I
Nije ovo zemlja za starce. Mladi
Jedno drugom u zagrljaju, na drveću ptice –
Taj rod na umoru – sa svojim pesmama,
Lososov slap, skušom bogata mora –
Riba, čovek, ptica, celog leta slave
Sve što je stvoreno, rođeno i što mre.
Pa zaneti čulnom svirkom previde
Spomenike uma koji ne stari.
II
Ostareo čovek je tričava stvar,
Ritav kaput na štapu, sem ako
Duša ne zapljeska i ne zapoje sve glasnije
Za svaku ritu smrtne haljine,
Al nema ni škole pevanja, postoji samo
Izučavanje spomenika sopstvene veličine.
Stoga preplovih mora da dođem
Do svetog grada Vizantije.
III
O, mudraci u božjem svetom plamu
Ko u zlatnom mozaiku na zidu,
Dođite iz svetog plama, izvite se u spirali,
Budite učitelji pesme mojoj duši.
Razorite mi srce; željom bolno,
I za zver na umoru vezano,
Ono ne zna šta je; vodite me
Nekuda u lukavstvo večnosti.
IV
Kad jednom van prirode budem, ja neću
Uzeti telesni oblik ma koje prirodne stvari,
Već onakav oblik kakav zlatari grčki
Od kovanog zlata i zlatnog emalja prave
Da njima dremljivog cara održe budnim;
Ili ću sesti na zlatnu granu da pevam
Gospodi i damama Vizantije,
O onom što je bilo, što biva il što će doći.
Vilijam Batler Jejts
Prevod: Milica Mihajlović
Sailing to Byzantium
I
That is no country for old men. The young
In one another’s arms, birds in the trees,
—Those dying generations—at their song,
The salmon-falls, the mackerel-crowded seas,
Fish, flesh, or fowl, commend all summer long
Whatever is begotten, born, and dies.
Caught in that sensual music all neglect
Monuments of unageing intellect.
II
An aged man is but a paltry thing,
A tattered coat upon a stick, unless
Soul clap its hands and sing, and louder sing
For every tatter in its mortal dress,
Nor is there singing school but studying
Monuments of its own magnificence;
And therefore I have sailed the seas and come
To the holy city of Byzantium.
III
O sages standing in God’s holy fire
As in the gold mosaic of a wall,
Come from the holy fire, perne in a gyre,
And be the singing-masters of my soul.
Consume my heart away; sick with desire
And fastened to a dying animal
It knows not what it is; and gather me
Into the artifice of eternity.
IV
Once out of nature I shall never take
My bodily form from any natural thing,
But such a form as Grecian goldsmiths make
Of hammered gold and gold enamelling
To keep a drowsy Emperor awake;
Or set upon a golden bough to sing
To lords and ladies of Byzantium
Of what is past, or passing, or to come.
Viljem Batler Jejts je rođen u Sandimautu u Irskoj. Obrazovao se u Hamersmitu I Dablinu. Studirao je slikarstvo, bio jedan od osnivača Irskog nacionalnog pozorišta, kao i borac za nezavisnost Irske. Od 1922. do 1928. bio senator slobodne Irske. Godine 1923. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Umro je 1939. u Južnoj Francuskoj, u Kap Martenu. Posmrtne ostatke prenela mu je irska mornarica u domovinu 1948. godine, i to je bilo prvo putovanje irske mornarice van teritorijalnih voda. Niti jedan pesnik XX veka koji je pisao na engleskom jeziku nije imao takav razvoj kao Jejts. Od romantičkih tema i magijskih ritmova išao je do najsavremenijih tema i predmeta obrade datih svežim jezikom svakodnevnog govora koji odgovaraju emociji ili misli. Njegov rad na poeziji, hronološki red kojim se taj rad razvijao najbolje je uočljiv u njegovim Sabranim pesmama i Sabranim komadima. Treba spomenuti njegove Autobiografije iz 1926. i delo Vizija iz 1937. godine, koje najoblje prikazuju pesnikove ideje o svetu.
