže, mrtvi ste nakon života: ali, za vrijeme života vi umirete, a smrt mnogo grublje protresa umirućega nego mrtvoga – i jače i temeljitije.
Ako ste iz života izvukli korist, ako ste zadovoljeni, odlazite zadovoljni,
Cur non ut plenus vitae conviva recedis?70
Ako ga niste znali najbolje iskoristiti, ako vam od njega nije bilo koristi, što vas briga što ste ga izgubili, čemu biste ga željeli i dalje imati?
Cur amplius addere quaeris
Rursum quod pereat male, et ingratum occidat omne?71
Život sam po sebi nije ni dobar ni loš: on je mjesto dobra ili zla upravo onako kako to budete sami učinili da bude. Ako ste živjeli samo jedan dan – sve ste vidjeli. Jedan je dan jednak svim danima. Nema druge svjetlosti ni druge tame. Ovo Sunce, ovaj Mjesec, ove zvijezde, ovaj njihov raspored, sve je to upravo ono u čemu su uživali vaši preci i ono što će zaokupljati vašu praunučad:
Non alium videre patres, aliumve nepotes aspicient72.
U najgoru ruku, podjela i raznolikost svih činova moje komedije iskazat će se u godini dana. Ako ste pažljivo uočili mijene mojih četiriju godišnjih doba, mogli ste vidjeti da ona obuhvaćaju djetinjstvo, mladenačku dob, muževne godine i starost svijeta. Godina je odigrala svoju ulogu i nema joj druge nego sve započeti iznova. I uvijek će biti isto,
versamur ibidem, atque insumus usque73.
Atque in se sua per vestigia volvitur annus74.
Nisam voljna za vas snovati druge razbibrige,
Nam tibi praeterea quod machiner, inveniamque
Quod placeat, nihil est, eadem sunt omnia semper75.
Dajte mjesta drugima, kao što su i oni vama mjesta dali.
Jednakost je najvažniji dio pravičnosti. Tko se može žaliti da je u takvu sudbu upleten? Ili su pak svi upleteni? Stoga, pa ma kako dugo živjeli, time nećete skratiti vrijeme da umrete; sve to nema svrhe: dokle god budete u tom stanju kojega se plašite, kao da ste umrli dok ste bili dojenče, licet, quod vis, vivendo vincere secla,
Mors aeterna tamen nihilominus illa manebit76.
I takvo ću vam stanje dati da se nikako nećete žaliti.
In vera nescis nullum fore morte alium te,
Qui possit vivus tibi te lugere peremptum,
Stansque jacentem.77
Niti ćete željeti život za kojim toliko žalite,
Nec sibi enim quisquam tum se vitamque requirit
Nec desiderium nostri nos afficit ullum78.
Smrti se valja plašiti manje nego ičega, ako ima nešto manje od ničega, multo mortem minus ad nos esse putandum
Si minus esse potest quam quod nihil esse videmus79.
Ne tiče vas se ni mrtvog ni živog: ni živog, zato što živi jeste, ni mrtvog, jer više niste živi.
Nitko ne umire prije svog časa. Ono vremena što ga ostavljate nije bilo ništa više vaše nego ono što je prohujalo prije vašeg rođenja; i jednako vas se tako uopće ne tiče,
Respice enim quam nil ad nos ante acta vetustas
Temporis aeterni fuerit80.
Pa ma bilo gdje i kada život vaš prestane, smrt je sva u tome.
Korisnost života nije u trajanju, korisnost je u načinu kako je upotrijebljen: čovjek je mogao dugo poživjeti, a ipak je malo živio; vodite o tome računa dok ste još živi. Sve ovisi o vašoj volji, a ne o broju godina koje ste proživjeli. Jeste li ikada pomislili da ćete do toga doći, a u tom smjeru ste neprestano kročili? A ipak, nema tog puta koji ne bi imao kraja. A ako će vam druženje s ljudima olakšati život, zar čitav svijet ne ide istim putem kao i vi?
omnia te vita perfuncta sequentur81.
Zar sve na svijetu ne pleše onako kako vi plešete? Ima li stvari koja ne stari zajedno s vama? Tisuće ljudi, tisuće životinja i tisuće drugih stvorenja umire u isti čas kad i vi umirete:
Nam nox nulla diem, neque noctem aurora, sequuta est
Quae non audierit mistos vagitibus aegris
Ploratus, mortis comites et funeris atri82.
Zašto uporno uzmičete ako joj ne možete pobjeći? Vidjeli ste toliko primjera83 o onima kojima je bilo drago umrijeti, jer su tako izbjegli teškim jadima. Ali, jeste li ikada vidjeli nekoga tko nije bio zadovoljan dok je umirao? Zato je velika ludorija osuđivati nešto što niste iskusili ni vi ni drugi. Zašto se žališ na mene i na sudbinu? Jesmo li ti možda nešto nažao učinile? Je li na tebi da upravljaš nama ili je na nama da upravljamo tobom? Premda tvoj vijek nije svršen, tvoj život jest. Mali je čovjek čitav čovjek, jednako kao i onaj veliki.
Ni ljudi ni njihovi životi ne mjere se na lakte. Hiron84 je odbio postati besmrtnim kad mu je Bog glavom, njegov otac Saturn, rekao kakvo je to stanje i koliko traje. Zamislite samo kako bi život bez smrti bio čovjeku i teže podnošljiv i još mučniji nego ovaj što sam mu ga ja dala. Da nemate smrti, neprestano biste me proklinjali što sam vam je oduzela. Hotimice sam u to umiješala malo gorčine kako bih vas spriječila da joj se požudno i bez promišljanja ne predate kad vidite kako je korisna. I, da vas učvrstim u toj suzdržanosti, koju od vas tražim, da ne biste bježali od života i da ne biste bježali u smrt, ublažila sam i život i smrt da ne budu ni slatki ni gorki.
Ja sam bila ta koja je naučila Talesa85, prvoga od vaših mudraca, da je svejedno živjeti ili umrijeti; pa je, zbog toga, jednome koji ga je upitao zašto još nije umro premudro odgovorio: ‘Zato što mi je svejedno.’
Voda, zemlja, vatra i drugi dijelovi ovog mojeg zdanja nisu ništa više sredstva za tvoj život nego sredstva za tvoju smrt. Zašto se bojiš svog posljednjeg časa? On ne pridonosi ništa više tvojem kraju nego svaki od ostalih. Posljednji korak nije uzrok umoru: on ga samo priznaje. Svi dani vode smrti, a samo posljednji stiže.”86
To su, eto, dobre pouke naše majke prirode.
Često sam razmišljao o tome zašto nam se u ratu lice smrti, bilo naše bilo tuđe, čini neusporedivo manje strašnim nego u kući, jer da nije tako, to bi bila vojska liječnika i plačljivaca; no, iako je ona na svim mjestima ista, ipak mi se čini da ima mnogo više prirodnog držanja kod ljudi sa sela ili svijeta nižih staleža nego kod onih viših. Uistinu mislim da nam upravo oni strašni izrazi lica i one užasne ceremonije ulijevaju više straha nego sama smrt: posve nov oblik življenja, jauci majki, žena i djece, posjeti zaprepaštenih i ukočenih susjeda, nazočnost brojne blijede i uplakane služinčadi, soba bez svjetla, upaljene voštanice, naše uzglavlje opsjednuto od liječnika i propovjednika; ukratko, oko nas sve samo strava i užas.
Već smo kao mrtvi i pokopani. Djeca se boje čak svojih prijatelja kad ih vide zakrabuljene. Jednako je i s nama. Valja skinuti masku i sa stvari i s ljudi; kad je jednom skinemo, ispod nje ćemo ugledati onu uvijek istu smrt, koju su neki sluga ili obična sobarica onomad bez ikakva straha podnijeli.87 Blažena ona smrt koja nam ne ostavlja vremena za pripremanje takvih ceremonija.
Mišel de Montenj
1 Montaigne rabi glagol philosopher, što odgovara lat. Philosophorari “baviti se filozofskim naucima”; danas je u stručnoj uporabi glagolski oblik filozofirati, za razliku od prenesenog i svakodnevnog filozofirati, koji znači “mudrovati”.
2 Prema Tusculanae disputationes, I, 30. Tu je sentenciju Erazmo nadugo raspravljao u svojoj Pohvali ludosti.
3 V. Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 19 i 31; De finibus, II, 27 i V, 29.
4 Usp. “Et cognovi quod non esset melius nisi laetari et facere bene in vita sua.” Ecclesiastes, 3, 12 (“Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života”).
5 “Brzo prijeđimo preko tih lukavih trica.” Seneka, Epistulae, 117.
6 Montaigne zna da Ciceron (Tusculanae disputationes, II, 18) kaže da riječ virtus dolazi od vis “snaga”.
7 Montaigne ovdje uzima riječ concurrence “konkurencija” u njezinu današnjem značenju.
8 O kojem Valerije Maksim kaže da je doživio 105 godina (VIII, 13).
9 Ovdje se Montaigne poslužio izrekom couper la broche, što bi se moglo prevesti s našim “zavrnuti slavinu”.
10 Horacije, Odae, II, iii, 25. Lekcija exitium općenito se nadomješta s exilium: “Svi smo mi tjerani na isto mjesto; za sve nas se usud u urni miješa; iz nje će izići, prije il’ kasnije, i ukrcat će nas u [Karonovu] barku
za vječno progonstvo.”
11 Iz Senekinih Epistulae, 74.
12 “Kao stijena što neprestano visi nad Tantalovom glavom.” Ciceron, De finibus, I, 18.
13 “Niti će im sicilske đakonije prijati, niti će im cvrkut ptica i zvukovi lire povratiti san.” Horacije, Odae, III, i, 18.
14 “Pita kojim to putem ide, broji dane, mjeri svoj život po duljini ceste, neprestano mučen mišlju na gubilište koje ga čeka.” Klaudijan, In Rufinum, II, 137.
15 “Jer je sebi utuvio u glavu da hoda natraške.” Lukrecije, IV, 472.
16 U izvorniku: de l’estendre en perifrazes.
17 O tom čestom eufemizmu čitamo kod Plutarha, Život Ciceronov, XXII.
18 U izvorniku se navodi izraz feu Maistre-Jehan, gdje feu potječe iz lat. fatutum “koji je ispunio svoju sudbinu”.
19 Od 1567. građanska je godina počinjala s prvim danom siječnja, a ne na Uskrs. Bila je to odluka kralja Karla IX, koju je donio 1563.
20 Kako je Montaigne rođen 28. veljače 1533, ovaj je redak napisan 14. ožujka 1572.
21 U prvim je izdanjima stajalo …et ce fameux Mahumet aussi (“a i onaj glasoviti Muhamed”). No, kako je Muhamed umro u šezdesetoj godini, Montaigne je u kasnijim izdanjima tu pogrešku ispravio.
22 “Pa ma koliko ih izbjegavao, čovjek nikad ne može predvidjeti pogibelji svakog časa.” Horacije, Odae, II, xiii, 13.
23 Jean II, koji je umro 1305. I ovaj i drugi primjeri nalaze se u djelu Officina francuskog humanista Ravisiusa Textora, kako se latinski zvao Jean Tixier de Ravisi (1480-1524).
24 Montaigne kaže “susjeda”, jer je Bertrand de Got, prije nego što će postati papom, od 1305. do 1314. bio nadbiskup u Bordeauxu.
25 Henrik II, koji je smrtno ranjen na turniru od zapovjednika svoje garde Montgomeryja (1559).
26 Riječ je o Filipu, sinu Ludovika Debeloga, koji je pao s konja kad mu se 1131. prase ispriječilo na putu u ulici Saint-Antoine.
27 Eshil, tvorac klasične grčke tragedije (525-456. pr. Kr.). Jedna anegdota kaže da je orao u letu ispustio kornjaču na njegovu ćelavu glavu i ubio ga.
28 Marcus Amilius Lepidus Porcina, rimski političar i govornik iz II. st. pr. Kr.
29 Možda Aufidius Namusa, rimski pravnik, učenik Sulpicija Rufa, ili Aufidius Bassus, povjesničar iz Tiberijeva vremena?
30 Gaius Cornelius Gallus, rimski političar i pjesnik (Amores), podrijetlom iz Narbonske Galije (I. st. pr. Kr.)
31 Speusip (SpeύsippoV), grčki filozof iz IV. st. pr. Kr.
32 Svi navedeni primjeri o čudnim smrtima, uključujući i onaj o papi Ivanu XXII, potječu iz franc. i tal. renesansnih kompilacija. Neki su od Valerija Maksima i Plinija, a mnoge navodi i Rabelais u Quart Livre de Pantagruel, pogl. XVII.
33 Riječ je o poznatoj igri jeu de paume, preteči današnjeg tenisa.
34 “Bolje bih prošo ko suludan pisac i stran umijeću / i da se svojim zlom sladim, il barem da varam sebe / negoli svijestan da režim.” Horacije, Epist., II, ii, 126 (prepjev Jurja Zgorelca).
35 “Da, progoni zrela muža u njegovu bijegu, nit prašta potkoljenicama nejake mladeži što okreće leđa.” Horacije, Odae, III, ii, 14 (jer su se neprijatelju presijecale žile pod koljenom).
36 “Uzalud se oprezno skriva pod željezom i mjedi, smrt će svejedno pogoditi zaštićenu glavu.” Propercije, III, xviii, 24.
37 U izvorniku: anatomie seche.
38 Prema Plutarhu, Život Likurgov, XX.
39 “Svakog pomisli dana, svanuće da ti je zadnje / prijatan doći će čas, kad ga ne čekaš s prethodnom nadom.” Horacije, Epist., I, iv, 13 (prepjev Jurja Zgorelca).
40 Usp. Qui mori didicit, servire dedidicit, Seneka, Epist., 26.
41 Prema Plutarhu, Život Pavla Emilija, XVII. Riječ je o Perseju pobijeđenom kod Pidne, a koji je umro u Rimu kao zarobljenik 135. pr. Kr.
42 “Kad mi je proljetni cvat krasio mladosti dob.” Katul, LXVIII, 16 (prepjev D. Škiljana).
43 “[Ah, kako li kratak je ovaj] za nas užitak! Tek bješe i – nikad se ne vraća više!” Lukrecije, De rerum natura, III, 915 (prijevod M. Tepeša).
44 “Nitko nije krhkiji od drugoga, nitko nije sigurniji u sutra.” Seneka, Epist., 91.
45 “Čemu u tako kratku životu stvarati toliko planova?” Horacije, Odae, II, xvi, 17.
46 Izdanje iz 1595. ovdje dodaje: Najsnažnije smrti su i najzdravije.
47 “…bez svakog milosrdja, kažu, ‘jedan i nesretan dan sve nagrade uze života!’” Lukrecije, De rerum natura, III, 898 (prijevod M. Tepeša).
48 “Zidine ne diže nitko, ne prihvaća nitko se djela, / sablasno obrisi stoje i strojeva moćnih i skēlā.” Vergilije, Eneida, IV, 88 (prijevod B. Klaića).
49 “…I kad budem umirao, da izdahnem usred čina.” Ovidije, Amores, II, x, 36 (prijevod T. Ladana).
50 “Jauču, ali pri tome ne dodaju ono ‘ti sad si svake oslobođen težnje za svakim ovakvim užitkom’.” Lukrecije, De rerum natura, III, 900-901 (prijevod M. Tepeša).
51 Prema Plutarhu, Život Likurgov, XX.
52 Silije Italik (Tiberius Catius Asconius Silius Italicus), rimski epičar iz I. stoljeća: “Štoviše, nekad je bio običaj razveseljavati gozbe ubijanjem, miješati s veselicama surove prizore borbi gladijatora, koji su često umirući padali posred pehara škropeći trpeze krvlju” (Punica, XI, 51). Justus Lipsius navodi ovaj ulomak u Saturnalium sermonum libri duo, I, 6.
53 Doslovce preuzeto iz prijevoda Herodota, što ga je učinio Pierre Saliat (izd. 1575, II, 78, f° 129 ro).
54 Dikearh (Dika?arcoV), grčki filozof, učenik Aristotelov, iz IV. st. pr. Kr. Prema Ciceronu (De officiis, II, 5), taj je peripatetik istraživao umire li više ljudi u ratu ili zbog drugih razloga.
55 U De bello gallico, VII, 84.
56 “Jao! Koji dio preostaje starcu u životu?” Maksimijan ili Pseudo-Gallus, I, 16.
57 Seneka, Epist., 77.
58 “Ništa ne može pokolebati njezinu jakost, ni pogled prijetećeg tiranina, ni bijesno oštro koje Jadranom hara, ni moćna Jupitrova ruka što gromovima šiba.” Horacije, Ode, III, iii, 3.
59 U izvorniku stoji dequoy faire la figue, što je ista slika kao i naše familijarno pokazati figu.
60 “S rukama i nogama bit ćeš u okovima, čuvat će te okrutni tamničar. – Kad budem htio, sâm će me bog osloboditi. – Što će reći, mislim: Umrijet ću. Smrt je zadnja granica svemu.” Horacije, Epist., I, xvi, 76.
61 U idućim riječima Montaigne sažimlje izlaganje svetog Augustina: “Cum autem unicuique mortalium sub quotidianis vitae hujus casibus, innumerabiles mortes quodam modo comminentur, quamdiu incertum est, quaenam earum ventura sit, quaero utrum satius sit, unam perpeti moriendo, an omnes timere vivendo.” De civitate Dei, I, ii, 54.
62 Prema Diogenu Laerciju, Život Sokratov, II, 35. No, Sokrat nije bio osuđen od tridesetorice tirana, koji su bili prognani tri godine prije njegove smrti (403. pr. Kr.).
63 Istu tu misao izriče Seneka u De consolatione ad Marciam, XX.
64 Hidronim Hypanis je u antici označavao europske rijeke, među kojima je bila rijeka Bug u Skitiji, a Kuban u Sarmatiji.
65 Usp. Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 39.
66 Ovdje počinje parafraza govora Prirode ljudima kojim se završava III. knjiga Lukrecijeve Prirode stvari, a Montaigne ga ilustrira oslanjajući se na Seneku. Ta će se upozorenja Prirode protegnuti do posljednjeg odlomka ovog poglavlja.
67 “Tako se u kratko vrijeme izmjenjuju rodovi ljudski: / Predaju poput trkača po redu si baklju života.” Lukrecije, De rerum natura, II, 78-79 (prijevod M. Tepeša).
68 “Naš prvi čas, dajući nam život, već ga je načeo.” Seneka, Bijesni Heraklo (Hercules furens), III, 874.
69 “Umiremo rađajući se, a naš život ovisi o njegovu početku.” Marko Manilije (Marcus Manilius), Astronomica, IV, 16.
70 “Zašto ne napustiti život kao što sit uzvanik napušta gozbu?” Lukrecije, De rerum natura, III, 938
71 “Čemu tražiti još vremena, još dana, koje ćeš ionako jadno izgubiti i koji će svi netragom nestati bez koristi?” Lukrecije.
72 “Očevi vaši ne vidješe drugoga, niti će unuci vaši drugo gledati.” Manilije, Astronomica, I, 522.
73 “Osim tog krećemo mi se neprestano istom u krugu.” Lukrecije, De rerum natura, III, 1080 (prijevod M. Tepeša).
74 “…godima se kolomijom okreće istom.” Vergilije, Georgica, II, 402 (prijevod T. Maretića).
75 “Što li bi mogla još dalje ti izmislit ili pronaći, / Što bi se moglo ti svidjet? Baš ništa: sve uvijek je isto.” Lukrecije, De rerum natura, III, 944–945 (prijevod M. Tepeša).
76 “Makar produžili mi naš život na stoljeća dakle, / Ipak, uza sve to će ostati vječna smrt ona.” Lukrecije, De rerum natura, III, 1090-1091 (prijevod M. Tepeša).
77 “A da i ne vidi, kako u istinskoj ne će bit smrti / Drugog mu nekakvog ‘ja’ da živ oplakuje smrt si…” Lukrecije, De rerum natura, III, 885-886 (prijevod M. Tepeša).
78 “Nitko se naime za sebe, za život svoj ne brine tada, / Jer nas ne snalazi tad baš nikakva čežnja spram samih.” Lukrecije, De rerum natura, III, 919 i 922 (prijevod M. Tepeša).
79 Montaigne je interpretirao Lukrecijeve stihove prije nego što ih je naveo (“Ogledaj unatrag isto i vidjet ćeš, kako li za nas / Ne znače ništa pred nama već minule godine silne.” Lukrecije, De rerum natura, III, 972-973 (prijevod M. Tepeša).
80 “Vidi, nama zaista ništa nisu: ni ta prošlost prije nas niti ta vječnost vremena.” Lukrecije, De rerum natura, III, 972.
81 “Koji će jednom te ipak svi slijedit, kad završiš život.” Lukrecije, De rerum natura, III, 968 (prijevod M. Tepeša).
82 “Nit prodje ikoja noć za danom, ni zora za noću, / Koja zamijetila ne bi plač ljudi miješan sa jaukom, / Koji uz cviljenje strašno smrt prati i žalobni sprovod.” Lukrecije, De rerum natura, II, 578-580 (prijevod M. Tepeša).
83 Ovaj je odlomak inspiriran Senekom, Epist., 91 i 93.
84 Chiron (Ce?rwn), centaur na glasu s pravde i mudrosti, sin Saturnov.
85 Tal ili Tales (Qal²V i Q(lhV) iz Mileta (VI. st. pr. Kr.), jedan od sedmorice mudraca. Montaigne se oslanja na Život Talov, I, 35 Diogena Laercija.
86 Ovim riječima završava dugi govor Prirode ljudima. Valja usporediti sa Senekom (Epist., 120).
87 Usp. Seneka, Epist., 24.
