Nedjeljno je prije podne, po mogućnosti prije rata.
Žena je pridrijemala u naslonjaču, a djeca su poslana van na lijepu, dugu šetnju. Pružate noge na divan, namještate naočale i otvarate »News of the World«. Biftek ili pečena svinjetina s kompotom od jabuka, iza toga puding, a onda, kako već treba, šalica čaja: smeđeg kao mahagonij. Sve to dovelo vas je u pravo raspoloženje. Polako pućkate lulu, pod vama mekani jastuci, vatra dobro gori, zrak je miran i topao. O čemu želite čitati u takvim blaženim okolnostima?
Prirodno, o umorstvu. Ali o kakvoj vrsti umorstva?
Ako ispitujete umorstva koja su britanskoj javnosti priuštila najviše zadovoljstva, umorstva koja su u općim crtama poznata gotovo svakome, koja se ponovo i ponovo prežvakavaju u nedjeljnim novinama i o kojima su napisani romani, naći ćete u većini njih podosta sličnosti. Naše veliko razdoblje umorstva, elizabetinsko doba, da tako kažemo, bilo je otprilike između 1850. i 1925. Evo ubojica čija je reputacija izdržala kušnju vremena: dr Palmer od Rugelyja, Jack Trbosjek, Neill Cream, gospođa Maybrick, dr Crippen, Seddon, Joseph Smith, Armstrong, te Bywaters i Thompson. Dodajmo da se oko 1919. odigrao vrlo slavan slučaj koji se uklapa u opći obrazac, ali ga radije ne bih spomenuo, jer je optuženi oslobođen krivnje.
Od spomenutih devet slučajeva, barem na osnovi četiri napisani su romani koji su postigli uspjeh, o jednome popularna melodrama, a mnoštvo napisa o njima u obliku novinskih članaka, kriminoloških ekspertiza i sjećanja advokata i policijskih službenika, činila bi popriličnu biblioteku. Teško je vjerovati da će se ijedan od nedavnih engleskih zločina pratiti tako dugo i tako predano, i to ne samo zato što zbog okrutnosti drugih ubojstava se čine nevažna, već stoga što izgleda da se prevladavajući oblik zločina mijenja. Glavni cause celebre ratnih godina bilo je takozvano »umorstvo raskoljene brade« koje je sada opisano u prigodnoj brošuri, a točan zapisnik procesa štampao je »Jarrolds« s predgovorom gospodina Bechhofer- Robertsa. Prije nego što se vratimo tome žalosnom i podlom slučaju koji je zanimljiv jedino sa sociološkog i možda pravnog stanovišta, dopustite mi da pokušam odrediti na što misle čitaoci nedjeljnjih novina kada zajedljivo kažu: »Izgleda da danas više nema dobrog umorstva.«
Razmatrajte devet umorstava koje sam gore spomenuo možemo započeti izuzimanjem slučaja Jacka Trbosjeka koji stoji sam za sebe. U ostalih osam bilo je šest slučajeva trovanja, a osam od deset kriminalaca pripadalo je srednjoj klasi. Na jedan ili drugi način, osim u dva slučaja, seks je bio snažan motiv, a barem u četiri slučaja jedan od glavnih razloga umorstva bio je ugled – želja da se postigne siguran položaj u životu, ili da se zbog nekog skandala, poput razvoda, ne izgubi društveni položaj. U više od polovine slučajeva cilj je bio da se dođe do određene sume novaca, baštinom ili policom osiguranja; ali suma o kojoj se radilo bila je gotovo uvijek mala. U većini slučajeva zločin je rasvijetljen poslije duljeg vremena, nakon pomnog ispitivanja koje je započelo sumnjičenjem susjeda ili rođaka; u gotovo svakom slučaju bila je neka dramatična podudarnost u kojoj su se jasno mogli vidjeti prsti Providnosti, ili jedna od onih epizoda kakvu se ni jedan romanopisac ne bi usudio izmisliti – poput Crippenovog leta preko Atlantika s ljubavnicom preobučenom u dječaka ili sviranja Josepha Smitha na harmoniju »Bliže, moj Bože, Tebi« dok se jedna od njegovih žena davi u susjednoj sobi.
Pozadina svih zločina, osim Creamovog, bila je u suštini obiteljska; sedam od dvanaest žrtava bili su žena ili muž ubojice.
Imajući sve to na umu, može se za čitaoca »News of the World« konstituirati »savršeno« umorstvo. Ubojica mora biti mali čovjek s određenim zanimanjem – recimo zubar ili pravni zastupnik – koji negdje u predgrađu živi uglednim životom, po mogućnosti u poluosamljenoj kući što će omogućiti susjedima da kroz zidove čuju sumnjive šumove.
On mora biti ili predsjednik lokalnog ogranka Konzervativne partije ili istaknuti otpadnik od anglikanske crkve i vatren zastupnik Umjerenosti. Skrenut će s pravog puta osjećajući grešnu strast prema svojoj sekretarici ili ženi suparnika u profesiji; na umorstvo će se odlučiti tek nakon duge i strašne borbe sa savješću. Odlučivši se na umorstvo, sve će isplanirati krajnje prepredeno, jedino će zanemariti neku malu, nepredvidljivu sitnicu. Izabrano sredstvo bit će, naravno, otrov. Nakon posljednjeg preispitivanja okolnosti počinit će umorstvo, jer mu to izgleda manje sramotno i štetno za njegovu karijeru nego biti uhvaćen u preljubu. S takvom pozadinom zločin može imati dramatične, čak i tragične osobine, koje ga zadržavaju u sjećanju i izazivaju sažaljenje i za žrtvu i za ubojicu. Oko većine gore spomenutih zločina bila je takva atmosfera, a u tri slučaja priča je slična ovoj koju sam iznio.
Usporedimo sada »umorstvo raskoljene brade«. U njemu nema dubokih osjećaja. Gotovo je slučajno da su te dvije osobe počinile baš taj zločin i samo srećom nisu počinile još nekoliko. Pozadina nije obiteljska, već anonimni život plesnih sala i lažne vrijednosti američkog filma. Krivci su bili osamnaestogodišnja bivša konobarica Elisabeth Jones i američki vojni dezerter Karl Hulten, koji se predstavljao kao oficir. Bili su zajedno svega šest dana i pretpostavlja se da prije hapšenja jedno drugom uopće nisu znali prava imena. Slučajno su se sreli u nekom malom lokalu i te noći otišli na vožnju ukradenim vojnim kamionom. Jones se predstavila kao striptizeta, što nije bilo sasvim točno (na tom polju imala je jedan neuspješan nastup) i izjavila da želi počiniti nešto opasno. Hulten je nastupio kao čikaški gangster iz »velikog doba«, što također nije bila istina. Na cesti su primijetili djevojku na biciklu i da pokaže koliko je »tvrd« Hulten ju je pregazio kamionom, nakon čega su je opljačkali za nekoliko šilinga, što je bilo sve što su našli. Drugom prilikom gurnuli su iz kola djevojku kojoj su ponudili prijevoz, uzeli joj kaput i ručnu torbu, a nju bacili u rijeku. Na kraju su na najdivljačkiji način ubili taksi šofera koji je kod sebe imao 8 funti. Razišli su se uskoro nakon toga. Hulten je uhvaćen jer je nerazborito zadržao kola ubijenog, a Jones se sama prijavila. Na sudu su se međusobno okrivljavali. Između umorstava oboje su se ponašali krajnje bešćutno: 8 funti ubijenog taksiste potrošili su na psećim trkama.
Sudeći po njenim pismima, slučaj djevojke bio je donekle psihološki zanimljiv, ali je dospio na naslovne stranice jer je, među beznačajnim piskaranjem i tjeskobom oko bitke za Francusku, pružio stanovitu razonodu. Jones i Hulten počinili su svoja umorstva uz melodiju V1 i bili osuđeni uz intonaciju V2. Također je bilo prilično uzbuđenja jer je – kao što je to u Engleskoj postalo uobičajeno – muškarac osuđen na smrt, a djevojka na kaznu zatvora. Prema gospodinu Raymondu, pošteda Jonesove izazvala je opću indignaciju i hrpu telegrama ministru unutrašnjih poslova; u njenom rodnom gradu po zidovima, pored slika tijela koje se njiše na vješalima kredom je bilo ispisano: »Ona treba visjeti«. Ako se uzme u obzir da je u ovom stoljeću u Britaniji obješeno svega deset žena i da se, uglavnom zbog općih nesimpatija javnosti, to više ne radi, teško je ne osjetiti da se ta povika za vješanjem jedne osamnaestogodišnje djevojke najviše digla zbog brutalnog djelovanja rata. Zaista, ta sasvim beznačajna priča s atmosferom plesnih dvorana, kinematografa, jeftinog parfema, lažnih imena i ukradenih automobila, bila je bitno vezana za ratno razdoblje.
Možda je značajno da su najpopularnije englesko umorstvo prošlih godina počinili Amerikanac i engleska djevojka koja se djelomično amerikanizirala. Ali, teško je vjerovati da će taj slučaj ostati tako dugo u sjećanju kao stare obiteljske trgovačke drame, proizvod stabilnog društva u kojem svevladajuća hipokrizija barem uvjerava da tako opasni zločini kao umorstva moraju iza sebe imati snažne osjećaje.
Džordž Orvel
»Tribune«, 15. februara 1946.
