Opis

Tema koje se autorica rukopisa poduhvatila iznimno je zanimljivai neophodna u osvjetljavanju cjelokupne Ničeove filozofije.Iako u svijetu postoje brojne studije o tom velikom filozofu-pjesniku(prvenstveno s ontološko-metafizičko-estetičkih stajališta),mora se naglasiti da ovaj rukopis nudi jedan sasvim novi pogled,ali i pristup u osvjetljavanju Ničeove filozofije. Metodička impostacijaautorice posve je sukladna sa samom biti teme: njoj se nemože pristupiti i zahvatiti je na uobičajeni disciplinarni način„aspekta“ političke filozofije u Ničea. Autorica ispravno poduzimakritičko-interpretativni stav i izvedbu da iz cjeline Ničeovamišljenja dopre, ne samo do njegova poimanja političkog nego daga kritički interpretativno reintegrira u cjelinu Ničeova mišljenjai dade mu novo značenje: ontološko-antropološko-metafizičkoegzistencijalno,a nadasve profetsko, kao njegov poručujući smisao.Otuda i „političko“ zauzima važno mjesto u nizu Ničeovihfundamentalnih zahtjeva prema čovjeku: cjelovitost njegova stvaralačkog= životnog smisla. Iako daje i eksplicitnu (historijsku)genezu i strukturalni prikaz političkog (napose moderne), u tzv.„disciplinarnom smislu“ obrade Ničeove „filozofije politike“, autoricauspješno izvodi (i), kao unutarnju genezu, put najvažnijihNičeovih misaonih zahtjeva: slobodni duh i njegova preobrazba,afirmacija života, vječno vraćanje, moralno usavršavanje, put knadčovjeku, volja za moć kao volja za život itd. Kritički interpretirajućibitnu cjelinu Ničeova mišljenja, autorica dospijeva i donjegova stajališta u odnosu na politiku (kao bitnog pojma), ali ido vlastitog razumijevanja tog pojma kao ontološkog, u njegovuautentičnom značenju za Ničeovu filozofiju. Tu vidim, ne samovažan autoričin doprinos ovoj problematizaciji nego i autentičnonjezino (filozofsko i metodološko) izvođenje/refleksiju kojedovodi do unutarnjeg saznanja i preobrazbe, što je uvijek znakautentičnog mišljenja. Otuda se nameće i zaključak o glavnoj vrijednostiovoga rada: filozofija politike ovdje se ne razmatra primarnokao neko disciplinarno mjesto Ničeova mišljenja, negose promišlja kao sámo njegovo središte. Ničeova ideja o čovjeku,koji stvaralački daje smisao svome životu (i svojoj povijesno-antropološkojegzistenciji), otkriva se i autorici kao skriveni smisaopolitičkog (njegova duboka egzistencijalna mogućnost, ali i najvišizahtjev). Autoričin pozitivni pathos u potpunom je suglasju s Ničeovimmisaono-pjesničkim zanosom, što samo potvrđuje da jedobro čula Ničeovu misaonu muziku. Jer logos se sluša, kao što jeveć (is)kazao (kao najveću zagonetku) veliki Heraklit.Pored uspjelih elaboracija povijesnih i aktualnih problemapolitičkog, posebno je značajno uvođenje teme rodne različitostii njeno kritičko propitivanje unutar suvremenog političkogkonteksta. Time autorica pokazuje inovativnost i kreativnost upostavljanju pitanja unutar suvremenog društvenog i povijesnogkonteksta, pa (i) time otvara nova pitanja u Ničeovoj filozofiji, alii put za nova istraživanja.Rukopis je u strukturalnom pogledu skladne arhitektonike, umetodičkom smislu kritičko-interpretativan, što je pretpostavkaautentične filozofske interpretacije, te misaono i logički dosljednorazvijan.Iako se autorica u svojem promišljanju kreće unutar disciplinarne,metodološke i terminološke korektnosti filozofske „struke“,ona je ipak neprestano probija jednim otvorenim diskursom,razvijajući i sučeljavajući (i iskušavajući) raznovrsne metodološkei epistemološke pokušaje, koji se otvaraju u samosvojnu misaonudinamiku, kao i prema spoznajnim mogućnostima samoga stila.Autorica crpi iz unutarnje Ničeove misaone energije, te stoga njezinizaključci i stil poprimaju lik vlastitog samorazumijevanja iplodotvornosti. To je i najbolji pokazatelj duboko strastvenog odnosaprema „predmetu“ vlastitoga rada, što znači ne samo bivanjeu najvećoj blizini Ničeova mišljenja, nego znači i autoričin izvorani značajan doprinos osvjetljavanju i razumijevanju tog tragičnogproroka, koji je munjama misli zacjeljivao vrijeme, čovjekovudušu, a ponajviše čovjekov smisao.Zaključno se može reći da je rukopis vrlo vrijedno i poticajnodjelo, koje predstavlja znatan doprinos u osvjetljavanju i razumijevanjuNičeove filozofije, njezinog trajnog svjedočanstva o veličinii snazi ljudskog duha.Iz svega prethodno rečenog slijedi: sa zadovoljstvom predlažemobjavljivanje ovog vrijednog rukopisa, jer smatram da predstavljaznačajan doprinos, ne samo povijesno-monografskom obogaćivanjunaših spoznaja o Ničeovoj filozofiji, nego i filozofskoj kulturiopćenito.Uvjeren sam da će, zbog svoga stila i tematike, zainteresiratistručnu i znanstvenu zajednicu, ali i pobuditi pažnju najšire kulturnejavnosti, te izazvati zanimanje svih duhovno znatiželjnihčitatelja i ljudi otvorena uma.

Prof. dr sc. Mladen Labus

Izvod iz djela

Zašto je potrebna dominacija?

Stvarati, to je veliki spas od patnje i olakšanje života. Mnogo gorkog umiranja mora biti u vašem životu, stvaraoci. Hrabre, nezabrinute, podrugljive, nasilne – takve nas hoće mudrost: ona je žena i uvek voli samo ratnika. Tko ne zna lagati, ne zna što je istina.

Nije upitno insistira li egalitarni osjećaj pravednosti na pravičnosti, već je upitno mogu li univerzalna pravila koristiti svakoj posebnoj individui koja je sama po sebi jedinstvena i posebna.

Niče tvrdi da to nije moguće zato što „moralna pravila“ ne uzimaju u obzir individualni karakter i vrline, zatomljuju život i uništavaju naše najbolje speciičnosti, energičnost naših ambicija, ukratko – sve ono što je nadčovječno i najbolje u nama samima. Egalitarni osjećaj Niče povezuje sa slabijima i bolesnima koji imaju snažnu želju da se oslobode sumornog raspoloženja i slabosti te onima koji u svojoj „volji za uzajamnost“, za oblikovanje stada, zajednice i društva, vide svoj spas u nadilaženju vlastite depresije. S druge strane, jaki teže razdvajanju, kao što slabi teže združivanju.

Jaki se, po Ničeovom mišljenju, združuju samo radi agresivnog zajedničkog djelovanja. Niče naglašava važnost hijerarhijskog uređenja jer je ljudska civilizacija sastavljena od različitih vrsta ljudi, među kojima su neki vredniji od drugih. On najveću vrijednost daje izvrsnom, izvanrednom, posebnom pojedincu od kojeg najviše zavisi kultura. „Za sav viši svijet neko mora biti rođen ili mora biti kultiviran“ (SDZ, fr. 213). Niče se zalaže za piramidalni sistem hijerahije ili „prirodne aristokratije“ kao najviši oblik političkog režima. Ropstvo je nužnost, prijeko potrebna praksa u hijerarhijski organiziranom društvu koje doprinosi permanentnom napretku društva (SDZ, fr. 44), u grubom i suptilnom smislu neophodno potrebno sredstvo spiritualne discipline i napredovanja

(SDZ, fr. 188). Ropstvo Niče prvenstveno objašnjava kao pojavu koju je potrebno nametnuti sebi kako bi se oplemenila vlastita ličnost, te je i sama metaforička upotreba pojma ropstva povezana s opšteprisutnom dekadencijom njegovog doba. Iako više cijeni „ropstvo“ u suptilnom smislu, dopuštajući „robovima“ iluzorni osjećaj slobode i samoodređenja, u isto vrijeme se zalaže za instituciju ropstva apelirajući na „moralni imperativ prirode“ koji je usmjeren na sámo čovječanstvo (isto: fr. 188).

Aristokratski temelj Ničeovog perfekcionizma je „aristokratija duha“ koja u svom temelju ima patos distance. Aristokratski politički režimi omogućuju zakonodavcima intervenciju u zakone prirode kako bi ispravili njenu indiferentnost (Conway, 1999: 38).

Potrebno je novo plemstvo koje će biti protivnik masi i svemu naslinom i koje će biti sposobno da dâ novi značaj riječi „plemenit“ (Z, 268) jer će biti novi odgojitelj i stvaratelj budućnosti. Prirodna aristokratija je najbolji oblik političkog režima jer izražava najviši oblik snage i vitalnosti koju čovječanstvo može dostići. Naime, sama priroda je organizirana po obliku piramidalne organizacije. Niče preferira političku aristokratiju, ali ne kao oblik institucionalne organizacije, nego kao izuzetnost. Pripadnici aristokratije, dominantne ličnosti moraju biti hrabre, nezabrinute, podrugljive, nasilne jer „takve želi mudrost, a ona je žena i uvek voli samo ratnika“ (Z, 77).

Niče modernu1 vidi kao doba hladnoće i surovosti, rainirane efikasnosti, oslabljene autonomije, štetnih institucija, u kojoj je sve usmjereno na stvaranje istovjetnosti, odnosno mediokriteta.

Veliki pojedinci nastaju samo u suprotnosti sa institucionalnim projektima, samo uprkos dekadenciji u kojoj su odrastali (SI, IX, fr. 44). Dekadencija modernih institucija nije rezultanta korupcije društva već ukazuje na simptomatičnost same dekadencije društva. U sferi visoke kulture uvijek bi trebalo da postoje suvereni autoriteti koji treba da budu oligarsi duha (LJ, fr. 261). Političke reforme moraju biti praćene kulturnim reformama i promjenama koje bi provodili ilozoi-zakonodavci davanjem novih smjernica za budućnost Evrope, utemeljenjem novih vrijednosti. Oni bi se zalagali za postepenu transformaciju uma: osjećaj pravde mora jačati, a instinkt nasilja slabiti (LJ, fr. 452). Sposobnost izgradnje nove budućnosti zavisi od sposobnosti viđenja kontinuiteta sa snagama prošlosti ili tradicije. Promišljanje o politici i društvu, koje Niče naziva „sudbina“, kao pretpostavka sudjelovanja i promišljanja o budućnosti danas više ne postoji. To je „sudbina da čovjek ima vrijednosti i značenja samo onda do kada je kamen velike građevine“ (RZ, fr. 356). Jedna od glavnih poruka koju Niče želi prenijeti preko svoje ilozoije je težnja stvaranja ljudi koji ne žele pripadati masi i koji su spremni zbog takve odluke odreći se lagodnosti i ustrajati na odluci „biti svoj“. Dominacija je nužna i potrebna jer se slabi gube na svojim putovima te „ono što je najbolje treba i vladati, a ono i hoće vladati“ (Z, 277).

Odbijanje banalnosti mediokriteta

Ničeovo insistiranje na „stvaranju novih vrijednosti“ zapravo je usrdno odbijanje banalnosti mediokriteta i apstraktnih etičkih principa jer često ističe da je to zapravo vraćanje starim i zapostavljenim vrijednostima, vrijednostima dominantnih osoba, gospodara, viših tipova čovjeka.

Cijeli ustanovljeni sistem djeluje tako da slabost uzdiže do mjerila jednakosti, odnosno da slabost postaje mjerilo jednakosti ili temelj od kojeg se polazi tako da se time uzdiže i osrednjost, poslušnost, „bljedilo duše“, neinventivnost, ponižavajući energiju superiornosti i jakosti onih koji žele dostići nešto „izvan“ zadanih okvira jer im to „moralnost“ ne dopušta i ne priznaje kao „normalno“. Priprosti, ništavni duhovi, mediokriteti, naglašava Niče, posjeduju sposobnost da u najdubljoj i najsadržajnijoj misli ne vide ništa dalje od djelokruga svoga vlastitoga svakodnevnog mišljenja (FG, fr. 7). Koriste se moralni imperativi i insistira se na uniformiranoj jednakosti, a negiraju se sve nemoralne vrline.

Oružje slabih je jedinstvena ljestvica vrijednosti koja ignorira ili neutralizira veliki dio „nemoralnih“ vrlina, dok se najviše vrline, poslušnost ili nečinjenje zla, primjenjuju na način da se ne čini ništa. Niče prihvata Geteovo mišljenje da je potrebno shvatiti da su niske stvari moćne i naglašava da su one moćnije i od moći istine (FG, fr. 2). Dok je Aristotel kroz moral gospodara tvrdio da je vrlina „biti svoj“ i činiti dobro u onom što znaš najbolje, Kant kroz ropski moral ukazuje na to da biti moralan znači ne činiti ono što je zabranjeno moralnim zakonom. Ipak, Niče i ne prelazi preko činjenice da je moralnost proizvod određenog temperamenta, podmuklih emocija i speciičnih povijesnih okolnosti.

Dominacija je nužna jer danas osjećamo odvratnost prema čovjeku zato što je „crv čovek u prvom planu, pripitomljen, beznadno osrednji i otužni stvor… neuspelo, boležljivo, umorno i preživelo stvorenje po čemu današnja Evropa počinje zaudarati“ (GM, I, fr. 11). Samo takav stvor i može preživjeti, postati i biti u društvu koje Niče vidi kao „barsko tlo na kome raste korov i otrovno bilje“ u kojem ono malo, lažno, sakriveno nalazi svoje pravo mjesto i ispunjenje. Isprepliću se mreže tajni, prikrivanja i zavjera, te se mrzi sve što je drugačije i što pobjeđuje. Laž i licemjerje odaju ljude sa sluzavošću i skrušenošću, koje izlaze iz njihovih očiju, a gonjeni ambicijom prisvajaju vrlinu, „ti slabi i beznadno bolesni“. Takve kreature su u društvu postavljene kako bi predstavljale pravednost, ljubav, mudrost, nadmoć kao ambiciju tih najnižih. Spremne su da izvrše naplatu za neposlušnost, kazne, utjelovljenje su prijekora i opomene. „Kočijaši su međusobno sklopili ugovor o radu i genija proglasili suvišnim te je svaki kočijaš pretvoren u genija“ (Š, fr. 7).

Društvo i ideologija koja zastupa jednakost, pravednost, moralnost, stvara svoje promotore u obliku „taštih, lažljivih nakaza“, prikrivajući svoju pravu prirodu slatkorječivošću i vještim govorima koje ljudi žele čuti iako su neistiniti. Ljudi im ipak vjeruju jer su skloni da vjeruju u ono što žele, a ne u ono što je stvarno, u ono što je ispred njihovih očiju. Niče u psihološkom proilu „modernih duša“ ističe ili upozorava da njihovo najjače „oružje“ nije laž, već „utjelovljena“ nevinost u „moralističkoj laži“ (GM, III, fr. 19). Tu nailazimo na najveću klopku jer ti mali mediokriteti i nisu sposobni da se služe istinskom laži, pravom, odlučnom, „časnom laži“. Tada bi trebali i znali da shvate sebe. Njima priliči samo „nečasna laž“ koja je neizmjerna, nevina, srdačna, kreposna, jer takvi imitatori života, ti „dobri, pravedni, istinoljubivi“ potpuno moralizirani i nisu sposobni da se drugačije ponašaju.

Na isti način, „nečasnom laži“, oni zagovaraju dobrobit društva i čovjeka, te instinktom tajnosti nameću svoje stavove iza proklamiranih opšteljudskih vrijednosti i ljudskih prava, sloboda, pravde i jednakosti, dobrobiti, društvenog napretka. Sve su to ljudi resantimana, „nezasitni u izlivima gneva protiv srećnih, u prerušavanju osvete ili izgovorima za osvetu“ (GM, III, fr. 14). Kako ne bi uspjeli u svom naumu „da srećne zatruju svojom vlastitom bedom“, potrebno je održavati patos distance. Taj patos štiti od nevidljive osvete „malih i jadnih otrovnih muva“. Potrebno je čuvati se malih, jer su laskavci i jer cvile, ali i njihove pameti jer su pametne kukavice (Z, 92).

Ničeov napad na ustaljeni osjećaj pravednosti je napad na osvetoljubivu „reaktivnu“ emociju pomoću koje slabi, a nekompetentni, nastoje da „dosegnu“ jake i uspješne. Pravednost Niče vidi kao superioran osjećaj „biti iznad“ svih beznačajnosti i osvetoljubivosti.

Osjećaj pravednosti je za Ničea u vezi sa hrišćanskim vrlinama praštanja i milosrđa, no za njega postoje mnogo veće stvari na koje čovjek mora usmjeriti svoju energiju, a to svakako nije briga onih koje Niče laskavo naziva „parazitima“. Niče pokazuje malo razumijevanja za opsjednutost „pravima“, kojima su liberalni mislioci uveliko zaokupljeni, već se usmjerava i naglašava izvrsnost koju pojedinac mora postići i nema simpatija za mediokritete. Solomon naglašava da je Niče ignorirao nesposobnost društva za promjenu svijeta (Solomon, 2003: 113). Sva su moderna društva masa utemeljena na uniformiranosti prema istom obrascu. Ipak, Niče je i te kako bio svjestan da uzdizanje srednjih i nižih staleža, koje je započelo prije Francuske revolucije, u cjelini vodi „pretežitosti stada nad svojim pastirima i predvodnicima“, a što i dovodi do moralne hipokrizije, sućuti, skrbi, suzdržavanja (VM, fr. 60). On i nije pomišljao da su „životinje koje žive u stadu“ sposobne za bilo kakvu promjenu. U društvu i okruženju u kojem je sve što je suprotno „zajedničkom duhu“ i domovini opasno, pogrešno je razmišljati o individui. Kako da Niče razmišlja o potrebi promjene društvene stvarnosti kada naglašava da je u „demokratskoj Evropi uvelike narasla podložnost ljudi dresuri kojoj se lako pokoravaju“ (VM, fr. 128). Niče ističe „lažljive male izrode od podmuklica“ (VM, fr. 202) i svijet „prebogat međutvorevina“, uvenuće osoba, te navalu „gotovana duha u nezdravoj Evropi“ koji su prljavi, šuljaju se, kradu, ali su „nevini kao svi mali grešnici i mikrobi“ koji žive od toga što drugi ljudi imaju duha (Z, 77). Niče se „divi“ malim ljudima i njihovom umijeću potvrđivanja i probijanja s jedinim smislom vrline „kao sredstvom održanja i uspona određene vrste čovjeka“ (VM, fr. 175). Svoje „divljenje“ takvim „parazitima“ Niče iskazuje kao ruganje prema mediokritetima i njihovoj težnji za „veličinom“ kada kaže da je „drskost malog ljudskog crva ono što je najšaljivije i najvedrije na zemaljskoj pozornici“ (NR, 115). Hipokrizija je ono što mi zovemo „pravednošću“ jer polazimo od egalitarnog stajališta, a pravednost je zapravo neobično rijedak osjećaj, tvrdi Niče. Pravednost uvijek polazi od sopstva i osobnih stavova i strasti koji nužno ne moraju biti sebični. Pravednost može početi s resantimanom koji ne mora biti sažaljenje te ne mora biti suprotan plemenitom osjećaju darežljivosti i sućuti. Ako polazimo od te perspektive, Ničeovo shvatanje ne mora biti uvijek utemeljeno na činjenici da se pravednost zloupotrebljava u ime „prava“ ili jednakosti i kao nivelirajući učinak koji jača mediokritete. Državu Niče vidi kao nadgradnju na jedinstvenost ljudi koja tu jedinstvenost iskrivljuje. Njen proklamirani univerzalizam uništava posebnosti svakog naroda, a njena neosobna struktura depersonalizira čovjeka.

Ipak, iako je država moćan idol, Niče teži njegovom uništenju. Današnje doba sve više pokazuje da čovjek nije u stanju da prevlada „duševnu bol“ jer je toliko umoran od života da nije sposoban da „sanja“. Uveliko je prevladalo odgajanje za „bezličnost“ i za samozaborav koje nudi primarno religija, ali i obrazovanje, te sama društvena realnost koja oblikuje i stvara svijet bezličnih jedinki kojima se lako manipulira i upravlja.

Niče je svjestan da religija na neki način služi kao utjeha u vremenima gubitka, uskraćivanja prava i straha; u vremenima kada vlada ne može umanjiti psihičku patnju u okolnostima rata i gladi. Religija je tada korisna jer objedinjuje osjećanja korisna za društvo i zajednički identitet, osiguravajući unutarnje stanje stabilnosti u državi i jačanje kontinuiranog razvoja kulture. Niče naglašava da je uska veza između religije i politike potrebna u situaciji kada vladajuća klasa zna da iskoristi snagu religije i osjeća se superiornom. Religiju je tada potrebno iskoristiti kao koristan instrument kontrole naroda i političke discipline. U demokratskim društvima takva situacija ne postoji jer je religija instrument javne volje i ne posjeduje snagu djelovanja „odozgo“ prema „dolje“, već ima vlastitu suverenu moć, „narod“. U takvom političkom okruženju kontrola društva kroz religiju nije toliko jednostavna jer je podvrgnuta racionalnoj i prosvjetiteljskoj kritici.

Nije lako biti kreposna duša, održati izuzetan ukus koji se njeguje samo putem isticanja najboljih strasti, posebno u vrijeme vulgarnog egalitarizma i masovne proizvodnje, kada se stvaraju i rastu opasnosti, ne samo oko nas, već, prijeteći zloslutno, i unutar nas samih. Uzrok tome je resantiman i svi oblici „negativnih“ ili oslabljenih emocija, posebno onih koje su ohrabrene i oblikovane kroz demokratiju i kao takve pozdravljene kao veliko postignuće modernog svijeta. Takvo je Ničeovo pesimistično stajalište, rezultanta njegovog shvatanja da većina ljudi nema sposobnost „bogatog unutarnjeg života“. Većina ljudi je sklona lijenosti, dok je velika većina ljudi uplašena, te se po inerciji ponaša i misli kao velika većina, kao „stado“, ne shvatajući ili ne želeći shvatiti da je svaki čovjek „neponovljivo čudo“ (Š, fr. 1). Dominacija „velikog čovjeka“, po Ničeu, nužna je u borbi protiv popravljenog, pripitomljenog, oslabljenog, obeshrabrenog čovjeka koji nema volju ka moći ili volju za život, već se kao avet kreće kroz život. Zato je potrebno osloboditi ljudsku dušu njenih okova, osloboditi je svakog sitnog nezadovoljstva, sumornosti, neraspoloženja.

Važno je usmjeriti se na male, sitne stvari koje nam „izmiču“ ili na koje ne obraćamo pažnju jer smo naučeni da ih preziremo, a one su najvažnije za naš život; hrana, mjesto, klima, odmor, sve usmjereno ka sebičnosti. „Male stvari“ čine temelj samog života (EH, VII, fr. 6).

Niče psihološkim sagledavanjem ličnosti gleda veliki afekt, gnjev, strah, osvetu, nadu, očaj, jer se njihovim djelovanjem čovjek budi. Zbog takvog stava Niče ističe potrebu za dominacijom koju će ostvariti ljudi koji ne žele pripadati masi, ali i koji su spremni da se zbog takve odluke odreknu lagodnosti i ustraju u odluci da „budu svoji“. Ponekad Niče napominje da jačina leži u nečijem osjećaju nezavisnosti, što nikako nije identično s Kantovim tumačenjem autonomije. S druge strane, nezavisnost je poistovjećena sa zavisnošću, koja je toliko imanentna „moralu stada“. „Stado“ u našem poimanju društva označava zajednicu. I najmoćniji političari su psihički uznemireni resantimanom, te često svojim djelovanjima nehotice izražavaju osjećaje frustracije i nemoći.

Niče konstantno ističe važnost promatranja pojava sa psihološkog aspekta (SDZ, I, fr. 23; GM, III, fr. 19, 20), iako se taj aspekt nije dovoljno naglašavao u tumačenju njegove ilozoije. On psihologiju shvata kao učenje o razvoju volje ka moći i nastoji da postavi svoje učenje o uzajamnoj uvjetovanosti „dobrih“ i „loših“ nagona (Solomon, 2003). Iako Niče nije „humanist“ u uobičajenom smislu te riječi, konstantno proučava ljude, način njihovog ponašanja, njihove racionalnosti i iracionalnosti, način ponašanja i mjerila života kojih se pridržavaju. Njegovi briljantni i zajedljivi komentari i zapažanja prodiru u samu bit ljudskog ponašanja, kako grupa tako i pojedinaca. On misli da „mnijući tobožnji ljudi“ nisu čak ni zaslužili da budu napadnuti jer su „ljuska bez jezgra, natrulo, naslikano, napuhnuto ruho… avet koja ne može izazvati čak ni bojazan, a kamoli sažaljenje“ (Š, fr. 1).

Vrlina mora biti naš izum, naša najosobnija odbrana i nužda jer, drugačije postavljena, jedino je ona opasnost. Naime, ako nešto nije uvjet našeg života, onda mu šteti. „Vrlina“, „dužnost“, „dobro po sebi“, dobro s karakterom bezličnosti uzrok je propadanja. Ništa dublje i više ne razara čovjeka iznutra od te „bezlične“ dužnosti, tog žrtvovanja pred Molohom apstrakcije (A, fr. 13). Čovjek se najviše razara ako djeluje, misli i osjeća bez unutarnje nužnosti, bez jednog duboko osobnog izbora, bez zadovoljstva. Na taj način postajemo poput automata „dužnosti“. Pogrešni instinkti u svemu su protiv prirode kao instinkta. Zato Niče tvrdi: „Njemačka dekadencija kao ilozoija – to je Kant!“ (A, fr. 11) i teži odbacivanju Kantovog koncepta morala i njegovih glavnih odlika koje se temelje na univerzalnosti i nediferenciranoj jednakosti svih pojedinaca.

Želi ga zamijeniti moralom koji bi se temeljio na vrlinama Homerove Grčke, koji slavi ratničke vrline i ljubav prema životu, odnosno moralu koji stremi na razvoju sposobnosti pretvaranja sopstvenih slabosti u svoje vrline.

Niče želi da ljudi razumiju „volju za istinom“ vrativši se i okrećući se vlastitoj prirodi, odmičući se od osjećaja pokornosti, sažaljenja, poniznosti, nijekanja ponosa, odbijanja da razvijaju svoje talente, postignuća i vrline, kao i od svih drugih pojmova pod imenom „ljubav“. Želi da se otrgnu od ropskog morala i ostalih vrijednosti koje su zapravo usmjerene prema nijekanju samog života. Čovjek mora biti odgovoran za svoj život, mora biti sposoban da ga sam usmjerava kako ne bi postao i ostao samo slučajni prolaznik u svom vlastitom životu. To se može postići ako posjedujemo snagu kojom se možemo otrgnuti od svakodnevnog života, u kojem smo vezani za domovinu, za moralno i ustaljeno ponašanje koje sadrži u sebi toliko palanačkog. Konstantinović proširuje Ničeovu misao o palanačkom duhu tvrdnjom da nam je i sámo iskustvo palanačko (Konstantinović, 2004: 3). Nema zemlje u kojoj taj palanački duh, duh mediokriteta nije moguć, jer je to lutajući duh, nematerijalizirajući duh, pa je kao takav idealnog oličenja. Taj duh poništava pojedinačnosti, on je norma, a ne stvarnost, uz uopštavanje i podsmjeh svemu što je izrazito pojedinačno, s beskrajnom mržnjom prema svakoj različitosti. Taj duh teži poistovjećivanju sa samim duhom palanke i izjednačavanju s kolektivitetom. Svijest u svijetu duha palanke uvijek je svijest o zlu, svijest o našoj nemoći da išta promijenimo, pa čak i da zaista živimo (Konstantinović, 2004: 53). To je duh skrušenosti i tvorac vizije o „malom čovjeku“ malog života, kao polu-života ili poluvolje, on je duh potiskivanja, odricanja, skromnosti, ali i upravo zato duh eksplozije varvarstva.

Vesna Stanković Pejnović