Kad se potkraj godine 1859. Dostojevski napokon vratio iz progonstva u Petrograd, nakon deset godina provedenih što na robiji, što u vojsci u Sibiru, bio je i te kako željan da potvrdi ugled darovita književnika koji je stekao svojim prvim djelima, napose prvencem Bijednim ljudima. U međuvremenu su mu izišle pripovijesti koje nisu pobudile osobitu pažnju, koje je kritika, štoviše, nepovoljno ocijenila. Neuspjesi Gospodina Proharčina, Gazdarice i Dvojnika, koje je objavio prije nego što je bio uhapšen i osuđen na robiju, veoma su pogodili mladoga pisca. Velike nade koje je polagao u Netočku Nezvanovu, započeti roman koji mu je zaista obećavao izvanredan uspjeh, upropastili su hapšenje i robija zbog kojih nije mogao dovršiti taj svoj veliki naum. Potkraj zatočeništva napisao je Ujakov san i Selo Stepančikovo koji su opet prošli prilično nezapaženo.
Roman Poniženi i uvrijeđeni, koji je izlazio u podlisku novoosnovanog časopisa piščeva brata, Mihaila, godine 1861, bio je tipičan feljtonistički roman, pisan na brzinu, pa nije ni čudo što ga je kritika hladno dočekala. Tek su Zapisi iz Mrtvog doma (1861—1862) izazvali senzaciju i pribavili autoru dugo priželjkivanu zadovoljštinu. O tome je napisao u jednom pismu iz toga doba: »Moj Mrtvi dom izazvao je pravi furor, i njime sam obnovio svoju književnu reputaciju«.
Zanimljivo je da je autor vrlo dobro znao koliko vrijedi njegovo novo djelo, i da je unaprijed bio uvjeren u uspjeh, o čemu svjedoči ovo pismo bratu iz Tvera, 11. listopada 1859: »Nemoj misliti, dragi Miša, da sam digao nos ili da se razmećem svojim Mrtvim domom zato što molim 200 rubalja. Nipošto, nego ja veoma dobro shvaćam zanimljivost i njegovo značenje i neću da budem zakinut«.
Prema nekim svjedočanstvima suvremenika, Dostojevski je počeo pisati ovu knjigu još na robiji: »Zapise iz Mrtvog doma — kako je jednom mladiću pričao I. I. Troicki (glavni liječnik u kažnjeničkoj bolnici) — počeo je Dostojevski pisati u bolnici s njegovim odobrenjem, jer zatvorenici nisu smjeli imati nikakva pribora za pisanje bez dopuštenja uprave, a prva su poglavlja bila dugo na čuvanju kod glavnog liječničkog pomoćnika.« Piščev prijatelj, pak, barun Vrangel, tadašnji oblasni javni tužilac u Semipalatinsku, zapisao je u Uspomenama na Dostojevskoga u Sibiru: »Ja sam prvi imao sreću da vidim F. M. u tim trenucima njegova stvaralaštva.«
U prvom opširnom pismu bratu s robije, 22. veljače 1854, Dostojevski je nagovijestio pojedine teme i događaje iz Mrtvog doma, kao, na primjer: »’Vi ste nam, plemići, krv popili. Prije si bio gospodin, narod si mučio, a sad si gori od posljednjeg čovjeka’ — eto teme koju sam slušao četiri godine«. I malo dalje: »Vjeruješ li da ima dubokih, snažnih, divnih karaktera, i da znaš kako je bilo lijepo ispod grube kore naći zlato!«
Zapisi iz Mrtvog doma izlazili su najprije u nastavcima u tjedniku »Ruski svijet«. Uvod i prvo poglavlje bili su objelodanjeni u broju od 1. rujna 1860. Zatim je nastao prekid, pa su u broju od 4. siječnja 1861. ponovo objavljeni uvod i prvo poglavlje, i prvi put drugo poglavlje. U idućem broju izišlo je treće poglavlje, a u broju od 25. siječnja i četvrto. Daljnje je objavljivanje, međutim, bilo prekinuto u tom tjedniku, iako je na kraju četvrtog poglavlja stajalo kao i obično: »Nastavak slijedi«.
Paradoksalno je, ali istinito da je cenzurni odbor u Petrogradu najprije zabranio da se objavi drugo poglavlje u »Ruskom svijetu« zato što je, po njegovu mišljenju, pisac suviše blago prikazao strahote robijaškog života, tako da su čitaoci tobože mogli steći pogrešan dojam da zločinci nisu dovoljno oštro kažnjeni za svoja nedjela. Zbog toga je autor morao napisati dopunu tom poglavlju, koja, po njegovim riječima, »potpuno poništava dojam koji je djelo izazvalo u svom prijašnjem obliku, a da, uostalom, ni najmanje ne krnji istinitost predmeta«. Pisac je dalje ovako razjasnio svoju misao: »Ako je kao razlog zabrani da se poglavlje tiska mogla poslužiti bojazan za dojam, koji bi u narodu izazivao krivo shvaćanje robijaškog života, sada je tom poglavlju cilj da pobudi dojam da, usprkos svemu što vlast čini da olakša sudbinu robijaša — robija neće nikad prestati da bude duševna muka koja nehotice i neizbježno kažnjava zločinca.« Ipak ta dopuna nije bila objavljena, jer je tadašnja Vrhovna uprava za štampu odobrila tiskanje poglavlja u izvornom obliku.
Zapisi iz Mrtvog doma objavljeni su u cijelosti tek u časopisu »Vrijeme« koji je izdavao Mihail Dostojevski, a uređivao sam pisac. U travanjskom broju godine 1861. izišla su prva četiri poglavlja uz ovu napomenu: »Preštampavamo iz ,Ruskog svijeta’ ova četiri poglavlja, koja su zapravo uvod u Zapise iz Mrtvog doma, radi onih naših čitalaca koji još ne poznaju to djelo. Ove ćemo zapise nastaviti objavljivati neposredno nakon svršetka romana Poniženi i uvrijeđeni. «
Ostatak Zapisa objavljen je u istom časopisu u rujnu, listopadu i studenom 1861. te u siječnju, veljači, ožujku, svibnju i prosincu 1862. Jedino je cenzura zabranila da se objavi osmo poglavlje drugoga dijela, pa su u svibanjskom broju časopisa 1862. g. ispod broja poglavlja stajala samo tri reda točaka, iza čega je slijedilo deveto poglavlje. Pisac je ipak poslije dobio odobrenje od cenzure da objavi to poglavlje, pa je ono izišlo u posljednjem, prosinačkom broju te godine. Godine 1862. tiskani su Zapisi iz Mrtvog doma u zasebnoj knjizi. Za piščeva života izišla su još tri izdanja.
Čitaoci i kritičari dočekali su novo djelo Dostojevskoga sa zadovoljstvom, pa čak i s oduševljenjem. Nema sumnje da je tu odigrala značajnu ulogu činjenica što je knjiga, htio to pisac ili ne htio, bila posredna optužba nepravednog društvenog uređenja koje je nemilosrdno upropaštavalo u »Mrtvom domu« ponajbolje ljude svog naroda. Sam je autor napisao u jednom pismu 1863: »Mrtvi dom je svratio pažnju na sebe kao prikaz robijaša koje nitko nije zorno prikazao prije Mrtvog doma,« a napredni kritičar Pisarev odao je piscu godine 1866. priznanje na građanskoj hrabrosti ovim riječima: »Teško da čitaocu koji misli treba dokazivati da zločinac koji je izgubio sva staleška prava, ipak ne prestaje misliti i osjećati kao čovjek. Ali se ne može za sve čitaoce reći da misle, pa stoga ne samo što je prijeko potrebno da se govori o ljudskom dostojanstvu robijaša u naše doba, nego je čak donekle i opasno«.
Hercen, koji je u to vrijeme živio u emigraciji u Engleskoj gdje je izdavao »Zvono«, pripomogao je mnogo da se knjiga što više čita u inozemstvu, a poslije zapisao: »Ne smijemo smetnuti s uma, osim toga, da nam je to doba namrlo jednu strašnu knjigu, carmen horrendum[181] svoje vrsti, koja će uvijek blistati nad izlazom iz mračne vladavine Nikolajeve, a to je Mrtvi dom Dostojevskoga, strašna priča o kojoj zacijelo ni sam autor nije slutio da je, ocrtavajući rukom u okovima likove svojih drugova robijaša, stvarao od života jedne sibirske tamnice freske à la Buonarotti«.
Turgenjev je u prosincu 1861. pisao Dostojevskomu iz Pariza: »Veoma sam Vam zahvalan što ste mi poslali dva broja ,Vremena’, koje čitam s velikim užitkom. Navlastito — Vaše Zapise iz Mrtvog doma. Slika banje upravo je danteovska — a u Vašim karakterizacijama pojedinih osoba (npr. Petrova) ima mnogo istančane i istinite psihologije. Iskreno se radujem uspjehu Vašeg časopisa i ponavljam da sam spreman da u njemu surađujem koliko god budem mogao…«
Spomenimo na kraju što je Tolstoj napisao svom prijatelju Strahovu 26. rujna 1880: »Nedavno sam nešto pobolijevao pa sam čitao Mrtvi dom. Mnogo sam što zaboravio, ponovo pročitao, ali ne znam ni za jednu bolju knjigu u cjelokupnoj novijoj književnosti, uključujući tu i Puškina. Nije začudan ton, nego gledište: iskreno, prirodno i kršćansko. Dobra, poučna knjiga. Uživao sam jučer cijeli dan kao što nisam već odavno uživao. Ako vidite Dostojevskoga, recite mu da ga volim.«
Zlatko Crnković
