Obilje oko nas zavisi od unutrašnjeg osjećaja obilja, mnogo više nego obratno. A nema divnijeg načina za gradnju osjećaja unutrašnjeg obilja od zahvalnosti – toplog i radosnog konstatovanja onoga što imamo. Koliko se ljudi ne bave ovom temom reklo bi se da je to laka vještina, toliko laka da se podrazumijeva. Možda se zato i osjećamo nekada lose osjećajući podsvjesno da smo tako loši u nečem tako lakom i podrazumijevanom? Opustite se, nije tako jednostavno ili bar nije sve dok ne osjetimo njegovu jednostavnost.
Jedno pitanje je da li dok dobijamo, u susretu naše nesavršenosti i dobitka, imamo vremena i svijesti da duboko osjetimo zahvalnost ili dobijeno uzimamo zdravo za gotovo? Možda još važnije je, da li dok na neki način gubimo imamo tu vrstu probuđenosti da osjetimo šta nam je to što gubimo donijelo i dalo do sada… Da umjesto rupe nedovoljnosti, u nama nastane jezero topline, ljubavi i zahvalnosti.
I zato…
I kad se rastajemo, hvala ti…
Kada prodajemo stari auto ili stari krevet ostavljamo pored kontejnera, hvala ti…
I kad prestajemo da sarađujemo, hvala ti…
Kada napuštamo apartman u kojem smo vodili ljubav, hvala ti (apartmanu zajedno)…
I kad odlazimo iz grada koji nam je donio bilo šta, hvala ti…
Kad neko prestane da nam pomaže, hvala ti…
Kada neko sa nama podijeli svoje iskustvo, da sugestiju, hvala ti…
…
I kad nam se čini da se ovaj život završava, nama ili nekom bliskom, hvala ti…
Ali nedostaje nam zahvalnosti… Ubijamo je na mnogo načina. Najčešće joj ne damo ni da se rodi. Između ostalog, zahvalnost se ubija i onog trenutka kada se djeca dresiraju da govore hvala onim nesvjesnim (da ne iskoristim težu riječ): “Šta se kaže? Reci čiku hvala!”
Djeca su gotovo uvijek zbunjena jer ona ne vole da negiraju život, žele da kažu šta osjećaju, ne vole da se cijepaju… Sve dok ih ne pocijepamo. A postali smo pravi majstori u tome. Jer ono možda ni ne zna šta je hvala ali se lijepo osjeća i zato se nasmiješilo ili se samo veoma uzbudilo… Malo li je?! Ili možda samo osjeća da iza tog gesta nema nikakve energije, sadržaja, ljubavi i onda ni ono ništa ne osjeća… Ali mi se plašimo da će drugi reći da je naše dijete loše dresirano i onda mu gore pomenutom tehnikom poručujemo: “Zajebi osjećaj i osmijeh i uzbuđenje.. Nije to to. Reci hvala jer to se računa”.
Nikad nijesam vidio da je neko pomogao djetetu da bez forsiranja osjeti jedinstvo sa tom osobom i sa svima drugima uz riječi poput: “Ona je tebi dala nešto da bi ti uživao. Kako se osjećaš sada? Je li ti drago? Hoćemo li mi nekome sada nešto da damo i da mu bude drago? Da možda damo zagrljaj ili osmijeh? Možemo li sada? Kako se osjećamo?”
Umjesto toga i raznih drugih molitvi i meditacija, mi našu djecu dresiramo nazivajući to vaspitanjem – silujemo ih psihološki ih primoravajući da govore stvari koje još ni ne osjećaju ili ne razumiju dodatno ih zatrpavajući formom i dodatno ih odaljavajući od suštine. Od njihovog unutrašnjeg prostora i iskrenog pogleda prema njemu. Posle se čudimo kada kao tinejdžeri imaju potrebu da sve negiraju i sruše? To se iskrenost u njima bori da preživi. Osjećaju da više ne zavise od naše podrške kao onda kada su morali sebe negirati da bi dobili blagonaklonost kao što pas dobija nagradu kada posluša komandu.
Mnogo je ostalo bijesa zbog dresure. Ne krivim nikoga, naravno. Sve je stvar nivoa svijesti, osjećajnosti i znanja koje sa njima dođe. Ličnog i civilizacijskog. Ali vrijeme bi bilo da se probudimo! Da se zapitamo: Osjećamo li “hvala” ili kažemo “hvala”? Da prestanemo da govorimo hvala jer smo vaspitani da ga govorimo i da počnemo da ga rađamo u svom osjećaju, a ono će već naći način da procvjeta ka vani. Da ponovo odnjegujemo ono dijete u nama. Jer, na kraju krajeva, onaj ko daje uživa u svom obilju i svom davanju, a onaj ko prima uživa u svojoj otvorenosti i svojoj zahvalnosti. Onome ko stvarno daje naša zahvalnost nije potrebna. Potrebna je nama.
