Piše: Vittorio Pini
Ako sam se odlučio da djelomično odgovorim na pitanja koja mi je postavila buržujska pravda, nije zbog toga što sam toj bludnici priznao pravo da se bavi mojom osobom, i nikad ne bih izustio ijednu riječ — kao da sam potpisao ugovor — da četiri optuženika nisu uvučena sa mnom u ovaj predmet zbog niza lažnih prikaza. Moja je dužnost, dakle, progovoriti kako bih sudski utvrdio nevinost četiri žrtve koje bi gladna hidra koja sačinjava sud uzaludno htjela žrtvovati buržujskim interesima. […]
Sada, nakon što sam si dozvolio opravdano usporediti poštenog industrijalca i mladog lopova, čini mi se logičnim da vas upitam, gospodo suci, vi koji toliko znate, po kojem zakonu pravde i pravednosti je dopušteno da se poštenim čovjekom naziva onaj koji živi i goji se na tuđem znoju, dok se lopovom i ološem naziva radnik kojemu se, mada sve on proizvodi, oduzima veći dio njegovog proizvoda i osuđuje ga se na bijedu, izvor ropstva i degradacije. […]
Zato danas u meni pronalazite otvorenog neprijatelja svakog sustava koji kao temelj čuva jednu konvencionalnu vrijednost, to jest vrijednost individualnog vlasništva, jedinog činitelja koji čovjeka tjera na najništavnija djela, najkrvavije zločine. Evo zašto mi anarhisti želimo prije svega uništiti vrijednost novca. Ta vrijednost vlada samo kroz ljudski egoizam, a s njome i sva velika zla koje more čovječanstvo. U središtu vašeg sustava je zlato: kad se uništi zlato, i vaš nepravedni društveni sustav bit će uništen.
Dakle, ponavljam vam, gospodo suci, da društvo neće nikada moći biti sretno i, rekao bih, skoro savršeno, osim ako se ne primijeni anarhistički komunizam, ali da bismo dostigli taj cilj, individualno vlasništvo, u bilo kojem obliku, mora nestati.
Teška zadaća, da budemo iskreni, ako uzmemo u obzir da egoizam, koji prodire iz vašeg sustava, vlada svugdje; zato bi bio gubitak vremena uvjeravati buržuja da prihvati komunizam. Ne, buržuj dobro zna da smo mi u pravu, ali dok postoji ijedan zakon, ijedna bajuneta da ga brane, on će odolijevati, a anarhisti dobro znaju da će se predati samo pred nasiljem. Nasiljem, dakle, možemo potaknuti masu da svijesno prisvoji sve što joj pripada. Ali, da bi djelo bilo uspješno, potrebno je da narod zna razlikovati prave prijatelje od lažnih, treba mu pokazati primjere iz prošlosti i pokazati da revolucija, kako bi bila uspješna, ne smije kao cilj imati samo smjenu ljudi na vlasti ili sastavljanje privremene vlade, nego joj jedini cilj mora biti uništenje svakog autoriteta, prisvajanje svih društvenih bogatstava kako bi bila svima od koristi, a ne samo klasi koja želi njima upravljati, i potpuni, nasilan otpor protiv uspostave bilo kakve vlasti.
Mnogi su to shvatili, ali nedostaju sredstva za širu propagandu, a nemoguće je do njih doći na drugi način osim na onaj koji vi sramotno nazivate krađom, i zbog toga sam odlučio direktno napasti uobičajeno vlasništvo bogatuna.
Mi anarhisti napadamo vlasništvo pri punoj svijesti, da izvršimo svoju dužnost, s dvostrukim ciljem: da potvrdimo naše prirodno pravo na postojanje, koje vi buržuji priznajete stoci ali uskraćujete čovjeku, i da nabavimo materijal namijenjen uništenju vaše barake te, ako treba, i vas unutra. Od ovog načina razmišljanja kosa vam se ježi, ali što se može? Tako je, nova vremena su stigla. Nekada bi se bijednik koji je prisvojio komadić kruha, doveden pred vaše dobro uhranjene ličnosti ispričavao, priznao da je počinio zločin, obećavao da bi on i njegova obitelj radije umrli od gladi negoli ponovno dirnuli u tuđe vlasništvo, i sramio se samoga sebe. Danas je potpuno drugačije: krajnosti se dodiruju i čovjek se, nakon što je tako nisko pao, ponovno diže. Doveden pred vas jer je obio sefove vaših prijatelja, više se ne ispričava, nego brani svoje djelo, s ponosom vam dokazuje kako je podlegao prirodnoj potrebi da uzme natrag ono što ste mu vi ranije ukrali, dokazuje vam da je njegov čin moralniji od svih vaših zakona, ruga se vašim krikovima i vašem autoritetu i, usprkos vašim optužbama, dokazuje vam da ste pravi lopovi, gospodo suci, vi i vaša buržujska banda.
Tako je i kod mene. Budite sigurni u to, ja se ne sramim vaših optužbi i čak osjećam slatki užitak kad me nazivate lopovom.
Istovremeno sam zadovoljan što unatoč vašim naporima da izopačite moje namjere i otkrijete neku buržujsku iskvarenost, vi ste uspjeli protiv mene dignuti jedino ovu optužbu: krađa.
S ovim izlaganjem o mojoj prošlosti i mojim razmatranjima, čini mi se, gospodo suci, da sam vam se predstavio onakvim kakav jesam, i da ste mogli ocijeniti kojim sam putevima stigao do anarhije, koja logika me natjerala na akciju ili, bolje reći, eksproprijaciju, i što, na koncu, mislim o vašim zakonima, stoga vas sigurno neće iznenaditi način na koji se spremam opovrgnuti vaše smiješne optužbe.
Ali, prije nego što počnem s dokazivanjima moram, pravde radi, obraniti osobe koje su sa mnom optužene, obraniti ih od tobožnjeg suučesništva u mojim poslovima. Mogu vam zajamčiti, po cijenu čovječanstva, da oni nisu nikada, ni na trenutak, pomislili ni na anarhiju ni da izvrše sa mnom I najmanju eksproprijaciju. […]
Moji, kako ih vi nazivate, suučesnici su drugi, imate dokaze o tome, ali njihova imena su druga priča i nikada neću pristati da vam ih odam, unatoč bezbrojnim obećanjima i svim iskušenjima kojima ste me pokušavali pokvariti. Mogu samo ponoviti da moj jezik možete dobiti samo s mojom glavom.
Nakon što sam vam dokazao, gospodo suci, da sam jedino ja odgovoran pred vašim zakonikom, pitam vas na kojim načelima pravde zasnivate vaše optužbe da me možete osuditi mirne savjesti.
Ali, što govorim? Savjest! Što može biti savjest u crkotini jednog suca? Ako slučajno izgovore ovu riječ, to je samo kako bi svoje zločinačke intrige zakamuflirali velom neke dužnosti i da bi promovirali svoj dućan. […]
Razmislite, dakle, gospodo suci, da li mogu, uz ideju koju sam stekao o vama, stati u obranu sebe kako bih izvukao od vas i vaše porote neku blažu presudu.
Ne, buržuji, ovdje se ne radi o meni, nego o anarhističkom idealu kojeg branim svim svojim snagama.
Zato ne očekujem oprost od buržuja, nego od svoje braće u borbi, od bijednika; za njih govorim, želim da me oni shvate. […]
Onima kojima se barem malo sviđa ideal koji me pokreće, onima kojima se moja presuda bude činila nepravednom, jedini način da odgovorimo buržujima je napadom na vlasništvo koje nam je oteto — i dok čekamo da revolucija izvrši opću aproprijaciju, počinite i odvojeno sva djela koja predstavljaju napad na privatno vlasništvo, u svakom njegovom obliku: na sefove, na banke, na dućane. To vam je činiti ukoliko zahtijevate svoje pravo na postojanje, i ako lukavost nije dovoljna za uspjeh, onda koristite nasilje. U ovim djelima mora vas pokretati samo jedan princip, to jest eksproprijacija u korist svih, a ne prisvajanje bogatstva kako bi i vi postali buržuji.
[Dio obrane našeg druga Vittoria Pinija]
O autoru
Vihor anarhije. Vittorio Achille Pini (1859.-1904.) već je od ranih godina bio primoran raditi (kao tipograf, vatrogasac, pisar, sitni trgovac) i krasti da bi preživio. Primoran na bijeg iz Italije stiže u Francusku, gdje postaje anarhist i osniva grupu »Beskompromisnih« te kreće provaljivati u domove bogataša kako bi financirao najgorljiviju anarhističku štampu. Štampat će novine i plakate, druge će financirati, pomagati drugovima u nevolji, zatvorenicima i njihovim obiteljima, ne zadržavajući išta za sebe. U ožujku 1889. vraća se u Italiju kako bi riješio situaciju s dva socijalista koja su ga oklevetala, što je pokrenulo istragu francuske policije i dovelo je na njegov trag, uz otkrivanje ogromnog plijena, zbog čega talijanski anarhist postaje prava i istinska legenda. Uhićen, uz nekoliko suučesnika, Pini na sudu visoko uzdignute glave preuzima odgovornost za individualnu aproprijaciju (uzrokujući u reakcionarnom dijelu anarhističkog pokreta nelagodu koja traje još i danas). Sudovi triju različitih država osudili su ga na ukupno 60 godina zatvora. Na odsluženje kazne poslan je u Gvajanu, gdje sudjeluje u brojnim pobunama (i susreće Duvala) te više puta pokušava bježati — ali bez uspjeha.
