Piše: Milan Milišić
Impakt Danila Kiša u našem duhovnom prostoru nije lako izmjeriti, ponajprije zbog toga što je taj prostor – decenijama kontaminiran – prostor nebaždarenih vaga; danas sam uvjeren više nego ikad da je “postavljanje stvari na svoje mjesto” posao tek neke buduće generacije. Ako je preuzetno reći moralno spremnije, onda u svakom slučaju teorijski osposobljenije za plov kroz pragmatiku i semantiku tekstualnih mora “Grobnice“, “Časa anatomije“ i “Encikpopedije mrtvih“.
Beogradski književni milleu u kojem Kiš sazrijeva kao pisac obilježen je krajnje neproduktivnim sukobom između crvenog nadrealizma i patetičnog nacionalnog koncepta čiji se duhovni domet iscrpio u 19. stoljeću. Menzaški podgrijavan, doziran prema političkim potrebama, niveliran pri znanjima i parfumiran kritikama, ovaj takozvani estetički disput trajao je decenijama: sa istim uvjerenjima nadrealisti su se prevratno kretali u literaturi i odlazili u penziju. Nekomu lucidnijem od onoga tko ovo piše moglo je već tada biti jasno da će se pravi literarni rezultati polučiti mimo tog fronta.
Na širem kulturnom planu komunistička utopija utvrdila je granice prostakluka, realizirajući se u tradicionalnim oblicima svijesti i u ruralnim ritualima: javno pljuvanje individualizma, satanizacija liberalizma, svijet bez Boga i bez razuma bili su okružje iz kojeg Kiš konačno bježi noseći sobom samo svoj jezik.
Knjiga osvjetljava knjigu
Knjiga je bila omotana u presavijen bijeli papir a razlog tomu bila je bez sumnje skromnost; ozbiljni autori nelagodno se osjećaju sa svojim djelom u ruci. Pa ipak, nisam se mogao oteti dojmu da je on skriva, da izmjenjujemo materijale za koje je društveno nepoželjno da kruže. (Otvorio sam koricu i pročitao u posveti: “…ovaj dokazni materijal uz naše ladanjske razgovore”. Bio je 13. avgust 1976. godine. Knjiga se zvala “Grobnica za Borisa Davidoviča“.
Par godina kasnije dočepao sam se knjige “The Gulag Arhipelago“ Aleksandra Solženjicina: jedne od onih poslije koje svijet više nikad neće biti isti. Danju sam se, pod blještećom lampom sunca, probijao kroz engleski prevod i stravu priče; noću sam sanjao istražitelje. (“Mi smo izgubili mjeru slobode. Nemamo načina da odredimo gdje započinje i gdje završava. Mi smo Azijati.” A. S.) Mnoge stvari, i one koje su u segmentima već bile jasne, i one o kojima sam tek samo slutio postale su tek tad bjelodane. I tek tad sam u dubljem sloju shvatio i moralnu težinu “Grobnice za Borisa Davidoviča“, taj sjajni literarni dajdžest more našeg vremena.
Strašni, estetički i moralni sud
Gulag se u našem prevodu pojavio takoreći jučer: dugi niz godina “Grobnica“ je bila naša mjera slobode; bio je to autentičan otpor ostvaren indukcijom ovog jezika.
Jedna od mojih grubih šala sa Danilom Kišom – “Gotovo je s tvojom slavom, dopustili su da se prevede “Gulag” – nikada nije niti ciljala biti više od šale. Sad ga se “Gulag“, ta vrhunska etička činjenica, čini samo kao dio građe za “Grobnicu“. Koristilo bi nam zadržati u kolektivnom pamćenju da se Kiš ovom svojom knjigom drznuo pokazati zrcalo svom vremenu; nadmoćno je otkrio razornu srž totalitarnog režima, pokazao model po kojemu je skrojen i imao stamine da to potpiše u vrijeme kad su drugi pisali scenarije partizanskih filmova. Gotovo kao kakav znanstveni rad, hladan i sažet, koji elaborira virusnu prirodu boljševičke bolesti. Ali, i nešto mnogo više od toga: pokazao je kako stravična činjeničnost stvarnosti može postati stravično lijepa književna činjenica, dokazni materijal u jednom optičkom prostoru, a ne u mučnoj sudnici gdje kukavni suci čekaju mig s nadležnog mjesta. Bilo je to bolno razabiranje superiornosti literature nad golim životom, naporedo s prepoznavanjem njenih obaveza prema njemu.
Odlazite, gospodo, bez zbogom!
U zemlji koja je produktivna gotovo isključivo na govornom planu, gdje je eksces dopustiv u kafani i piću, ali nikad u elaboriranoj formi i hladne glave u njenom dominantnom okoštalom jeziku i u pripadajućoj strukturi svijesti, “Grobnica“ je bila čista blasfemija, povlačenje vraga za rep, i naša onagrokracija morala se ritnuti. Kopita su, spremno, sama nudila svoje usluge.
Boreći se za svoje dostojanstvo pisca i za svoju knjigu, Danilo Kiš je napravio presedan i čudo: 1978. izlazi “Čas anatomije“, jedna od najduhovitijih knjiga ove literature. “Čas anatomije“ je politički ustroj društva eksplicirao na estetičkom planu. I mada smo svi (posebice oni koji su ga vidjeli u orgazmu pisanja) skloni vidjeti je kao iznuđenu i privatnu, činjenica je da je takva knjiga mogla nastati tek kad se transcendira osobna povrijeđenost i jad, kad se iz konkretnog izluči tipično.
Kišov obračun s “literarnom hajdučijom” na implicitan, ali nedvojben način ponovo razotkriva onaj perfidni mehanizam što ga je na svojoj koži iskusio Boris Davidovič – nemoralnost kao princip vlasti, korupciju kao pogonsko gorivo društva i gospodarenje dušama kao cilj. Kiš je po drugi put proživio sudbinu svog junaka i izborio se u sebi za njegovo prosvjetljenje: poput laserske zrake prolazi njegov prst kroz tkivo nazoviliterarne svakodnevice, do krajnjih konzekvenci, do koštice svjetonazora u unutrašnjosti, ne obazirući se na maskaradu koja traje. Jedna od aktualnosti koja se iz “Časa anatomije“ da iščitati ne postoji javno deklarirana nacionalna ljubav kojoj u temelju ne stoji ogoljeni materijalni interes! Ljubitelji svog naroda ponašaju se prema literaturi kao makroi.
O etici i po
Kiš je raskrinkao uhodanu i godinama štelovanu spregu mediokriteta i policijske države, onoliko izravno koliko je to u tekstu moguće uraditi, pokazavši osnovno: da za stvaraoca, oko principijelnih stvari, ne može biti pogađanja. Čiste savjesti i neodmjeren u strasti kao starozavjetni prorok, Danilo Kiš “Časom anatomije“ doseže svoju drugost koju prepoznajemo kao prituljen limun kolektivnog morala. Za mene, i mnoge iz moje generacije, Kiš nije više mogao biti samo drag čovjek i pisac koga uvažavamo – postao je institucija i norma. S neodmjerenim iščekivanjem koja proizlaze iz takvog uvjerenja znao sam mu zagorčati mnoge “ladanjske razgovore”. Zbog toga ni danas još ne pokušavam razdvojiti društveni i književni učinak Danila Kiša – naprosto ih ostavljam u onom prepletu u kojem su naporedo tekli: etika spisateljeva posla i spisateljska perfekcija kao ukrašeno oružje u borbi protiv laži.
Na tezgi
Neuvažavanje ideologijskih polazišta tolerisalo se u nas tek kao neurotska deformacija; Danilo Kiš izostavlja ih ne samo kao temeljna nego kao jednako vrijedna. Danas već nije lako objasniti mladim čitateljima koliko je hrabrosti podrazumijevalo i samo to da se nigdje i ni na koji način, pisac koji javno istupa ne pozove na marksističku misao. Oni koji su (pre)živjeli to vrijeme bili su nepogrješivi čitači tog znaka: to prešućivanje očekivanog, to čitko izostavljanje alibija dizalo se kao aura, predstavljalo pretekst svakog iznutra slobodnog teksta. Ne treba posebno isticati da su oni s debelim obrazom i gornjim alibijem u zaglavlju ne samo čerečili janjetinu nego i tržište knjige.
Politika je bila materija Kišove proze ali nikad njegov način promišljanja svijeta. To je ono što Kiša bitno odvaja od tržišno uspješnih pisaca našeg poslijeraća. Smijao se, nejasnostima, nebulozama i patvorinama nadrealista, s prezirom gledao spisateljske porive ka prosvećenju svog naroda; njegova literarna načela – britkost iskaza i autorski elitizam – plaćala su se mnogo skuplje, mada su neuporedivo lošije prolazila na tržištu. U krajnjoj liniji ne treba zaboraviti da je Kiš za života, puni autorski uspjeh u svojoj sredini doživio tek kad je čaršija uz njegovu egzemplifikaciju mogla staviti tikete s imenom i prezimenom. Ne razabirući nikad koliko je njemu u biti malo stalo do osobnog obračuna.
Biografija i parabiografija
Viđen nezavisno od svog literarnog dara D. K. bio je naivan čovjek; očekivao je da će ljudi oko njega biti pošteni barem onoliko koliko on sam, i svaki put bi doživljavao traume kad bi se očitovalo suprotno. U kojoj mjeri je ovo funkcioniralo generativno, kao stalni radni poticaj? Ne osjećam se pozvanim na ovo odgovoriti, mada sam živi svjedok da nije imao mira dok i u najsitnijem osobnom nesporazumu ne razazna lajtmotiv, dok spor ne istjera na čistinu općeg, pronalazeći za nj nizove analogija u iskustvu i, nadasve, u lektiri.
Kiš nije samo pisac opsesivnih tema nego i tijelo iskazane opsesije; logori i progoni bili su njegova moòra u onoj mjeri u kojoj je iskušavanje agresije svog vremena bilo njegov unutrašnji nalog.
Budući je osobno i u obiteljskoj tragediji propatio od zločina desnog fašizma Kiš se, posebice u svom zrelom periodu, klonio toga i kao modificirane teme. Bio je odveć skroman, odveć osjetljiv, odveć l´homme de lettre da bi tapiju za svoju duhovnu građevinu ishodio osobnim dokumentima ili da bi – što je u nas uobičajeno – svoju literarnu argumentaciju pojačavao raskopčavanjem košulje i prikazivanjem ožiljaka. Utoliko je furioznije pronicao u bit lijevog fašizma kao strukturnog pandana ove njegove more. Što je pak u potpunom skladu s njegovim estetičkim nazorima koji diktiraju da se temi mora prići s naličja. D. K. je držao da je zlo prvog javno apsolvirano i da je aktualno deklarativno osuđivanje desnice isto toliko degutantno koliko u isključivoj funkciji isprike za krvološtvo “lijevog čovjekoljublja”.
Dovodeći ovaj stav do paroksizma u privatnom životu Kiš se ponekad doima kao čovjek u vlasti stokholmskog sindroma. Kad se tomu doda i onaj židovskomazohistički stav o korisnosti autocenzure za pisca u socijalizmu – kanibalizam trivijalnog psihologiziranja može se razmahnuti široko u svojoj džungli. Ne sumnjam da će frivolno literarno tržište prije ili kasnije iznuditi ovakve pristupe ovom, po svemu neponovljivom i u praksi teško zamislivom čovjeku. Pitanja poput onih već izrečenih: kako to da Krleža, brijunski šahista, pojam prodane, spisateljske duše, blagosilja izlazak “Grobnice“, te “antikomunističke zastave”; kako da tog Krležu Kiš javno upisuje u svoje uzore; kako to da među intimne prijatelje ubraja jednog “neizlječivog ljevičara” kakav je Predrag Matvejević; što znače toliko brojne posvete njegovih proznih blokova (je li to tek dječačka darežljivost ili bolna unutrašnja potreba za pripadanjem kolektivitetu, a koju je postojeća notorna ponuda uvijek nanovo zatirala) – kao i mnoga druga pitanja, dobit će, jednog dana, svoje uvjerljive i neuvjerljive odgovore. Autor ovih redaka je, nasuprot tomu, posve zadovoljan s onih par kartica Kišove autobiografije, a onu rečenicu iz nje, koja “uznemirujuću različitost” (“ono što Frojd naziva Heimilchkeit”) imenuje dvostrukim poticajem uvažava i kao generalnu metaforu spisateljstva i kao sramežljivo priznanje.
