tvoje noge lake kao vile
zabodene u žednu zemlju Zagore
glad i kamen prijatelji nasušno
moje porijeklo u izvoru je nepitkom
ime ti odzvanja kanjonima punim poskoka
svaki pogled ugriz je od kojeg se ne oporavljam
oči me tvoje glade bez ikakve nježnosti
otkidajuć od mene tvoj strah da te neću pustiti
rana ljetnoga Paga rastvara se na uzburkanoj modrici mora
i ja te gubim s prvom kapi vode
i više ne vidim
sklad u crnilu koje donosiš
na komadu stakla
koji uranjam u sebe
dok opet postaješ sloboda
dok me tvoja ljepota dokrajčuje
Patrik Weiss
