Piše: Tomislav Jakić
Neočekivano, ali zapravo itekako očekivano u Londonu je uhapšen Julian Assange, čovjek koji je osmislio i realizirao internetsku platformu Wikileaks i koji je kroz nju ‘provalio’ mračne tajne američke politike. Ono što je Wikileaks objavio o do tada tajnim ili u tajnosti držanim aktivnostima američke vojske u Afganistanu i Iraku, o mučenjima zatvorenika u američkom vojnom zatvoru Abu Graib u Iraku, o aktivnostima Nacionalne obavještajne agencije (NSA) koja sustavno, godinama, špijunira i prisluškuje širom svijeta koga god joj se svidi, uključujući šefove država i vlada zemalja što se smatraju američkim saveznicima, to je najveće ‘curenje’ tajnih dokumenata u povijesti. A pri tome je bitno, zapravo najbitnije znati sljedeće: sve što su Wikileaks i Assange objavili istina je i ništa drugo, nego istina. To je istina o onome što Sjedinjene Države rade širom svijeta u ime američkog naroda, a da pri tome te aktivnosti od američkog naroda, ali i od cijeloga svijeta sakrivaju.
Već prvim objavljivanjem onoga što se, s razlogom, tretiralo kao tajna (s razlogom zato, što se nije smjelo priznati takve ili ilegalne aktivnosti, ili gruba kršenja međunarodnog i međunarodnog ratnog prava), Assange se – blago rečeno – zamjerio američkoj vlasti (bez obzira kojoj). Pa se uporno tražila mogućnost kako da se stane na kraj onome što je radio i u čemu je imao potporu glavnih svjetskih mainstream medija (koji su, zahvaljujući otkrićima Wikileaksa, podizali čitanost, gledanost i slušanost, ukratko – povećavali zaradu). Prilika se pružila kada su dvije žene u Švedskoj optužile Assangea za seksualno napastovanje, što je odmah ‘prevedeno’ u silovanje. Šef Wikileaksa, strahujući od uhićenja i izručenja Sjedinjenim Državama, koje su ga već u ono doba optuživale kao špijuna, utočište je potražio u Velikoj Britaniji. I Britanci su, međutim, bili skloni udovoljiti američkom zahtjevu za izručenje, pa je Assange čekao završetak pravne bitke na uvjetnoj slobodi. Kada je shvatio da će na sudu izgubiti, prekršio je odredbe koje su mu omogućavale kontroliran, ali ipak slobodan život u Londonu i sklonio se u ambasadu Ekvadora, nakon što je tadašnji ekvadorski predsjednik Rafael Correa pozitivno odgovorio na njegovu molbu da dobije politički azil.
Disidente koji razotkrivaju mračne tajne Sjedinjenih Država i njihovih križarskih pohoda diljem svijeta žigoše se kao izdajnike i špijune, kao opasne za nacionalnu sigurnost
Bilo je to godine 2012. Istraga u Švedskoj trajala je i dalje. Assange je uporno ponavljao kako je spreman, ali u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, razgovarati sa švedskim istražiteljima. Stockholm je tek nakon punih pet godina ‘shvatio’ što Assange poručuje i razgovor o kaznenom djelu, što ga on uporno poriče, obavljen je. Nakon toga švedsko je tužiteljstvo zatvorilo slučaj kao bespredmetan, ali je ostavilo mogućnost da cijeli postupak bude obnovljen, ukoliko Assange do godine 2020. postane dostupan švedskom pravosuđu. Sada smo u godini 2019., što u ovome kontekstu nije nebitno naglasiti. U međuvremenu došlo je do smjene na čelu Ekvadora. Novi predsjednik, Lenin Moreno, pokazao se prijemljivim na američki pritisak (povezan, navodno, s obećanjem otpisa dugova), pa je najprije pooštrio uvjete Assangeovog boravka u londonskoj ambasadi (zabrana primanja posjeta, zabrana korištenja interneta, zabrana davanja bilo kakvih izjava što bi se mogle protumačiti kao miješanje u poslove drugih država). Tome svakako valja dodati i to da je prvome čovjeku Wikileaksa bilo onemogućeno da odlazi u bolnice na specijalističke preglede, jer mu Britanci nisu htjeli jamčiti siguran odlazak iz ambasade i povratak u nju.
I nakon svega dogodilo se da su u javnost procurili neki nezgodni podaci o novom ekvadorskom predsjedniku i njegovoj obitelji, što je odmah – s pravom, ili ne – pripisano Wikileaksu, a čemu je slijedila informacija iz neimenovanih, ali ‘dobro obaviještenih ekvadorskih krugova’ kako će Assange u roku od ‘nekoliko sati ili nekoliko dana’ biti predan britanskim vlastima. Nije bilo nekoliko sati, ali nekoliko dana jest – do prijepodneva 11. travnja godine 2019. Na poziv ekvadorskog ambasadora (!) britanska je policija upala u zgradu ambasade (koja je po odredbama međunarodnoga prava – teritorij Ekvadora i ‘zabranjena zona’ za britanske organe gonjenja), iznijela Assangea i utrpala ga u policijsko vozilo. On je pri tome klicao: ‘Britanija ne smije popustiti!’, ali ona Britanija koja je očito u dosluhu s SAD-om i Ekvadorom provela cijelu akciju, sigurno ga nije čula. Niti bi ga htjela čuti.
Zanimljiva pojedinost: odmah nakon hapšenja, američki je globalni TVkanal CNN u potpisu na dnu ekrana objavio kako će Assange ‘prvim letom biti prebačen u Sjedinjene Države’. Tek nakon toga (!) službeno je u Londonu objavljeno kako ga je Britanija uhapsila zbog kršenja odredbi o puštanju na uvjetnu slobodu iz godine 2012., ali i na temelju američkog zahtjeva za izručenje, a na osnovi optužnice što je do sada držana u tajnosti. Britanci su, međutim, poštovali proceduru, a CNN svoj potpis više nije ponavljao što nikako ne znači da objavljena informacija u osnovi nije bila točna, naime da će Assange završiti u američkom zatvoru. Za sada je osuđen zbog kršenja uvjeta pod kojima je bio na slobodi, odnosno u vrijeme dok je u Švedskoj trajala istraga o njegovom navodnom seksualnom napastovanju, a za 2. svibnja zakazana je rasprava o američkom zahtjevu za izručenje. Istodobno, neobične li koincidencije, jedna od žena koje ga optužuju zbog seksualnog napastovanja već je u Stockholmu postavila zahtjev za obnovom postupka. Promatrači su složni u ocjeni da ni eventualno Assangeovo izručenje Švedskoj ne bi u osnovi ništa promijenilo, jer Švedska ima s Amerikom isti ugovor o izručenju kakav ima i Britanija.
I samo usputna impresija, jer prerano je govoriti o bilo čemu drugome: Trumpu, koji je u predizbornoj kampanji, u vrijeme kada je Wikileaks objavljivao kompromitirajuće materijale o njegovoj suparnici, Hillary Clinton, euforično klicao: ‘Volim Wikileaks’ (I love Wikileaks!), Assangeovo izručenje vjerojatno i nije baš u interesu; mada će se on sada čuvati da to pokaže. Onima, međutim, koji se uporno trude dokazati kako je Wikileaks produljena ruka ruske propagande i kako je u funkciji ruskoga miješanja u američke predsjedničke izbore objavljivao hakirane materijale iz vrha Demokratske stranke (npr. o miniranju najopasnijeg unutarstranačkog rivala nekadašnjoj Prvoj dami, senatora Bernija Sandersa) to je itekako u interesu. Eventualna Assangeova izjava koja bi bila na tragu te teorije zavjere udahnula bi novi život lancu antiruske histerije koji neodoljivo podsjeća na dane senatora Joea McCarthya i njegovoga Komiteta za istraživanje antiameričkih aktivnosti, a koji je osnova za pokretanje novoga hladnoga rata i obnavljanje utrke u naoružanju.
To je, dakle, kronologija, to je ono što treba znati prije donošenja bilo kakvih zaključaka. A na što upućuju iznesene činjenice? Prije svega da je Washington još jednom demonstrirao kako nije siguran nitko tko mu ‘stane na nogu’. Duga ruka američke osvete (jer o pravu i pravdi ovdje bi zaista bilo teško govoriti) stići će ga kad-tad i bez obzira gdje je; što se vjerojatno ipak ne odnosi na zviždača Edwarda Snowdena koji je utočište našao u Rusiji. Drugo, da SAD, ali i cijeli tzv. demokratski Zapad disidente ne tretiraju na isti način, dapače da ih tretiraju potpuno različito. Dok se disidente koji su razotkrivali mračne tajne Sovjetskog Saveza (napr. oca sovjetske atomske bombe, akademika Saharova) ‘kovalo u zvijezde’ kao heroje i borce za istinu i slobodu, disidente koji razotkrivaju mračne tajne Sjedinjenih Država i njihovih križarskih pohoda diljem svijeta žigoše se kao izdajnike i špijune, kao opasne za nacionalnu sigurnost. I baca ih se u zatvor. Treće, a dugoročno to bi moglo biti i najvažnije, a za slobodu i demokraciju i najpogubnije: priča o slobodnim medijima i o slobodi novinara pokazuje se u konačnici kao samo to: priča. Jer, ono što je radio Julian Assange s Wikileaksom specifičan je oblik novinarstva. Da, specifičan, ali itekako – da, novinarstva. Poruka odaslana Assangeovim hapšenjem s vrlo izglednim izručenjem Sjedinjenim Državama glasi: mediji neće objavljivati ni ono što je istina, ni ono što javnost mora saznati da bi mogla ispravno procijeniti one koje je birala; ne, mediji će objavljivati samo ono što je po volji moćnicima i onima koji stoje iza njih (ili koji njima upravljaju kao lutkama na koncu).
Zato vrijedi ponoviti ono što je rečeno na početku ovoga teksta: sve što su Wikileaks i Assange objavili istina je i ništa drugo nego istina.
Pripadnici ovdašnjih starijih generacija možda se još sjećaju jednoga od visokih dužnosnika nekadašnje Jugoslavije koji je, suočen s vijestima o nemirima na Kosovu što ih je objavljivala ugledna svjetska agencija Reuters, zavapio: ‘Zaustavite Reuters!’ Postao je predmetom izrugivanja i to u ono ‘vrijeme mraka’, postao je sinonim za komunističkog moćnika koji misli da može zaustaviti istinu, sprečavajući novinsku agenciju, novinare dakle, da o njoj izvještava. Assangeovo hapšenje znači samo jedno: da su Sjedinjene Države, uz zdušnu asistenciju poslušnika, gromoglasno poručile: ‘Zaustavite istinu!’
Niti je onaj zlosretni jugoslavenski funkcioner zaustavio Reuters, niti će Washington zaustaviti istinu. I ta je spoznaja ono što ohrabruje, mada će borba za istinu od četvrtka, 11. travnja 2019. biti teža no što je bila prije toga datuma. Da će biti nastavljena, o tome dvojbi niti može, niti smije biti. A svaka država koja propusti izjasniti se o ‘slučaju Assange’, i to bezrezervno jasno na tragu obrane prava na istinu, otvorit će vrata sumnji u svoju iskrenu privrženost temeljnim načelima i vrijednostima demokracije. Svaka!
