La strada, igrani, drama, Italija, 1954
REŽIJA: Federico Fellini
ULOGE:
Anthony
Quinn (Zampanò),
Giulietta Masina (Gelsomina),
Richard
Basehart,
Aldo Silvani,
Marcella Rovere (udovica),
Livia
Venturini (časna sestra)
SCENARIJ:
Federico
Fellini,
Tullio Pinelli,
Ennio Flaiano
FOTOGRAFIJA:
Otello
Martelli
GLAZBA:
Nino
Rota
MONTAŽA:
Leo
Catozzo
SADRŽAJ:
Grubi Zampano ulični je zabavljač koji Italijom putuje na svom motociklu i publiku zabavlja kao snagator koji trga lance svezane na njegovim prsima. Kad odluči svoju točku proširiti i učiniti je atraktivnijom, Zampano od siromašne samohrane majke s mnogo djece za deset tisuća lira otkupi mladu, dobrodušnu i ne osobito bistru, ali veselu i čini se nepopravljivo optimističnu djevojku Gelsominu. Ona će smjesta dobiti ulogu klauna i najavljivača Zampanovih nastupa, a dok budu putovali od grada do grada, između pristupačne Gelsomine i otresitog Zampana razvit će se neobičan odnos. Kad nju jednom ozbiljno povrijedi njegova grubost i odbojnost, Gelsomina će pobjeći te naići na zabavljača Mattu, Zampanova konkurenta koji ga često provocira. Kasnije će se Zampano i Gelsomina nakratko pridružiti cirkusu, da bi, odustavši od toga, ponovo naišli na Mattu koji će Zampana toliko isprovocirati da će ga ovaj udariti i nesretnim slučajem ubiti.
Godine 1954. na festivalu u Veneciji nagrađena Srebrnim lavom i Posebnim priznanjem, tri godine kasnije od nominacija za Oscara u kategorijama najuspjelijeg izvornog scenarija i najboljeg filma s neengleskog govornog područja ovjenčana statuom Akademijina ´ćelavca´ u potonjoj kategoriji, te 1956. nominirana za dvije nagrade BAFTA, impresivna drama suscenarista i redatelja Federica Fellinija predstavljala je prekretnicu u njegovoj karijeri, dijelom i zbog laganog odmaka od neorealizma. Krećući od neorealističkog prosedea, s prikazom siromaštva u nerazvijenoj talijanskoj provinciji te s prepoznatljivom scenografijom i narativnim stilom, Fellini se ipak primarno fokusirao na stanja likova, njihove međuodnose, nezadovoljstva te neostvarene želje i potrebe. Time je udario temelje tzv. ´neorealizmu duše´, počevši se okretati egzistencijalnim temama i motivu potrage za srećom, pričama o osobama cikličkih egzistencija i(li) onima koji tragaju za smislom svog postojanja, individuama čija se tjelesna i duhovna putovanja odvijaju u krugu, završavajući na mjestu svog početka, s tim što su ti završeci tragični, uznemirujući ili barem naglašeno pesimistični i bez vjere u mogućnost boljitka. Djelo izražene humanističke dimenzije i kršćanske simbolike, koja uključuje motive patnje, milosrđa, iskupljenja i kajanja, u vrijeme premijere bilo je kritizirano zbog dirljivog prikaza inferiornosti i stradanja submisivne Gelsomine, ´chaplinovskog´ lika koji funkcionira kao emotivno ´srce´ filma, a nose ga maestralne glumačke interpretacije osobito Giuliette Masine (Cabirijine noći, Giulietta i duhovi, Ginger i Fred), ali i dvostrukog oskarovca Anthonyja Quinna (Viva Zapata!, Žudnja za životom, Grk Zorba), kao i impresivna glazba velikog Nina Rote (Osam i pol, Amarcord, Romeo i Julija Franca Zeffirellija, trilogija Kum).
https://kinotuskanac.hr/movie/cesta
