Za jedne sloboda je alibi da se sklone od svega, za druge da upravljaju bez ikakvih kočnica, a takva moć lako se pretvara u nasilje. Zato je, bez odgovornosti i spremnosti da se ne okrene glava od nepravde, najopasnije oružje. Čovek ne može dugoročno sačuvati ono što voli ako se pravi slep pred onim što uništava društvo u celini
Početak godine nas, htjeli to ili ne, uvijek suoči sa istim pitanjem: šta smo to dobro učinili u proteklih dvanaest mjeseci, a šta smo propustili da uradimo. Ta potreba za sumiranjem naročito dolazi do izražaja na društvenim mrežama, gdje se dijele pažljivo odabrani trenuci sreće koji treba da predstave savršenim naše nesavršene živote.
Rekapitulacije, ipak, same po sebi nisu loše. U monaškoj tradiciji, na primjer, monah svako jutro svom duhovniku ispovijeda prethodni dan, s ciljem sopstvenog napretka i duhovnog poboljšanja. Podrazumijeva se, naravno, da ta ispovijest mora biti iskrena i istinita.
Ali ta praksa ne mora biti rezervisana samo za monahe.
Odsustvo ljudskosti se svakom na kraju obije o glavu
Važno je da se, bar s vremena na vrijeme, svako od nas iskreno zagleda u sebe, da se suoči sa onim što se krije ispod manje ili više uglađene spoljašnjosti, onim što ostane kada sa sebe zgulimo maske i prestanemo da se pretvaramo.
Ko si ti uistinu, čovječe, kada ostaneš sam sa sobom? Šta se u tom drugima nevidljivom dijelu tvoga bića zaista krije?
Ima li u njemu ljudskosti i one elementarne čestitosti koja vidi i djeluje dalje od lične koristi i interesa? Ogoljavanje sopstvene duše boli, do kosti, do same srži bića, ali je prijeko potrebno kao početak ozdravljenja. Jer duhovna umrtvljenost, odsustvo ljudskosti, odgovornosti i osjećaja za drugoga upravo su ono što se, na kraju, prvo tebi obije o glavu.
U ovim danima hrišćani proslavljaju jedan od najvećih praznika – Božić. I bez obzira na to kojoj konfesiji pripadaš, ili da li si uopšte vjernik, iz ovog događaja možeš naučiti mnogo – ili, bolje rečeno, od Onoga čije je rođenje u središtu tog praznika. Ta spremnost Sina Božjeg da se spusti u našu smrtnost, u ljudski kal, kako bi spasao svijet, najveličanstveniji je primjer nesebičnosti i požrtvovanosti: požrtvovanosti Vječnog i Besmrtnog da spase naše male i smrtne živote.
Ipak, niko od tebe danas ne traži da umreš na krstu kako bi spasao drugoga. Ali možeš bar da se ne nađeš među onima koji, po naredbi cara, žele da ubiju nedužno i krhko novorođenče. Možeš izabrati da ne budeš u masi koja će – jednoga dana – samozadovoljno klicati jednom strašno nepravednom, nepojmljivo nepravednom i surovom smaknuću.
Briga o sebi ne isključuje brigu o drugima
A ako se, ipak, dogodi da razumiješ i vidiš patnju svijeta, patnju drugog čovjeka i nepravdu koja mu se nanosi, tada se u tebi otvaraju skrivnice čovječnosti iz kojih se rađaju dobra djela, bila ona velika ili mala, kojima opravdavaš ime svoje – čovjek.
I ma koliko je važno da brineš o sebi, ne zaboravi da briga o sebi ne poništava i ne isključuje brigu o drugima, već je, u jednoj plemenitoj simbiozi, čini toliko moćnom da nabolje mijenja i svijet u tebi i svijet oko tebe.
Protekla godina bila je burna. I to je, vjerovatno, jedina stvar oko koje bismo se mogli složiti gotovo svi, bez obzira na to gdje živimo. Teška globalno, teška u regionu, teška u Srbiji. Teška i lično, u životima pojedinaca umornih od neprestanog osjećaja neizvjesnosti, straha i poniženja. Ali kada pažljivije pogledaš, vidjećeš da većina posrnuća, i ličnih i društvenih, izvire iz nesporazuma sa dvije stvari: sa slobodom i sa odgovornošću.
Svedena na golu moć, sloboda postaje teret i za one koji je zloupotrebljavaju
Sloboda je pojam koji je gotovo potpuno izgubio smisao. Istrošio se. Izanđao do neprepoznavanja. Njime se danas pravda sve, od samovolje moćnih do povlačenja uplašenih. Tako je sloboda mnogima postala alibi: za prve da čine šta hoće, za druge da ne čine apsolutno ništa. Za jedne da upravljaju bez ikakvih unutrašnjih kočnica, za druge da se sklone u udobnost sopstvenih domova, ubjeđujući sebe da je briga o porodici dovoljna zamjena za odgovornost prema zajednici.
A sloboda svedena na golu moć ili na komotnu neutralnost prestaje da bude sloboda. Ona postaje teret, i za one koji je zloupotrebljavaju i za one koji od nje bježe.
Tu dolazimo do drugog ključnog pojma – odgovornosti.
Sloboda bez odgovornosti najopasnije je oružje u ljudskim rukama, ali i najudobnije utočište za one koji ne žele da vide šta se oko njih dešava. Bez odgovornosti, sloboda se izvrće u sebičnost, a sebičnost u ravnodušnost prema tuđoj patnji. Odgovornost nije samo briga da su naši najbliži siti, obučeni i zbrinuti. Ona podrazumijeva i spremnost da se ne okrene glava od nepravde, čak i onda kada nas ta nepravda direktno ne pogađa.
Jer ako se ne brineš za zajednicu u kojoj živiš, ako pristaješ na nepravdu samo zato što si trenutno zaštićen od njenih posljedica, onda se ne brineš ni za svoje najbliže. Čovjek ne može dugoročno sačuvati ono što voli ako se pravi slijep pred onim što uništava društvo u cjelini.
Sloboda koja ne podnosi istinu nije sloboda
U društvima poput našeg, gdje je moć često u rukama malog broja ljudi, taj nesporazum sa slobodom postaje posebno opasan ako nije praćen samosviješću. Moć bez unutrašnjih kočnica lako se pretvara u nasilje, otvoreno ili prikriveno. Čovjek, a naročito onaj na poziciji moći, mora biti duboko svjestan sebe, svojih slabosti i ograničenja, da ne bi slobodom koja mu je data porobio drugog. Jer, u konačnici, čovjek ne može živjeti bez slobode. Život bez istinske slobode je prazan. A ta praznina se uvijek ispuni strahom, koji se, prije ili kasnije, pretvori u agresiju ili beznađe.
Zato, kada ostaneš sam sa sobom i sagledaš godinu iza sebe, vidjećeš da si pao i na ispitu slobode i na ispitu odgovornosti. Isto važi i za društvo, i za državu, i za svijet. Nijedan od ta dva ispita niko od nas nije položio. Čast rijetkim i hrabrim izuzecima koji su pokazali da drugačije, ipak, može. Oni drže ovaj svijet na svojim plećima da se ne bi razbio u paramparčad.
I da ne bude nesporazuma: ni crkveni ljudi, koji se trude – ili bar misle da se trude – da propovijedaju jevanđelje, nisu izvan ovog suda. Naprotiv, među prvima bi trebalo da svjedoče istinu, slobodu i odgovornost. Tamo gdje se zaboravi da je sloboda uvijek sloboda za drugoga, a ne protiv drugoga, gubi se jevanđeljska suština. Crkvena zajednica nije pozvana da umiri savjest društva, nego da je probudi kada je to potrebno.
Sloboda, dakle, koja ne podnosi istinu nije sloboda. Sloboda koja ne priznaje slobodu drugog čovjeka nije sloboda. Sloboda koja ne podrazumijeva odgovornost jeste samo drugo ime za nasilje. A nasilje je obilježilo proteklu godinu, koja je bila toliko mučna. Za to ne možeš kriviti samo druge, neke nesrećne okolnosti ili nepravdu u svijetu. Odgovornost je, naposljetku, gotovo uvijek na tebi, u onome što možeš da učiniš, ovdje i sada, malo-pomalo.
Možda je zato dno koje si dotakao bilo neophodno kao opomena. Da bi mogao da kreneš iznova, bar trunku mudriji, svjesniji i odgovorniji prema sebi i drugima. Da bi shvatio da jedino sloboda prožeta istinom i ljubavlju prema bližnjem ne gubi smisao. Ona, čak i u tami, postaje mjesto u kojem Bog ostavlja čovjeku mogućnost da ponovo bude čovjek.
Vladika Grigorije
intervju preuzet iz časopisa Radar
radar.nova.rs
