klizeći žestoko prema radosnom pepelu,
cilju vanilijskih suza
tvoje je sigurno tijelo za mračnih noći
palilo svijeće muškarcima,
a sad je tvoja noć mračnija
od dometa voštanice
i mi ćemo te zaboraviti, pomalo,
i nije lijepo
ali su zbiljska tijela bliža
i dok crvi dašću za tvojim kostima,
tako bih ti volio reći
da se to događa medvjedima i slonovima
tiranima i junacima i mravima
i žabama,
ipak, ti si nam donijela nešto,
neku vrstu male pobjede,
i zbog toga govorim: dobro
i ne žalimo više;
kao osušen i bačen cvijet,
mi zaboravljamo, pamtimo,
čekamo. dijete, dijete, dijete,
podižem svoju čašu kroz cijelu minutu
i smiješim se.
Čarls Bukovski
