Viljariba i Viljabaho

Dva susjedna crnogorska grada, Viljariba i Viljabaho, udaljeni su 22 km, zapljuskuju ih blagi talasi Suze, čuvene rijeke, kako kod nas tako i u svjetskim razmjerama, mada se ovdje više o tim razmjerama priča.

Dva planinska bisera imaju istovjetan broj stanovnika, nešto oko 8.000, a trend demografskog opadanja jednak je u obje sredine već posljednjih dvadeset godina, kako kod nas tako i u sjevernom regionu države.

Rasprostranjeni po blagodetnim obroncima jedne planine, dijele i hladovinu istog mentalitetskog suncobrana, jer im sunce mnogo smeta, kao i zima, i dva preostala godišnja doba.

Utopljeni u salo istog prirodnog diverziteta, nesrećni u vječitom sjeveru, kao u vječitom ledu, Viljariba i Viljabaho, ipak, pored svih podudarnosti i osobina koje su samo posljedica dodira božje ruke, jedine i milosne, u pojedinim oblastima opstajanja i dejstva na stanovnike, pokazuju suprotno ponašanje, što u biheviorističkom smislu, nauka tek treba da razvrne na postavu, a socijalna hirurgija, nazovimo tako pretpostavljenu djelatnost koju će čovječanstvo tek iznjedriti, a koju je možda već i iznjedrilo, nijesmo u saznanju, dijagnosticira.

Viljabaho ima mnogo jezgrovitiju palanku, sa nekoliko pravilno raspoređenih ulica, dva trga, sa skupim drvenim i betonskim fontanama. Viljariba ima razbacane kuće i zgrade, planski slobodnije, sa vijugavim putevima do njih.

Viljabaho ima ski centar, Viljariba najozbiljniju ekološku mrlju, kako u našim, tako i u regionalnim razmjerama.

Pošto pucamo na visoko, Viljabaho je uskoro postao centar turizma sa ekskluzivnim hotelima, prepoznatljivim kod nas i u regionu po svojim velnes, spa i sauna prednostima, razvijene trgovine nepokretnostima, uličnih obračuna i cijena na nivou Monaka, kako reče jedan od glavnih turističkih poslenika – ,,Osjeća se i dalje taj evropski talas.”; s druge strane Viljariba je ostala neprimjetna, zaobiđena, pored crvene crkve na ulazu u taj gradić prolazilo se kao pored znaka za minimalno ograničenje brzine – samo smjeli usporavaju…

U Viljabahu su cijene u kafićima i restoranima dva puta veće nego u Viljaribi.

U Viljabahu je procvjetao biznis turbo kupo-prodaje, ugostiteljskog stila svojstvenog za visoko platežne goste, rekao bih – turizam nerazumljiv, buklavno nerazumljiv, njegovim žiteljima, na drugom jeziku, jezicima, turizam kodiran bankovnim transakcijama začudnim i za ,,nevidljivu ruku” crnogorskog prosperiteta. U Viljaribi i dalje su opstale brojne radnje, piljare, pekare, kafanice i bašte sa skromnim tipičnim viljarispkim stilom, koji i nije, sam po sebi, stil, već jednostavno, nužan izgled.

U Viljabahu, hotel, simbol grada koji je godinama nosio ime dične snjegovite planine, dične za nas, snjegovite za region, postao je svojevrsna Prokleta avlija, sa novim modernom vrhunskim imenom, koje je nastalo kao proizvod istraživanja popularne istraživačke kuće, kako u evropskim, tako i u svjetskim razmjerama. Latif-age, to jest, vratimo se latinsko-romanskoj terminologiji i njenoj španjolskoj redakciji, u skladu sa profilacijom viljabahinske odlučnosti glede opšte sreće i razvitka, dakle, Donovi, nastupali su na lokalnoj estradi kao falange. Viljabahinci, žitelji te palanke, postali su robovi novog modernog stila života, pokorni, manje ili više, ali složni kao crnogorska vlada po pitanju uvođenja novih poreza građanima. Rame uz rame sa lokalnim patriotama, počeli su polako da upravljaju Viljabahom. Prva ključna odluka, usvojena opštim koncenzusom, bila je – zabrana stanovnicima grada da se kupaju u njihovom bazenu. Viljabahinsko srce je napuklo, većina njih odavno odložila skije i sanke na tavane, jer je na privatizovanom ski centru dnevna taksa za parkiranje auta bila veća od dnevnice onoga koji vam je naplaćuje, a porcija mesine sa pogačetinom, ili priganičetina, običnih seoskih priganičetina, seljačkog sirotinjskog jela, koštala kao nečiji račun za struju.

U Viljaribi nijesu imali za čim da žale, jer se u rudarskom jalovištu nikada nijesu ni kupali, u obližnjem hotelčiću moglo se provesti i najesti za sitne pare, sve je ostalo viljaripsko, i Viljaripci i trendovi. Niko nikom dužan, ni za ćevap…

Ubrzo je sve u Viljabahu nešto puklo, kao da je srce Bogorodice stalo. Lokalna uprava se zadužila desetomilionskim dugom, megalomanski hoteli su ostali prazni, hunta se razbježala u Emirate i Kiprove. Viljabaho je izašao siromašniji iz svih ekskluzivnih novogodišnjih aranžmana velikih biznismena i kontroverznih ljubitelja leskovačkog roštilja na srebrnom tanjiru i iz svog sasvim glamuroznog ruha, popularnog kod nas, ali u u regionu i Rusiji. Do Tokija.

Viljariba je sačuvala svoju privrednu ,,na jedvite jade” politiku, ali taj grad ne grca u problemima duga, jada i očaja za statusom turističkog centra, značajnog na evropskoj i evroazijskoj turističkoj mapi.

Smještajni kapaciteti Viljabaha, udešeni za izdepilirane i usijane guzice svjetskog glasa, zvrje izloženi sopstvenoj promaji. Tone kačamaka ostadoše neosmočene, kavijar krenuo iz Moskve, šampanj iz Francuske, tri nove kuvarice iz Amazonije, pet novih Indokineskinja na granici čekaju uzdišući crnogorskim pograničnim čuvarima: ,,Vi-la-ba-ho, ma-sa-za, lu-bi va-sa pla-ni-na.”

Dva dragulja Sjevera, Viljariba i Viljabaho, ukrstili su koplja prije nekoliko mjeseci na jednom pozorišnom festivalu. Dvije mlade pozorišne trupe prikazale su svoja dva umjetnička djela festivalskoj publici i žiriju, jednako, sa istim žarom, pokazujući da podjednako dijele zajedničku ljubav prema – teatru, ali sa jednom bitnom razlikom koja je učinila da se autor ovih redaka koje upravo čitate postidi, jer je imao priliku i zadovoljstvo da glumi i u viljabahinskoj, i u viljaripskoj predstavi. Naime, pozorište Viljabaho, sa dužom tradicijom i uspjehom u posljednjih osam godina takvim da se samo poželjeti može, pojavljuje se kao prosjak, prepušten sam sebi bez i jedne riječi pohvale od strane ljudi koji vode palanku, ma ni telefonski poziv!, dok je u pozorištu Viljariba, neiskusnom i još uvijek naivnom, on osjetio šta znači briga za svoje – Viljaripci su došli na festival da podrže svoju djecu i njihov rad. Tog dana, jednostavno, U Viljaribi nije bilo žive duše, svi su pošli na taj festival, pa i dvije generacije gradonačelika palanke, direktori svih škola, banaka, lokalnih i državnih institucija i tijela iz Viljaribe.

To je istaklo osnovnu razliku između dva grada – Viljaripci se pomažu gdje god stignu i drže jedan do drugog, a Viljarbahinci uspjeh drugog Viljabahinca doživljavaju tako da im krv zalije oči, a zubi zareže od zavisti i želje za uništenjem tog drugog.