1.
Nedavno sam bila u malom mjestašcu u blizini Groningena, na sjeveru Holandije. Mjestašce se zove Eelde i mala je vjerojatnost da bih tamo ikada zalutala svojom voljom. U Eeldeu postoji jedan od najljepših malih muzeja figurativne umjetnosti koje sam ikada vidjela. Sve je savršeno: neobična arhitektura koja se savršeno stopila s prirodom, priroda koju je savršeno dizajnirala ruka najpoznatijeg holandskog vrtnog arhitekta. Neobični muzejski katalozi dizajnirani su s vrhunskim ukusom, a kafeterija odlično uklopljena u muzejsko-vrtni pejzaž. Bila je nedjelja i muzej je bio prepun lokalnih posjetilaca. Možda i zato jer je bio prodajni dan, a možda i zato jer se u tom majušnome mjestu i nema kamo, osim na jedrenje ili u muzej. Muzej u Eeldeu bio bi dostojan primjer realizacije ideje o spoju novca (jedan od donatora je holandska banka), visoke ekološke svijesti (muzej je savršeno uklopljen u lokalnu prirodu) i umjetnosti, samo kada bi ispunjavao svoju osnovnu funkciju. U tom muzeju, naime, ima svega, osim umjetnosti! Istina, po zidovima su visjele neke slike, ali one se nisu mogle nazvati čak ni amaterskima (i amaterizam može imati svojih draži). Na zidovima prekrasnoga muzeja visjeli su primjerci “umjetničarenja” najgore vrste. A kada se uzmu u obzir cijene slika u katalogu, posjetiocu preostaje zaključak da se najviše isplati biti umjetnikom, samo lošim.
2.
Prije nekoliko godina našla sam se u Santa Barbari, bogatom kalifornijskom sveučilištu, na otvorenju umjetničke instalacije Ilje Kabakova. Kabakovljeva instalacija bila je “instalirana” u univerzitetskom parku uz prisustvo samog Kabakova i mnogobrojnih posjetilaca. Instalacija se sastojala od boce napravljene od žice, ili točnije od žice koja je imala oblik boce. Grlić boce bio je upravljen prema jedva vidljivom izvorčiću vode koja je curkala iz malena otvora u travnjaku. Naziv instalacije bio je “Majka i sin”, pri čemu je ostalo nejasno koji bi od dva dijela instalacije trebao simbolizirati majku a koji sina. Na licima posjetilaca – a svi su odreda bili Kabakovljevi odani fanovi, uključujući i mene – čitalo se zadovoljstvo. Štoviše, mnogi su od nekog dubokog unutrašnjeg osjećaja prevare, ili stida, pali u gorljivo objašnjavanje, istina, netransparentnog, ali zato dubokog smisla Kabakovljeve instalacije. Kabakov je jedna od zvijezda moderne umjetnosti. Fijasko zvijezde nikada ne zovemo fijaskom, nego novom fazom, ili novim dostignućem u radu poznatog umjetnika, glumca, glazbenika ili književnika…
3.
Ako ukucate na internetu – Mutanj, Srbija – internet će vas odmah pitati: “Do you mean: Mutants, Serbia?” Pa ipak, ovaj mali test otkrit će vam da su geografi najgorljivija, najmarljivija, najpreciznija i najprisutnija struka na internetu. Mutanj je zaselak na planini Rudnik u središnjoj Srbiji i na internetu ćete naći mape, satelitske snimke i sve druge podatke o tom zaseoku. Geografi ne prave razliku između milijunskog New Yorka i Mutnja, koji ima svega 84 stanovnika. Zašto je selo Mutanj važno? Ni zbog čega. Netko je, međutim, krajem oktobra 2007, vozeći se ibarskom magistralom, ugledao na brdu Straževica fantomska bijela slova “Hollywood” i krenuo da istraži neobičnu pojavu teleportiranja znamenitog holivudskog znaka. Ispostavilo se da je autor ove neobične instalacije dvadesetčetverogodišnji Ivan Jakovljević, mještanin spomenutog sela Mutnja. Jakovljević, inače radnik u rudniku olova i cinka, sam je podigao instalaciju. Iznad velikih slova “Holywood” postavljen je manji, ćirilični natpis “Srpski”. Jakovljevićevu Hollywodu fali jedno slovo “L”, koje je autor instalacije namjerno izostavio da bi, kako sam kaže, “izbjegao probleme oko autorskih prava”. Inače, Jakovljević želi u svoje selo privući “sedmu umjetnost”, a osobito stvaraoce “filmova iz ekologije, istorije i etnologije”. Jakovljević izjavljuje da njegova akcija nema “političku pozadinu”, te da je njegova “instalacija” tek “simbol sedme umetnosti i ništa više od toga”. Da bi realizirao svoj projekt, Jakovljević je podigao kredit od osam stotina evra, a svoj “Srpski Holywood” za Božićne i novogodišnje praznike namjerava obasjati reflektorima.
4.
U zemljama bivše Jugoslavije cvjeta kapriciozna kultura javnih skulptura (Bruce Lee u Hrvatskoj, Rocky Balboa, Samantha Fox i John Weismuller u Srbiji, Bill Clinton u Prištini, i sl.), koja bi se mogla objasniti i kao neka vrsta divlje spomeničke polemike sa živahnom praksom uništavanja spomenika (koji su nosili jedan ideološki predznak) i podizanja spomenika (koji nose drugi politički predznak). U zemljama bivše Jugoslavije postoji i autentična, živahna kultura podizanja nadgrobnih spomenika, koju karakterizira natjecateljstvo u originalnosti, pa se tako mogu naći neobični primjerci nadgrobnih spomenika u obliku kompjutera, sve s keyboardom, ekranom i kućištem, te hologramskim portretom pokojnika u kompjuterskom ekranu. Dok poznati umjetnik Ilja Kabakov u Americi rekonstruira danas iščezle sovjetske zahode, škole i druge primjerke sovjetskih graditeljskih običaja (“Mama i sin” su ipak samo umjetnički eksces), dotle u zabačenom srpskom selu niče replika poznatog holivudskog znaka. Ako se nastavi ova vesela postmoderna teleportacija simbola u našem svijetu bez granica, postoji otvorena mogućnost da njujorški neboderi blizanci jednoga dana osvanu u Šangaju, a brojne dekapitirane glave Staljina i Lenjina niknu iz leda negdje na Antartiku.
Sve je to razumljivo i zabavno. Samo jedna stvar ostaje zagonetna: opsesija Zemljana umjetnošću. Zaista je teško razumjeti zašto netko u Eeldeu na sjeveru Holandije daje pet tisuća evra za sliku koja se na buvljaku može nabaviti za tri evra, zašto netko plaća deset, dvadeset ili trideset puta više da bi u sveučilišnom parku držao ružnu žičanu bocu i otvorčić iz kojeg curka voda, i zašto netko podiže zajam od nekoliko stotina evra da bi u nekoj šumi pored svoga zaseoka postavio velika metalna slova koja ionako već postoje na nekom drugom brdu, na drugom kraju svijeta. Iako razlozi i dalje ostaju nerazumljivima, opsesija umjetnošću i sama umjetnost ostaju činjenicama u našem zemaljskom životu, i zato mi ne preostaje drugo nego da obodrim Ivu Jakovljevića iz sela Mutanj. Da je Ivo Jakovljević srpski konceptualni umjetnik netko bi se već poklonio njegovoj instalaciji i našao da je njegova satira srpske megalomanije inteligentna i britka. Da je Ivo Jakovljević Andy Warhol, njegova instalacija našla bi se u muzejima kao vrhunsko umjetničko djelo koje na duhovit način ujedinjuje simbole dviju kultura, latinične i ćirilićne. Ali Ivo Jakovljević je radnik u rudniku olova i cinka i njegov je “Srpski Holywood” tek usamljeni poduhvat usamljene seoske budale. Ne znam koliko trenutno prezaduženog Ivu Jakovljevića može utješiti činjenica da je razlika između “vrhunske umjetnosti” i amaterizma zanemariva, i da je sve tek pitanje – konteksta. U svijetu umjetnosti većina participanata ponaša kao i u drugim sferama života, većinski. Drugim riječima, baš kao srpski glasači koji su na upit predstavnika male antinacionalističke stranke hoće li na sljedećim izborima glasati za njih odgovorili: “Najprije dođite na vlast, pa ćemo onda glasati za vas!”
Dubravka Ugrešić
